Početna Zanimljivosti Ali paša Hekimoglu – najznamenitiji bosanski namjesnik XVIII stoljeća i jedna od...

Ali paša Hekimoglu – najznamenitiji bosanski namjesnik XVIII stoljeća i jedna od najmarkantijih ličnosti Osmanskog carstva

0
PODIJELI

Tokom 415 godina osmanske vladavine u Bosni je na položaju namjesnika bilo preko 260 ličnosti. Mnogi su se istakli u različitim djelatnostima vojničkim, političkim ili kulturnim, ali većina je takav izražen utjecaj imala tokom prvih 200 godina osmanske uprave dok je Osmansko carstvo i bilo na vrhuncu svoje moći. Opadanjem moći u Evropi proslavilo se tek nekoliko osoba, a najznačajnija ličnost, barem kada je u pitanju XVIII stoljeće je Ali paša Hekimoglu. Hekimoglu je u tri navrata bio namjesnik u Bosni: od 1736. do 1740. godine, 1745. i 1747. godine. Doba njegovog vezirovanja u Bosni ispunjeno je ne samo ratom, koji se znatnim dijelom protiv Austrije vodio na bosanskom tlu, nego i teškim unutrašnjim prilikama. Njegov najveći uspjeh tokom namjesništva u Bosanskom ejaletu svakako predstavlja velika pobjeda pod Banja Lukom 1737. godine koja je odjeknula daleko izvan granica Bosanskog ejaleta.

Ali paša Hekimoglu je rođen 4. juna 1689. godine u Istanbulu. Otac mu je bio poznati liječnik koji je za vrijeme sultana Sulejmana II (1687 – 1691) i Ahmeda II (1691 – 1695) bio glavni operator, a za Mustafe II (1695 – 1703) glavni liječnik Rumelijskog ejaleta i lični sultanov doktor. Za vrijeme sultana Ahmeda III (1703 – 1730) primljen je na dvor obavljajući niže funkcije, ali je vrlo brzo svojom inteligencijom uočen pa je 1713. godine postavljen za vojvodu u sandžaku Zili – ejalet Sivas. Šest godina kasnije dobija titulu beglerbega i paše, a 1722. godine postaje namjesnik u Adani. Tada su prvi put došle do izražaja njegove vojne vještine nakon što je ugušio nemire pobunjenih nomadskih plemena iz okolice Adane i Kilisa. Dvije godine kasnije premješten je za namjesnika u Alepu. Iste godine učestvuje u ratu protiv Perzije te osvaja Hamadan, Jerevan i Tabriz. Zbog velike uloge u osvajanju Tabriza 1725. godine dobija rang vezira i premještaj za namjesnika u Anadolu. Obzirom da je serakser (vojskovođa) Abdulah paša zbog bolesti morao podnijeti ostavku, Ali paša u julu 1726. godine biva postavljen za vrhovnog komandanta istočnog ratišta. Kod Senevenda nanosi poraz perzijskoj vojsci od 50 000 ljudi. Poslije otkrića da su određeni funkcioneri u Tabrizu izvršili pronevjeru u maju 1728. godine biva smijenjen sa mjesta muhafiza Tabriza i premješten za namjesnika provincije Zor na Eufratu, a već naredne biva postavljen za namjesnika Dijabekira. Jačanje Perzije dovelo je do novog rata 1730. godine poslije čega su Osmanlije izgubile Tabriz i Kermanšahan. Da bi se stanje poboljšalo Ali paša biva ponovo postavljen za vrhovnog komandanta istočnog ratišta. U Bici kod Kuzicana 15. septembra 1731. godine Ali paša je nanio težak poraz Perzijancima, koji su izgubili 18 000 konjanika. U velikoj osamnskoj ofanzivi vratio je i Tabriz, poslije čega je šah Tahmasp zatražio mir. Ipak, veliki vezir Topal Osman paša koji je vodio pregovore potpisao je nepovoljan mir po Osmanlije poslije čega je smijenjen sa mjesta velikog vezira, pa je sultan za novog velikog vezira odabrao u martu 1732. godine Ali pašu Hekimoglua. Tokom svoga vezirovanja poboljšao je novčani sistem carstva, smijenio slabašne komandante, smirio situaciju sa neprijateljskom Rusijom ali i nastavio rat protiv Perzije. Osujetio je novu perzijsku ofanzivu porazivši njezinu vojsku kod Bagdada 19. jula 1733. godine. Ipak, Perzija je u novom ratu izašla kao pobjednik a sultan je glavnu krivicu za neuspjeh svalio na Ali pašu poslije čega je on smijenjen i poslije kratkog progonstva na Lezbosu postavljen na mjesto bosanskog namjesnika u proljeće 1736. godine.

Na osnovu dokumenata hercegovačkog muteselima Mustafa age, možemo zaključiti da je Ali paša na mjesto namjesnika Bosanskog ejaleta postavljen između 1. i 13. aprila 1736. godine. Ali paša je u Bosni zatekao haotično stanje. Poslije neuspješne osmanske opsade Beča kršćanska koalicija je krenula u veliku kontraofanzivu poslije čega se u Bosni našlo 130 000 izbjeglica, novi rat protiv Austrije i Mletačke završen je nepovoljnim mirom po Bosnu 1718. godine poslije čega su se prilike dodatno pogoršale, Bošnjaci su za osmanske potrebe ratovali na dalekim frontovima u Rusiji i Perzija a samo mali broj ih se vratio, česti upadi hajduka i uskoka na prostor zapadne Bosne i cijele Hercegovine. Daleko najgora stvar su bile česte epidemije kuge koje su kroz pet godina usmrtile preko 20 000 ljudi. Uz sve navedeno Ali paša je namjesništvo preuzeo u sve zategnutijim odnosima sa susjednom Austrijom i mogućom invazijom. Znao je to i njegov prethodnik Muhsin zade koji je naredio popravak bosanskih tvrđava, a Ali paša je svojim stupanjem na dužnost samo nastavio započeto. Poduzeo je i izvjesne privredne mjere u cilju sprječavanja izvoza stoke, žita i drugih važnim namirnica za prehranu. U jesen 1736. godine Ali paši je stigao sultanov ferman kojim se nalaže prikupljanje rezervi u hrani i njihovo spremanje u tvrđave. Bilo je sasvim jasno da je rat sve bliže zbog čega Ali paša naređuje kadilucima u Hercegovini da hapse sva sumnjiva lica zbog pojačanog djelovanja hajduka. Mimo ratnih priprema ostalo je zabilježeno da su Hercegovci u to vrijeme bili veoma skloni alkoholu koji je prouzrokovao brojna krvoprolića, zbog čega je Ali paša zabranio potrošnju alkohola gdje god bi se takvi neredi dogodili.

U proljeće 1737. godine Ali paša je dobio provjerene informacije o velikim pokretima austrijske vojske u Hrvatskoj. Hildburghausen je baš u to vrijeme vršio koncentraciju trupa kod Cernika prema Gradiškoj za napad na Bosnu. Ali paša je obavijestio velikog vezira Seid Muhamed pašu o ovim pokretima ali je on odgovorio da ovakvi pokreti nisu namijenjeni protiv osmanskih granica. Ipak, Ali paša nije tome vjerovao a bio je svjestan da od centralne vlasti neće dobiti adekvatnu pomoć jer se glavnina osmanskih trupa borila protiv Rusa na istoku. Zbog toga je želio biti siguran u svoje procjene te je poslao poslanika Hildburgausenu koji mu je također odgovorio da pomjeranja austrijskih trupa nisu namijenjena protiv Bosne. Ali paša tada donosio sudbonosnu odluku za Bosnu i počinje raditi na svoju ruku bez odobrenja centralne vlade. Saziva divan u Travniku na koji je pozvao najutjecajnije ljude iz 32 kadiluka Bosanskog i Hercegovačkog sandžaka. Prisutnima je izložio da je ubijeđen kako će Austrija napasti na što je od Skupštine dobio jednoglasan odgovor da se neprijatelju mora pružiti otpor za spas Bosne. U sva mjesta je poslao bujuruldije kojim poziva narod na oružje a za zborno područje je odredio travničko polje. Svojim stavom, kojim se stavio u odbranu Bosne i Bošnjaka, Ali paša je na svoju stranu pridobio svu bosansku aristokraciju. U Bosni su konačno prevaziđene sve podjele i svi su odlučno dolazili na travničko polje i stavljali se pod Ali pašinu komandu u cilju odbrane Bosne.

Austrija je za potrebe rata pripremila čak 150 000 vojnika, duž cijele granice sa osmanskim carstvom. Za komandanta austrijskih snaga koje su napadale Bosnu određen je Hildburghausen. Sporedni pravci napada su bili prema Kulen Vakufu, Bosanskom Novom i dolinom rijeke Une, dok je za centar glavnog napada bila Banja Luka za što je određeno 18 000 vojnika, zatim Jajce i utvrde oko Vrbasa. Dalje je trebalo krenuti prema rijeci Bosni i dalje prema Drini. Bosna je u isto vrijeme bila napadnuta sa četiri strane: na zapadu je napadnuta Stara Ostrovica, sjeverozapadu Bužim i Cetin, na sjeveru Banja Luka i na istoku Lječnica koja je tada pripadala Bosanskom sandžaku. Prvu vijest Ali paša dobija iz Zvornika o napadu na Lješnicu kojeg je izvršila manja formacija austrijske vojske iz Srbije. Napad jačine 1 500 boraca pod komandom pukovnika Valvasora uslijedio je 12. jula 1737. godine a malobrojna osmanska posada se razbježala i povukla prema Zvorniku. Ali paša je odmah poslao bivšeg ohridskog beglerbega Ahmed pašu koji porazio Valvasora nedaleko od Zvornika. Istog dana napadnuta je i Stara Ostrovica sa 4 500 boraca. Obzirom da su posade u Ostrovici, Kulen Vakufu i havalu brojale svega 300 ljudi glasnik je poslao molbu za pomoć Ali paši koji je prema Ostrovici odmah uputio značajne snage od oko 5 000 boraca pod komandom Mehmed bega Fidahića. Fidahić se prvo presjekao austrijsku kolonu a zatim 22. jula na Bilajskom polju napao austrijsku vojsku i nanio joj katastrofalan poraz koji ju je koštao blizu 650 boraca. Napad na Bužim i Cetin je počeo 16. i 17. jula a poslije grčevitih borbi Bužim je 25. jula stavljen pod opsadu. Dan ranije Hildburghausen se prebacio na bosansku stranu i istog dana stigao petnaestak kilometara od Gradiške. Kod sela Rijevci naredio je generalu Mufflingu da sa četiri bataljona vojske krene prema zapadu. Ipak, kod sela Jurković je 21. jula upao u zasjedu bosanske vojske poslije čega je teško ranjen a komandu je preuzeo general Goldy. U kontranapadu je uspio razbiti bosansku vojsku ali je i sam podlegao ranama uslijed ranjavanja. Hildburgausen na svom istočnom pravcu nije naišao na otpor te je 24. jula stigao na jedan kilometar od Banja Luke i tu podigao logor. U međuvremenu je uslijed žestokih napada bosanske vojske podignuta opsada Bužima i Cetina a austrijska vojska se povukla preko granice.

Iako je ostao bez velikog broja vojske i podrške, Hildburghausen nije odustajao od svog primarnog cilja te je naredio pripremanje opsade Banja Luke. Banjalučki kapetan je obavijestio Ali pašu o opsadi poslije čega je upućen sarajevski muteselim Ibrahim aga da prenese braniocima Banja Luke poruku da bosanska vojska stiže u ispomoć. Vijest o tome da u ispomoć braniocima stiže bosanska vojska od 30 000 boraca stigla je i do Hildburghausena koji je nastojao da bržim načinom zauzme grad pa je poslao izaslanike da branioce pozovu na predaju, ali je posada odgovorila vatrom. Hildburghausenu je bilo jasno da će morati vojnim putem zauzeti grad za što je na raspolaganju imao 16 257 vojnika. Plan je bio stegnuti obruč oko donjeg grada i tu usmjeriti glavni napad. Baterije topova su 27. jula sa brda Lauš otvorile vatru na tvrđavu. Istog dana kada je počeo artiljerijski napad poslan je austrijski odred od 100 konjanika da lijevom obalom Vrbasa prema Traviku patrolira i dojavi ukoliko uoči bosansku vojsku. General Baranyay je 30. jula postavio 14 pješadijskih četa sa konjanicima i topovima na dominantna uzvišenja na desnoj obali Vrbasa poslije čega su prisiljene bosanske straže i stanovništvo da se povuče prema tvrđavi. Još ranije povuklo se stanovništvo i sa lijeve obale. Svakodnevno bombardovanje grada, na kojeg je dnevno padalo u prosjeku oko 1 800 projektila, prouzrokovalo je požare i ljudske žrtve. Zbog toga je grupa oko 150 branilaca pokušala razbiti austrijske linije ali bez uspjeha.

Ali paša je 20. jula preko Karaule i Jajca stigao do Varcar Vakufa, gdje je odlikovao vijesnike što je znatno diglo moral bosanskoj vojsci. Tu mu je stigla vijest o velikoj pobjedi nad austrijskom vojskom kod Jurkovića, poslije čega se uputio prema Banja Luci. Na Podrašnici se zadržao 10 dana čekajući dolazak Mehmed bega Fidahića. Da olakša braniocima poslao je prema Banja Luci Mehmed bega sa nekoliko četa, ali je Mehmed beg poslije zaključka da je Banja Luka zatvorena sa svih strana javio Ali paši da sa svojim malobrojnim četama nije u stanju pristupiti borbi. Poslije novog saziva vijeća odlučeno je da se napad izvrši s desne strane rijeke Vrbas umjesto sa lijeve, tj. da se austrijske snage napadu s istočne strane. Naredio je Mehmed begu da izgradi skelu preko Vrbasa kod mjesta Kola, za prebacivanje vojske.

Hildburghausen je 3. avgusta naredio opći napad ali je, poslije dojave da bosanska vojska nalazi na jedan dan hoda od Banja Luke u jačini od 15 000 ljudi, odgodio napad i odlučio dočekati dolazak bosanske vojske. Istog dana je i Ali paša krenuo s Podrašnice. Vještim manevrom je zaobišao položaje generala Baranyaya te došao licem u lice sa Hildburghausenom što je kod njega izazvalo pometnju te je bio primoran napraviti premještanje svojih snaga. Ali paša je već sutradan razmjestio svoje trupe tako da je na desnom krilu bio Mehmed beg sa krajiškim kapetanima, na lijevom alajbezi sa zaimima i u centru Ali paša sa janjičarima i ostalom vojskom iz 32 kadiluka. Prvi napad su izvršili dijelovi koji su zauzeli položaje na Vlaškom Brijegu na bojne formacije Baranyaya, a istodobno su iz tvrđave provalili i branioci ali je njihov napad odbijen. Hildburghausen je znatno oslabio glavninu svojih snaga prebacujući trupe na desno krilo. Prvi Ali pašin napad je bio zaista i uperen na desno austrijsko krilo koje je zadržalo položaj, ali trupe uspijevaju zaobići Vlaški Brijeg. Ali paša potom naređuje opći napad, a Mehmed beg napada austrijsko lijevo krilo. Došlo je do žestokog okršaja a u naletu bosanskih trupa austrijski konjički odredi su se razbježali, kao i husari. U žestokom okršaju gotovo da se nije znalo ko napada a ko se brani. Mehmed beg je na svom krilu potpuno razbio austrijsku konjicu a u bijegu je prešla preko vlastite pješadije. General Baranyaya se sa pukovnikom Lambergom i dijelom vojske našao u Vrbasu. Kako je u općoj pometnji bila ugrožena kompletna austrijska vojska, Hildburghausen je naredio da se presiječe pontonski most na lijevoj strani. I pored ugroženosti desnog krila Austrijanci su se uspjeli grupisati i povući preko lijeve obale.

U bici koja je trajala od podne do večernjih sati, Ali paša je odnio veliku pobjedu. Prema austrijskim podacima izgubili su oko 600 ljudi među kojima 12 oficira i 13 podoficira, dok su za vrijeme same opsade imali 31 poginulog vojnika. Hildburghausen je iste noći sazvao ratni savjet i naredio povlačenje. Ali paša nije mirovao već je 5. avgusta naredio seriju napada na austrijske trupe koje su se povlačile. Hildburghausen je prešao Savu 13. avgusta ali mu je 21. stigla zapovijed iz Beča da se odmah vrati i ponovo pokuša napasti. Tako je 28. avgusta ponovo stigao u Gradišku ali kako se Sava izlila iz korita nije mogao preći u Bosnu, nego je podigao logor. Za to vrijeme Ali paša je zbrinjavao ranjenike i ukopavao poginule. Ujedno je naredio popravak tvrđave i pojačao posadu. Osmotrivši potpuno povlačenje austrijskih trupa 8. avgusta je preko Tešnja i Doboja dolinom rijeke Bosne stigao u Sarajevo da bi pritekao u pomoć Novom Pazaru i Užicu. Pobjeda kod Banja Luke predstavlja njegov najveći uspjeh u toku namjesnikovanja Bosnom, a za ratne zasluge od sultana je dobio naslov “Gazi” (ratnik).

Još dok je bio na putu prema Sarajevu Ali paša naredi hercegovačom muteselimu Murad begu da prikupi iz cijelog hercegovačkog sandžaka vojno sposobne ljude i uputi ih prema Novom Pazaru i Sjenici, koji su sredinom avgusta pali u austrijske ruke. Murad beg je sa vojskom brzo stigao i sredinom septembra povratio spomenuta pjesma i očistio puteve. U međuvremenu se Ali paša uputio prema Užicu. Pošto je Užicu prijetila opasnost od većeg broja austrijskih vojnika, Ali paša je naredio okupljanje bosanske vojske na Glasincu gdje se sakupilo 6 000 boraca koji su upućeni prema Užicu. Ipak, poslije kraćih pregovora posada Užica se 3. oktobra predala uz uvjet da im se omogući slobodan prolaz do Višegrada u pratnji austrijske vojske. Mehmed beg je na svom putu naišao na ovu kolonu i dopratio je pred Ali pašu koji je lijepo dočekao Austrijance, štaviše nagradio ih, a zatim uputio nazad. Međutim, prema posadi koja se predala je postupio veoma oštro, naredivši da se užički kapetan Smail aga i kadija Mustafa na očigled vojske pogube. Mehemd beg se ponovo uputio prema Užicama u cilju da ih oslobodi ali je vratio kada je uočio da su se austrijske trupe dobro utaborile. Obzirom da su se Austrijanci približili Drini i istočnim granicama Bosne, Ali paša je naredio Fidahiću da sa 200 konjanika pređe Drinu i izvrši rekognosciranje u Srbiji. Tada je dobio informacije da je osmanska vojska oslobodila Niš i natjerala Austrijance u povlačenje prema Šabcu, dok se jedna kolona uputila prema gradu Sokolu. Brzom intervencijom Austrijanci su odbačeni prema Valjevu, a u gonjenju neprijatelja Fidahić je poharao to mjesto i vratio se preko Drine. Nakon što je glavnina austrijskih trupa 12. decembra 1737. godine prešla Savu, Ali paša se sa vojskom vratio u Sarajevo. Kada je sultan saznao za velike pobjede u Bosni i Srbiji poslao je Ali paši na dar mač i ogrtač te 35 000 akči koje su razdijeljene oštećenim.

U 1738. godinu se ušlo mirno. Sultan je u januaru poslao Ali paši ferman u kojem se zahvaljuje za sve dosadašnje napore i 300 kesa akči za razne troškove. Već početkom godine Ali paša predvodi niz manjih akcija preko Drine i vrši česta uznemiravanja austrijskih trupa u mjestima zapadno od Srbije. U februaru je sakupio vojsku od 15 000 boraca radi osvajanja Užica. Da bi se prvo osigurao istok poslao je Fidahića i Ibrahim pašu Alipašića da zauzmu Čačak i Sitnicu. Krajem februara Alipaša je sa vojskom od 10 000 ljudi zauzeo položaje kod Višegrada kako bi spriječio Austrijance da pređu Drinu, dok je dio vojske zauzeo Požegu. Sama opsada Užica započela je 1. marta a okončana je zauzimanjem mjesta 24. marta. Poslije ovog čina Ali paša gotovo da nije imao dodira sa austrijskim trupama jer se glavina snaga sukobljavala sa glavnom osmanskom vojskom koju je predvodio veliki vezir Ahmed paša Ćuprilić kod Dunava. Zbog toga je usmjerio svoje operacije prema Crnoj Gori, kako bi kaznio nepokorna albanska plemena Klimente i Kuče. Akciju je predvodio Murat beg uz pomoć osmanskih trupa iz Albanije. Krajem aprila naredio je i intervenciju prema Šapcu i Bijeljini. Poslije ovog značajnijih bojeva u Bosni više nije bilo a borbe na sjevernim granicama Bosne su se do kraja rata bazirale na tradicionalnom pograničnom čarkanju.

Obzirom da je od sultana dobio naređenje da spriječi upade u Bosnu preko njezine zapadne granice, njegov sljedeći korak je bio rješavanje tog problema. Sakupio je znatnu vojsku i iz Sarajeva se uputio prema Novom. Tu je sagradio most i u junu 1738. godine prešao Unu. Tom prilikom je poharao krajeve oko Kostajnice i Novodola sve do Kupe. Pokušao je zauzeti i Zrin, ali se poslije neuspjeha vratio u Bosnu. U to vrijeme je u Bosnu stigla vojna pomoć: tatarska vojska Mehmed Giraj hana. Ovo je ujedno bila jedina vojna pomoć za vrijeme cijelog rata koju je Istanbul uputio u Bosnu i to u vrijeme kada je stvarni rat već bio okončan. Ali paša je ovoj vojsci pridružio čete iz bosanskog i hercegovačkog sandžaka te je poslao preko Une. Ova vojska je opustošila Knezovu, Jasenovac i Dubicu.

U proljeće 1739. godine sva austrijska vojska je bila skoncentrisana prema Beogradu, a kako je opasnost po Bosnu bila otklonjena Ali paša je dobio naređenje da se sa bosanskom vojskom uputi prema Beogradu i priključi velikom veziru Muhamed paši. Stigao je upravo pred veliku Bitku kod Grocke, koja se odigrala 22. jula i koja je donekle odlučila sudbinu Beograda. Ali paša je dobio naređenje da se s vojskom od 12 000 ljudi pozicionira kod brežuljaka Grocke. Tu je austrijska konjica naletjela na zasjedu i pretrpjela teške gubitke. Austrijsku vojsku je ponovo predvodio Hildburghausen tako da se Ali paša ponovo našao prema njemu. U velikoj bici koja je trajala 12 sati Austrijanci su pretrpjeli težak poraz izgubivši 5 865 vojnika od čega 10 generala i 346 oficira. Osam dana kasnije došlo je do nove bitke kod Pančeva gdje su Austrijanci ponovo poraženi, poslije čega se glavnina vojske povukla na sjever, a Osmanlije su opkolile Beograd. Došlo je do pregovora sa velikim vezirom koji je često od Ali paše tražio savjete. Mirovnim sporazumom potpisanim 1. septembra 1739. godine Osmanlije su vratile cijelu Srbiju sa Beogradom, te sav teritorij u Bosni koji je izgubljen mirom u Požarevcu 1718. godine. Zaključenjem ovog mira sjeverna granica Bosne postala je ponovo Sava i Una do Novog. Polovicom septembra Ali paša se vratio u Bosnu i tu ostalo do 14. aprila 1740. godine kada je premješten za namjesnika Egipta.

Glavni razlog njegovog upućivanja u Egipat je bila dokazana vojna sposobnost a baš u to vrijeme u Egiptu se širio niz nemira protiv osmanske vlasti. Za samo godinu dana koliko je ostao u Egiptu normalizovao je osmansku vlast. Velika koncentracija perzijskih trupa na istočnim granicama Osmanskog carstva primorala su sultana da Ali pašu prebaci u Anadod 17. maja 1741. godine. Iako do rata nije došlo Ali paša je na mjestu namjesnika ostao do 21. aprila 1742. godine kada je drugi put postavljen na mjesto velikog vezira. U međuvremenu perzijski šah Nadir je prekršio mirovni sporazum iz 1736. godine i sa vojskom napao i opustošio Bagdad. U to vrijeme se rješavao i problem razgraničenja Bosne sa Austrijom a Ali paša se postavio kao najveći zaštitnik bosanske teritorije odbijajući sve austrijske zahtjeve. Perzijski napadi na istoku su se odvijali nepovoljno po Osmanlije – zauzet je Kirkuk a Bagdad i Basra su se našli pod opsadom. Poslije neuspješne Ali pašine kampanje protiv perzijske vojske on je 20. septembra 1743. godine svrgnut sa položaja velikog vezira i opet prognan na otok Lezbos. Tu je preveo očito nekoliko mjeseci jer se već 1744. godine spominje kao namjesnik Kandije.

U proljeće 1745. godine Ali paša je drugi put upućen u Bosnu. Međutim, ovaj put je zatekao novo stanje – vladao je mir i red. Ipak, neprestani ratovi iscrpili su državnu blagajnu, a Ali paša je po nalogu sultana nametao teške poreze narodu. Smatrajući da bogatiji slojevi lakše mogu podnijeti i teža materijalna opterećenja Ali paša je najviše poreze udario na begove i kapetane. Ovo je ipak izazvalo revolt naroda a Ali paša ih je pokušao ubijediti da nije u pitanju nikakva represalija nego državna potreba. Ispred naroda su dolazile deputacije u Sarajevo da bi privoliti Ali pašu ali ih je on dao zatvoriti. Tada u se pobunili neki hercegovački kadiluci a Ali paša je poslao delibašu Vlahinića da prisilno ubire porez. Došlo je do nemira i krvoprolića zbog čega se Ali paša jako zamjerio Bošnjacima pa je poslije 6 mjeseci svrgnut i premješten u Alep.

Kako je Nadir šah ponovo ugrozio osmanske granice došlo je do novog rata koji je okončan povoljnim mirom po Osmansko carstvo 1746. godine. Ali paša je u ovom ratu bio glavni osmanski komandant. Poslije toga je ugušio i nekoliko pobuna u Anadoliji zbog čega je pohvaljen od sultana. U to vrijeme ponovo je došlo do nemira u Bosni. Ali pašinom nasljedniku Sulejman paši (1745 – 1747) nije pošlo za rukom da umiri Bosnu. Centralna vlada je odlučila da postupi energično i po treći put u Bosnu šalje Ali pašu, koji je 13. aprila 1747. godine stigao u Sarajevo.

Ali paša je došao u Sarajevo da pokuša umiriti narod i navesti vođe na popuštanje ali bezuspješno. Ali paša se gnjevan vratio u Travnik te u septembru pozvao sarajevskog kadiju Abdulaha, age i bajraktare. Ali paša ih je bez prigovora pogubio poslije čega je nastalo privremeno zatišje, ali je u januaru 1748. godine ponovo došlo do nereda. U pobuni koja je izbila u Mostaru poginuo je Ali pašin izaslanik i više odanih ljudi. U Sarajevu su se pobunile janjičarske baše. Ali paša je počeo popuštati i u martu razaslao bujuruldije u sva mjesta sa viješću da se novi porezi neće povećavati. Međutim, niti to nije umirilo narod pa Ali paša poduze nove mjere. U Duvno i Livno posla delibašu sa konjanicima koji pobiše nezadovoljnike a janjičare rastjeraše. Ali paša je ovaj put izazvao još veće nezadovoljstvo nego ranije. Nekadašnji poslušni ajani koji su ga slijedili u veliki bojevima protiv austrijske vojske se okrenuše protiv njega te uputiše žalbe u Istanbul protiv njega. Tada sultan odluči da ga premjesti u Trikalu 31. marta 1748. godine.

Iz Trikale je poslan u Trapezunt gdje je ugušio pobune. Poslije toga je 1754. godine ponovo premješten u Anadol, da bi mu na putu stigla vijest 15. februara 1755. godine da ga novi sultan Osman III (1754 – 1757) imenuje velikim vezirom. Međutim, na ovom položaju je ostao svega 53 dana. Protiv njega je na dvoru skovana zavjera jer je bio u lošim odnosima sa kasnijim velikim vezirom Bikli pašo. Naređeno je njegovo pogubljenje, ali na nagovor sultanove majke pomilovan je i protjeran na Kipar. Koliko je bio poštovan u cijelom carstvu govori podatak da ga je narod dočekao i obasuo darovima. Ipak, iste godine je uz pomoć svoga prijatelja koji je bio blizak sa sultanom pomilovan i postavljen drugi put za namjesnika Egipta, gdje je također dočekan sa velikim počastima. U Egiptu je dočekao slične prilike kao u Bosni ali ih je uspio srediti. Kako je već bio u poznim godinama zamolio je da bude premješten u Anadol što mu je ispunjeno. Došavši u Kutahiju, tadašnje sjedište anadolskog ejaleta, nakon kratke bolesti umro je 17. avgusta 1758. godine u 70. godini života.

O Ali paši govore brojni zapadni i savremeni bosanski izvori. Franjevci su malo kojeg bosanskog namjesnika pohvalili, međutim, savremeni franjevački izvori hvale Ali pašinu razboritost i pravednost. Lašvanin je o njemu zapisao: “Čovik mudar i u vojnički zanat razuman i kripak i po narod dobar”. Ovakva ocjena Lašvanina, koji je u svom ocjenjivanju ličnosti bio izrazito strog, dovoljno govori o tome kakav je čovjek, državnik i vojnik Ali paša bio.