Avion "Orao" u sastavu VRS

Cjelokupni vojnoindustrijski pogon koji se nalazio zapadno od rijeke Drine, odnosno na prostoru koji je bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske, bio je jako mobilan u toku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Utvrđivanje ratnih zadataka, imenovanje direktora, poslovodnih struktura te projektiranje, kontrola i distribucija proizvoda, bila je strogo pod upravnim nadzorom Generalštaba Vojske Jugoslavije u Beogradu.

Tako se u Banja Luci serijski proizvodilo borbeno vozilo tip M-80 “vidra”, koje je izrađivano na osnovu projektne dokumentacije “BVP M-80” razvijene još za vrijeme postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Radilo se zapravo o ugrađivanju drugačijeg tipa kupole na već postojećem vozilu, u koju je ugrađen automatski top kalibra 30 mm, uz instalaciju dvije navodeće rakete tipa “maljutka”. Također, u Banja Luci se, tačnije u Remontnom zavodu “Kosmos” održavala ispravnost protivavionskih raketa sistema “Neva”, “Kub”, “Volhov” i “Dvina”, te ručnih protivavionskih lansera “Strijela 1” i “Strijela 10”. Također, u tom zavodu su se remontovali i protuavionski sistemi “Bofors”, proizvedeni u Švedskoj. U konačnici, “Kosmos” je održavao i protivbrodske rakete “BROM 1” i “BROM 2”. Kod Banja Luke, tačnije u Zalužanima, nalazio se tenkodrom VRS, gdje se vršio remont svih tipova tenkova koje je posjedovala VRS. U banjalučkoj tvornici “Jelšingrad” proizvodile su se preše za proizvodnju municije. U “Incelu” se proizvodila ambalaža za pakovanje municije, a u “Rudi Čajevcu” cjelokupna telekomunikaciona oprema i rezervni dijelovi.

U Remontnom zavodu “Orao” u Rajlovcu prije agresije se vršio generalni remont motora za jugoslavenske borbene avione, koji su i u toku rata bili u upotrebi kako VRS tako i VJ. Tu su se po licenci “Rols Rojsa” proizvodili mlazni motori “viper” serije 600 za tipove jugoslavenskih aviona “jastreb”, “supergaleb”, “galeb” te “orao”, ali se obavljao i generalni remont motora tipa “tumansky” za sovjetski tip aviona “Mig 21”. Vogošćanski “Pretis” proizvodio je artiljerijsku i pješadijsku municiju i rakete, uljučujući minobacačke projektile kalibra 60 i 82 mm, koji se prije agresije nisu proizvodili u toj fabrici. Tu su se proizvodile i remontovale topovske cijevi, ali vršio i remont tenkova i oklopnih transportera. Prije agresije tu su se proizvodile i aviobombe, među kojima i bomba “FAB 250”, u toku rata poznata kao “krmača”, te tzv. dubinske aviobombe sa elektronskim upravljanjem. Sredinom 1994. godine u ovoj tvornici se uz pomoć projekta Vojno – tehničkog instituta i Tehničko opitnog centra iz Beograda, počela serijska proizvodnja raketa za raketni sistem “M63 plamen”, koji se još 1977. godine prestao proizvodit.

“Elektobosna” iz Jajca je proizvodila ferosicilij, stratešku sirovinu čak i za potrebe VJ i Srpsku Vojsku Krajine. Time se nadomjestila proizvodnja ferolegura, koje su se prije rata proizvodile u fabrici FENI u Makedoniji i u Šibeniku. U Tesliću su se u preduzeću “Zrak” proizvodili i remontovali svi nišanski uređaji, osim laserskih. Postojao je i manji pogon ove firme u Ivančićima, općina Ilijaš.

VRS je imao značajnu podršku u opskrbi i od pobunjenih Srba u Hrvatskoj, odnosno SVK. Tako je za potrebe VRS Tvornica vijaka u Kninu “TVIK” proizvodila pješačku municiju kalibra do 7,9 mm te pištoljsku municiju kalibra 9 mm. Tvornica hidrauličnih cilindara u Obrovcu i njen pogon u Dvoru na Uni proizvodio je minobacačke cijevi za potrebe VRS. U Obrovcu su se proizvodili i uređaji za smanjenje trzaja topova i haubica, te vraćanje cijevi u početni položaj. U Glini se nalazila mašina za proizvodnju mašinskih dijelova za valjke i preše, te zatvarača za tenkovske cijevi. Zauzvrat su se sa prostora tadašnje Savezne Republike Jugoslavije slale sirovine, energenti, gotovi proizvodi ali i znanje, na prostore koji su bili pod kotrolom SVK i VRS.

Pored Centra za strategijska istraživanja iz Beograda, koji je obavljao strategijske procjene i pripreme “naučne” analize i usmjeravanja za vođenje rata i podrške pobunjenim Srbima u BiH i Hrvatskoj, tu su i Vojnotehnički institut i Tehničko opitni centar u Beogradu. Ljevaonica željeza u Kikindi, Željezara u Nikšiću, Tvornica municije za PAT-ove “Sloboda” iz Čačka [ova tvornica je u potpunosti opskrbljavala VRS municijom za PAT-ove], Tvornica artiljerijske municije i raketa “Krušik” iz Valjeva, koja je proizvodila protivavionske rakete “Strijela 2M”, Tvornica “Milan Blagojević” iz Lučana kraj Beograda, Kombinat za preradu obojenih metala “Slobodan Penezić Krcun” iz Sevojna – snabdijevao je “Pretis” iz Vogošće mesingom za čahure za artiljerijsku municiju, Tvornica eksploziva “Prva iskra” iz Barića kraj Obrenovca – proizvodila je trotil heksogen i petrit za potrebe fabrike “Pretis” iz Vogošće, zatim Ljevaonica željeza i temper – lijeva u Kikindi, gdje su se proizvodili gotovi odljevci za minobacačke granate, Tvornica elektroopreme i sredstava veze “El Niš”, Tvornica municije “Prvi partizan” iz Užica, “FAP – Priboj” na Limu, gdje su se proizvodile žlijebljene topovske cijevi velikog kalibra, Tvornica lakog pješadijskoj naoružanja “Crvena zastava” iz Kragujevca, koja je gotovo tokom čitavog rata opskrbljavala VRS i SVK pješadijskim naoružanjem i municijom.