Početna Zanimljivosti Antisrpski nemiri u Sarajevu 1914. godine nakon atentata na Franju Ferdinanda

Antisrpski nemiri u Sarajevu 1914. godine nakon atentata na Franju Ferdinanda

0
PODIJELI

Neposredno nakon atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, u Bosni i Hercegovini je nastupilo pravo ratno stanje. U redovima muslimanskog i katoličkog stanovništva atentat je izazvao duboko uznemirenje. U noći atentata, širom Austrougarske počinju antisrpske demonstracije. Takav scenarij nije zaobišao niti Bosnu i Hercegovinu a naročito Sarajevo, gdje se atentat i desilo.

Već 28. juna 1914. godine, oko 22 sata, grupa od oko 200 ljudi, među kojima je bilo i oficira, napada i uništava hotel “Evropa”, najveći sarajevski hotel, koji se nalazio u vlasništvu srpskog trgovca Gligorija Jeftanovića. Bijes se širio tako da su se na udaru grupe našle brojne srpske trgovine, stanovi, pravoslavne crkve, škole i banke. Policija, žandarmerija, pa čak i vojne snage, nisu bile u stanju, niti su željele, zaustaviti demonstracije. Demonstranti su se usmjerili i prema srpskim institucijama, pa se na udaru našla i “Prosvjeta”, “Narod” i “Srpska riječ”. U nastalom neredu tog dana smrtno su stradala dva Srbina, dok ih je koliko lakše ranjeno. U nastalom metežu Srbi su ustrijelili katolika Antona Krajinu iz Bugojna, dok su tri muslimana teško povrijeđena. Za vrijeme demonstracija u kafani “Babića bašta”, vlasnik Pero Prijević je pretučen, od čega je kasnije podlegao. Zbog pljačke, u gradu je pritvoreno 58 osoba. Stanje se smirilo oko ponoći kada je desetak naoružanih vojnika sa konjima uvelo red u gradu. Gradska uprava je izdala proglas u kojem je navela da je dužnost Sarajlija da očiste svoj grad od meteži.

Prosvjedi su nastavljeni sutradan u jutarnjim satima kada je velika grupa muslimana i katolika izašla na sarajevske ulice sa austrougarskim zastavama i slikama cara. Lokalni političari su održali niz govora u kojima su nastojali smiriti stanje. Iste večeri Oskar Potiorek je uveo opsadno stanje u Sarajevu, a kasnije i u ostatku BiH. Nakon uvođenja prijekog suda u gradu je nastupio mir. Ipak, bez razlike na političko usmjerenje, Srbi su bili ogorčeni zahtijevajući punu odštetu za načinjenu štetu. Potiorek je naredio da se ljudima dostavi pomoć iz fonda za podršku. Nakon nereda Reis Mehmed Džemaludin Čaušević je uputio muslimanima poslanicu u kojima ih opominje na “red i mir i čuvanje dobara svojih sugrađana”. Uredbom o uvođenju prijekog suda izrečene su smrtne kazne za djela ubistva, izdaje i nasilja tokom nemira. Grupa uglednih političara iz Sarajeva, koju su predvodili Jozo Šunarić, Šerif Arnautović i Danilo Dimović, kao predstavnici tri vjerske zajednice, prilikom posjete Potioriku zatražili su da se spriječe napadi na Srbe.

Pored Sarajeva do demonstracija je došlo i u drugim gradovima BiH: Doboj, Vareš, Zenica, Županjac, Žepče, Bugojno, Visoko, Maglaj, Mostar, Travnik, Tuzla, Stolac, Konjic, Čapljina, Ljubuški, Livno, Bosanski Šamac i Brčko. Zbog oštećenja privatne imovine Srba, uveden je prijeki sud u tuzlanskom i maglajskom srezu. U Mostaru je jedan srpski trgovac ubijen na ulici jer je katolicima koji su od njega kupovali robu postavio pitanje da li robu kupuju za svog crknutog cara. Potiorek je bio uvjeren da su radikalni Srbi svojim cinizmom doprinjeli nemirima, što je izazvalo muslimane i katolike.

Austrougarske vlasti, da bi dovele Srbe u red, osnivaju volontersku policiju sačinjenu uglavnom od muslimana – “Schutzkorps”, koja je uhapsila 5 500 istaknutih Srba, dok ih je 460 osuđeno na smrtnu kaznu. Predpostavlja se da je između 1 000 i 2 000 Srba umrlo u zatvoru, zbog torture i izgladnjivanja. Pored navedenog, oko 5 200 srpskih porodica je protjerano iz BiH.