Početna Zanimljivosti A

A

0
PODIJELI
Spomenik banjalučkim bebama
Spomenik banjalučkim bebama

Smrt dvanaest banjalučkih beba jedan je od tragičnijih događaja stradanja djece u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, a koji se od ostalih razlikuje po tome što ga je srpska propaganda i politička elita iskoristila u cilju jačanja morala i borbene gotovosti, ali i opravdanje, za otpočinjanje velike i najvažnije operacije srpske vojske “Koridor 92”, kojom je zauzeta Posavina i time spojeni istočni i zapadni dijelovi Republike Srpske. Slučaj do danas predstavlja jednu od najvećih kontroverzi rata od 1992. do 1995. godine.

Skoro tri mjeseca prije Skupštine srpskog naroda, na kojoj su 12. maja 1992. godine određeni i usvojeni strateški (ratni) ciljevi srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, održana je sjednica na kojoj je Radovan Karadžić javno pred poslanicima izjavio kako Skupština pred međunarodnom javnošću mora raditi na tome da Srbiju i Crnu Goru “oslobodi naših poslova da bismo ih oslobodili odgovornosti i pritiska. Krajnji cilj je bio da se očerupa Srbija, […] Mi imamo šansi da postignemo svoj cilj, ako ne danas, ono prekostura, samo ako postoje jaki Srbija i Crna Gora. Ako one takve ne postoje, nemojmo se nadati: 500 godina ropstva nam ne gine. Težnje srpskog naroda su veoma jake i srpski narod se neće smiriti dok ne dospije u ono što je imao za vrijeme Nemanjića: svoju državu. […]”

Te upravo na ovoj sjednici krajem februara 1992. godine, nekoliko dana pred održavanje referenduma građana BiH o nezavisnosti, po prvi puta Karadžić je javno spomenuo postojanje strateških ciljeva srpskog naroda: “Naši strateški ciljevi se ostvaruju. Nema pravo ni opozicija u Srbiji, nemaju pravo ni naši ljudi u BiH. Mi prihvatamo i kažemo BiH mora ostati u ovim granicama. Odlično. Hajde sada da radimo na unutrašnjim. Pa kad se to uradi da budu deblje od vanjskih, onda je to baš me briga što imaš vanjske. Važno je da one koje su unutar BiH budu deblje”.

To tzv. “debljanje granice” i širenje koridora, koji je trebao ići dolinom rijeke Save i povezati srpske teritorije u BiH i Hrvatskoj (Republiku Srpsku Krajinu), sa Saveznom Republikom Jugoslavijom, uslijedilo je ubrzo nakon što su snage Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane u aprilu i maju 1992. godine protjerale srpske teritorijalce i snage Jugoslavenske narodne armije iz Bosanskog Broda te zauzele Derventu i Modriču. Ovom operacijom srpska teritorija u BiH je bila presječena na dva dijela, bez mogućnosti doturanja materijalno – tehničkih i životnih sredstava iz Jugoslavije. Ipak, srpske sange su uspjele zauzeti bočne teritorije koridora, Doboj, Brčko i Bosanski Šamac u toku marta, aprila i početkom maja, čime su stvorile mogućnosti za otpočinjanje žestoke kontraofanzive. U tu svrhu osnovana je Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine (od avgusta 1992. godine Vojska Republike Srpske), a Predsjedništvo Srpske Republike Bosne i Hercegovine, donijelo je Odluku o opštoj mobilizaciji snaga. Za nosioca operacije “Koridor 92” određen je Prvi krajiški korpus pod komandom generala Momira Talića sa zadatkom da “do kraja 1992. godine politički ujedini i fizički poveže zapadni dio i Krajinu sa ostacima Jugoslavije.”

Tragedija banjalučkih novorođenčadi je bila znatan faktor koji će dovesti do ubrzane pripreme i izvođenja operacije, koja će u konačnici završiti velikom i najvažnijom srpskom pobjedom u toku rata. Banja Luka je tada bila regionalni centar srpskog naroda u “zapadnom dijelu” odakle su izvođene sve vojne pripreme za rat. Iako nije bila direktno izložena razaraju, već početkom aprila 1992. godine, kako navodi beogradski list “Politika”, u Banja Luci dolazi do nestašice sanitetskog i bolničkog materijala, a javlja se i  problem u redovnom i adekvatnom servisiranju medicinske opreme. Nestašica naftnih derivata dovela je do potpunog kolapsa privrede, ali i zdravstva.

Zbog toga Zbor studenata V godine Medicinskog fakulteta u Banja Luci šalje Otvoreno pismo predsjedniku Skupštine opštine Banja Luka, rektoru Univerziteta i dekanu Medicinskog fakulteta u kojem navode kako su “siti intelektualaca koji ćute, dok nas pod krinkom demokratije, feudalni duhovi guraju u ambis bez povratka. […] I dok naše vršnjake ‘faširaju’ u ‘meso za topove’, mi vam se obraćamo kao oni kojima je obećana demokratija i više slobode, pravde i hljeba, a nametnut rat, nesreća, glad i bijeda do potpunog fizičkog, materijalnog i duhovnog obogaljenja i uništenja.”

Istovremeno su se u Kliničkom medicinskom centru Banja Luka topile zalihe infuzionih otopina, sanitetskog i potrošnog materijala, anestetika i azotnog oksida neophodnog za anesteziju. Direktor KMC u Banja Luci Željko Rodić za list “Glas” 19. maja 1992. godine izjavljuje kako je “Tehnoglas” bio spreman dopremiti cisternu sa kisikom, ali da to zbog “cestovnih blokada i straha od oružanog napada nije moguće”. Doktor Dragutin Ilić je za isti list izjavio kako je neophodno “što prije iskoristiti vojni i civilni aerotransport, kako bi kisik iz Kiseljaka, odnosno Rajlovca, bio što prije prebačen u Banja Luku”, za pomoć novorođenim bebama ali i ranjenicima sa fronta.

Apel je urodio plodom, budući da je u nekoliko navrata kisik dostavljen u KMC Banja Luka. Također, građani koji posjeduju industrijski kisik dobili su naređenje od Kriznog štaba Autonomne regije Krajina, da ga ustupe KMC-u. Zanimljivo je da je Krizni štab zabranio prijevoz civilnih vojnih aviona i helikoptera sa aerodroma Mahovljani, kod Banja Luke, uz opravdanje da se saobraćaj između Banja Luke i Beograda mora nesmetano odvijati. Zabilježeno je kako je AO Krajina zabranila letove agenciji “Atlas”, dok je linija JAT-a između Beograda i Banja Luke zbog prepunih aviona i interesa stanovništva sredinom maja počela da saobraća svakodnevno, što je bilo izvodivo sve do kraja maja, kada je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo Rezoluciju 757 kojom se zabranjuje miješanje u bosanskohercegovačke prilike od strane Hrvatske i SR Jugoslavije. Između ostalog, ovom Rezolucijom odlučeno je da se SR Jugoslavija isključi iz ukupnog međunarodnog prometa i trgovine, naučne i tehničke saradnje kao i sportskih natjecanja. Zbog toga je SR Jugoslavija morala prekinuti sve letove, osim u slučaju posebnog odobravanja u humanitarne svrhe.

Budući da se imena novorođene, a umrle djece u Banja Luci tokom maja i juna 1992. godine, ne podudaraju sa imenima djece u dostupnoj dokumentaciji MKSJ-a, jako je teško utvrditi tačan broj tragičnih slučajeva. Općeprihvaćeno je da se radi o dvanaestero umrle djece. Uvidom u medicinsku dokumentaciju, koja se odnosi na preminulu djecu u Banja Luci, može se ustanoviti da se u mnogim slučajevima radi o sličnim dijagnozama: šestero beba je rođena prijevremeno, jedno dijete je rođeno “nezrelo”, petero djece je imalo respiratorni distresni sindrom (IRDS), petero djece je imalo sepsu, a jedno dijete je rođeno sa srčanom manom. Mjesto rođenja je kod petero djece bilo porodilište u Banja Luci, po dvoje je bilo rođeno u Prnjavoru i Ključu od kojih jedno kod kuće, a jedno dijete u Prijedoru.

Pokazat će se da je više različitih faktora utjecalo na tragičnu sudbinu banjalučkih beba. Sva navedena djeca su bila rođena u području koje je izravno ili neizravno pogođeno ratnim dešavanjima, u teškom ili lošem zdravstvenom stanju koje je zahtijevalo optimalne bolničke uslove i poseban medicinski tretman. Međutim, njihova nesreća je iskorištena i bila je još jedna u nizu od stvarnih ili izmišljenih slučajeva koje su beogradski i banjalučki mediji tokom 1992. godine koristili za stvaranje, kanaliziranje, produbljivanje i ispoljavanje mržnje prema nesrpskom stanovništvu i međunardonoj zajednici. Bebe su iskorištene za opravdavanje i validnost srpske politike kod srpskog naroda i za vidno neophodnu regrutaciju u VRS kako bi se lakše uspostavio koridor u Posavini i spojila Banja Luka sa Beogradom.

Mjesec dana nakon smrti prve bebe (bebe su umirale u periodu od 22. maja do 19. juna), sredinom juna 1992. godine, mediji u Srbiji su otpočeli sa kontroliranom medijskom propagandom kojom su nastojali obmaniti javnost i prouzrokovati “nezadovoljstvo širih masa”. Naime, političkom rukovodstvu u Srbiji je trebalo da sa sebe skine odgovornost za niz političkih neuspjeha: odbijanje zahtjeva da SR Jugoslavija umjesto SFRJ nastavi biti punopravna članica UN-a, osuđivanje političke vlasti i JNA zbog neuspjeha u postizanju efektivnih mjera u cilju okončanja sukoba itd. Ipak, opozicioni novinari su brzo utvrdili pravo naum ovakve kampanje. Novinar beogradskog lista “Vreme” je neposredno nakon što je održana konferencija za štampu Upravnog odbora KMC Banja Luka, na kojoj je saopštena tragična vijest, zaključio kako je u Srbiji orkestrirana medijska kampanja kako bi se za smrt banjalučkih beba okrivio “nepravedni svet”, UN i UNPROFOR. U istom tekstu navodi kako je jedna firma još u aprilu poslala neophodan kisik, ali je on stigao tek 5. juna.

Zanimljivo je naglasiti kako se u svim tekstovima srbijanske štampe banjalučke bebe uopšte ne spominju. Tek se u tekstu banjalučkog lista “Glas” spominje da je Borisav Jović u funkciji predsjednika Državnog komiteta za saradnju sa UN-om u hitnoj poruci od 19. juna, generalu Satišu Nambijaru, komandantu UNPROFOR-a napisao kako je “usled nedostatka kiseonika i lekova u banjalučkoj bolnici juče (je) umrlo jedanaest novorođenčadi i tri bolesnika”. Niti ratna pisma prvog čovjeka RS-a Radovana Karadžića, koja je u tom periodu slao međunarodnim i domaćim zvaničnicima, ne dotiču se banjalučkih beba niti govore o njegovoj zabrinutosti za život beba. Pisma su se uglavnom ticala političkog pitanja sarajevske regije, koju je Karadžić htio što prije pokoriti. Da stvar bude gora u pismu kojeg je u decembru 1992. godine poslao Sadako Ogati i Korneliu Somarugi, izražava zabrinutost “za sarajevske Srbe… djecu, žene i starce”. Čak se niti Skupština srpskog naroda, kao ni Vlada Srpske Republike BiH, na svojim sjednicama nisu doticali zdravstvene skrbi i snabdijevanja bolnica. Na osnovu analize može se ustanoviti da je Skupština tek pokrenula pitanje: Odluke o zavođenju i izvršavanju materijalnih i radnih obaveza zdravstvenih ustanova i zdravstvenih radnika za potrebe odbrane, dok se Vlada bavila razmatranjem pitanja iz oblasti zdravstva, ugrožavanja dječijih prava i sl.

Ratni uspjesi srpske strane tokom 1992. i 1993. godine bacili su u zaborav slučaj banjalučkih beba. Tek 19. juna 1994. godine na Trgu Krajine u Banja Luci pod pokroviteljstvom “Glasa Srpske” održan je “tih protest protiv nečovječnosti” u znak sjećanja na 12 banjalučkih beba. Na prvoj stranici “Glasa” na engleskom jeziku je obavljena “Razglednica za Butros Galija”, materijal kojim se pozivalo na protest. Tekst je ispisan na zastavi Evropske unije, čije su zvijezde postale personifikacija smrti. Dvanaest mrtvih beba, za dvanaest zvijezda na zastavi. U tekstu se između ostalog i navodi: “[…] Predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović putuje nebom ove Republike u kontrolu leta Republike Hrvatske. Avioni u Krajini ne smiju poletjeti. Sudbina dvanaestero novorođene djece je ostavljeno na savjest Generalnom sekretaru UN-a Butrosu Ghaliju… […]”.

List “Politika” u svom tekstu od 19. juna 1994. godine, ne navodeći niti razlog smrti beba niti nedostatak opreme i sredstava za rad bolnice, za smrt novorođenčadi optužila Aliju Izetbegovića, navodeći da je upravo “on taj moćnik, nebeski letač koji je kontrolu leta u Hrvatskoj natjerao na saradnju, te zabranio polijetanje aviona kojima je primarni cilj bio pomoć djeci”. Srbija je predstavljena ne samo kao jedini moguć dobavljač kisika i medicinske opreme i spasilac, već i kao izvor života.

IZVOR: List “Behar”; maj 2019. godine