Početna Zanimljivosti Alija Isaković o važnosti bosanskog jezika – “Bošnjaci su tokom historijskih prilika...

Alija Isaković o važnosti bosanskog jezika – “Bošnjaci su tokom historijskih prilika mijenjali ime, ali ime bosanski jezik nikada”

0
PODIJELI

Alija Isaković (Stolac 1932. – Sarajevo 1997.) je bio bošnjački pisac, romansijer, pripovjedač, radio – dramski, televizijski i dramski pisac, putopisac, aforist, leksikograf i historičar jezika i književnosti. Smatra se jednim od najistaknutijih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih književnika i intelektualaca XX stoljeća. U svojim mnogobrojnim djelima često je isticao značaj tradicionalnog imena Bošnjak, zemlje Bosne i Hercegovine i posebnost bosanskog jezika.

Govoreći o leksici kod bošnjačkih pisaca i pravopisu bosanskog jezika navodi: “Kako stvari idu od 1918. godine do danas, bosanski muslimani su na dobrom putu da izgube svoj jezik, odričući se svojih jezičkih osobenosti, održavanih u viševjekovnoj tradiciji govorenja i pisanja. Osnovna narodnosna masa bila je nepismena, ekonomski upropašćena i prepuštena političkoj nesigurnosti, dijelom i fizičkoj nesigurnosti, da bi se lakše iseljavala, politički opredjeljivala i asimilirala. Ako u pogledu nacionalnog statusa nije više tako, u pogledu jezika jeste jer smo prepušteni njegovoj jednostranosti – u obrazovanju, u masovnim medijima, u administraciji. Tu se ništa nije promijenilo nabolje od 1918. godine bez obzira na poslijeratne slatkorječive zaključke o književnojezičkoj toleranciji. Zato preporučujem pokretanje stručne publikacije o bosanskom jeziku da bi naše nove generacije što naučile i starije se podsjetile.”

U ratnom dnevniku pod nazivom “Antologija zla” (1994.) navodi sljedeće: “Nestajanje bosanskog jezika iz lingvističke terminologije XX vijeka nije nikakva lingvistička uzročnost, kao što nestajanje Bošnjaka Muslimana iz jugoslavenske sociologije XX vijeka nije uzrokovano biološkom činjenicom već političkom igrom.”

Također u ratnom dnevniku navodi i sljedeće: “(…) U vrijeme kada su postojali Bošnjaci postojao je i bosanski jezik. Bosanski jezik je realnost. Ne može sedamdeset godina političkog negiranja izbrisati višestoljetno intenzivno postojanje. Bosanski Muslimani (Bošnjaci), kako hoćete, mijenjali su tokom historijskih prilika svoje ime, ali ime bosanski jezik nikada nisu mijenjali.”

U “Antologiji zla” navodi i: “(…) Termini jezika srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, i Novosadski dogovor u kojem Muslimani (Bošnjaci, op.a.a) nisu sudjelovali, ne obavezuje Muslimane (Bošnjake, op.a.a) kao narod, ta obaveza tjerala bi ih, sada, poslije toliko godina, da se opredjeljuju za jezik, kao što su se, a to je nekulturno i sramno, morali niz decenija opredjeljivati za neku naciju.”

Tokom obraćanja na Svebošnjačkom saboru u septembru 1993. godine u Sarajevu, Isaković je izrekao riječi po kojima je danas u civilizacijskim tekovinama Bošnjaka ostao najprepoznatljiviji: “(…) Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, već između tri zla. Mi smo oči u oči sa grubom stvarnošću i svako od nas sada je i nešto više od onoga što je sam sa sobom…”