Početna Zanimljivosti Arif Ključanin – “Bosanski ljiljan ne pripada carstvu flore, on pripada carstvu...

Arif Ključanin – “Bosanski ljiljan ne pripada carstvu flore, on pripada carstvu mrtvih i cvjeta u tišini memorijalnih parkova”

0
PODIJELI

Čudnovata i zagonetna čovjekova potreba da simbolički ozbilježava prostore svoga staništa sve vrijeme njegova povijesnog razvoja, pokazuje kako bio/geografski uvjeti života na neki način postaju i ostaju duhovnim okvirom njegova opstanka, često presudnijim od hrane. Vrijeme odrastanja u određenom socio/geografskom miljeu ostavlja duboke i, uglavnom, neizbrisive tragove u duši. Tako, boje zavičajnih jutara i sutona, svjetla podneva i tame olujnih dana; mirisi godišnjih doba i zemlje, teški rebusi zvijezda noćnog neba, prsten horizonta s praga rodne kuće i brijega gdje smo se povlačili u osmanu da tugujemo, sanjarimo ili ljubimo, svadbe i ukope, igre, pjesme i leleci, zvuci noći i dana, i sve ostalo, ma koliko nam se činilo sitno i banalno, postaju stjenke naše osobnosti, savitljiva opna zidova tajanstvene i zanimljive kutije gdje boravi ono što zovemo ličnost.

Bosanski ljiljan (Lilium bosniensis) najčešće raste na tamnim, crnim kamenim podlogama: mramoru ili nekom od vrsta umjetnog kamena. Bijelog ili žutog varijeteta, ponekad ga možemo naći zagasito oker boje, boje mesinga, posve presvučenog pepeljastom koprenom, ili samo prošaranog modrim pjegama bakrenog oksida. Iznimno ga možemo vidjeti srebrenasto sjajnog, teškog sjaja kroma ili jasno zlatne boje kako svjetluca izdaleka. Možemo ga naći i na malim betonskim podlogama kojom se pokrivaju sasvim mali prostori za urne, a raste i u uglovima “in memoriam” pločica od nehrđajućih materijala.

Bosanski ljiljan jedini je cvijet koji ne zanima botaničare. Ne možete ga naći u enciklopedijama i botaničkim atlasima i leksikonima. Lilium bosniensis ne pripada carstvu flore, on pripada carstvu mrtvih i cvjeta u tišini memorijalnih parkova, po razbacanim haremima i grobljima na periferijama megalopolisa ili sasvim nepoznatih i beznačajnih mjesta Evrope, Amerike, Australije…

Iako mu u pojavnoj formi ne možemo vidjeti korijenje, ono je neobično staro i razgranato i proteže se sve do posljednjih stoljeća prvog milenija, po Isi. Sve do franačkih prostora, odakle mu jedan krak s Kotromanićima počinje rasti na prostoru stare bosanske banovine, pa zatim kraljevine. Stiješnjen između lavina vojni sa Zapada i s Istoka, biva skoro zatomljenu velikom Osmanskom carstvu, a povijesnom smjenom tuđih suverena počinje stidljivo da klija iz starih, gotovo zaboravljenih rukopisa na bosančici, da bi konačno u posljednjem krvavom nevremenu, kad se na očigled, takozvane svjetske javnosti, pa čak i uz neposredno prisustvo vojnih snaga Ujedinjenih nacija, vršila bešćutna, gola i sirova fizička likvidacija jednog etnosa, bosanski ljiljan postao tužnim simbolom pripadnosti jednom nesretnom prostoru. Postao simbolom tvrdoglave bosanske opstojnosti.

IZVOR: “Na jugu ljiljani”