Početna Zanimljivosti Autarijati – nekoć najmoćnije i najbrojnije ilirsko pleme i svjedoci najstarije političke...

Autarijati – nekoć najmoćnije i najbrojnije ilirsko pleme i svjedoci najstarije političke organizacije na našim prostorima

0
PODIJELI
Bronzana "glasinačka kultna kolica" - najznamenitiji simbol Glasinačke kulture

Prema arheolozima i historičarima Autarijati su živjeli na prostoru jugiostočne Bosne, jugozapadne Srbije i sjeverne Crne Gore, odnosno na teritoriju gdje je dominirala glasinačka kultura, nazvana po visoravni Glasinac koja se nalazi istočno od Sarajeva. Susjedi su im bili Ardijejci i Tribali. Vrhunac moći ova kultura je doživjela u periodu od VII do V stoljeća stare ere. Grčki geograf Strabon navodi da su “Autarijati jednom bili najveće i najjače ilirsko pleme, da su pobijedili Tribale i pokorili druge Ilire i Tračane”. Ipak, i pored varijacija i interpretacije moderni historičari nisu prihvatili ovaj navod kao istinit. Razlog tome leži u činjenici da su bili veoma malo zastupljeni u spisima antičkih pisaca. Jedva se spominju na tridesetak mjesta u vezi sa zbivanjima u kojima su učestvovali njihovi susjedi. Strabon ne navodi tačan period kada su oni bili najmoćnije i najveće ilirsko pleme. Historijski događaji u kojima se oni pojavljuju vezani su za drugu polovinu IV stoljeća p.n.e, gdje su oni predstavljeni kao “jedna dosta slaba plemenska grupa koju krajem IV stoljeća p.n.e najezda žaba i miševa primoravaju da ostave svoja ognjišta i odsele se jednim dijelom u Makedoniju, a drugim u deltu Dunava”.

Hronološki najstariji spomen Autarijata vezan je za njihov sukob sa ilirskim plemenom Ardijejima oko slanih izvora. Obzirom da su oba plemena živjela daleko od mora, bili su primorani da vode borbu za slane izvore. Pošto se smatra da je pleme Ardijeja živjelo na Južnom primorju historičari su ove slane izvore locirali iznad ušća Neretve u blizini Konjica. Godine 335. p.n.e prema Apijanu, Aleksandar Makedonski na povratku sa Dunava, iz ekspedicije protiv Tribala, sazna da ga Autarijati žele napasti. Obzirom da za njih nije ranije znao, odluči da ubrza svoje kretanje i izbjegne ih, ali ga kralj Agrijana, koji je bio u njegovoj pratnji umiri. On mu navede da su od svih tamnošnjih naroda Autarijati najmirniji i najneratoborniji i da će on sam sa svojom vojskom ustati protiv njih, što se i dogodilo. Velika najezda žaba i miševa 310. godine primorava 20 000 Autarijate da sa svoje zemlje pobjegnu prema Makedoniji, gdje ih je kralj Kasandar zbog bojazni da zarate protiv njega naselio na planini Orbelu u Makedoniji. Uoči bitke kod Ipsa 302/1. godine 2 000 Autarijata, koji su bili najamnici u vojsci tračkog kralja Lizimaha, prebjegne Antigonu, poslije čega je Lizimah likvidirao 5 000 Autarijata zbog straha da će ga i oni izdati. Njihova pojava u Trakiji rezultat je novih migracija. Poslije ovih događaja 279. godine su pokušali opljačkati Apolonov hram u Delfima, ali su doživjeli novu veliku nesreću. Zajedno sa Keltima napali su hram ali ih je većina stradala i prije dolaska pred sami hram zbog jakih kiša, koje su pokrenule velike poplave i pomijeranje tla, dok su oni koji su se uspjeli vratiti kući stradali zbog bolesti koje su prenijele žabe. Ovaj slučaj se treba uzeti sa rezervom jer je poznato da su Autarijati ratovali protiv Kelta i bili veliki neprijatelji njima, tako da je sasvim vjerovatno grupa pokorenih Autarijata dala podršku Keltima u napadu na hram. Grčki historičar Teopomp pišući o borbi Kelta sa Autarijatima navodi da su oni često pribjegavali lukavstvu: “Znajući da im je neprijatelj sklon piću, priredili su im gozbu i potrudili se da Autarijati saznaju za nju. Oni su napali a Kelti su se odmah povukli pa su Autarijati navalili na hranu i piće i toliko se opili da su ih Kelti lahko savladali”.

Zbog manjka antičkih pisanih izvora o Autarijatima u problematiku su se umiješali arheolozi koji su pokušali riješiti neka pitanja njihove historije. Autarijate je sa Glasincem povezao prvi još krajem XIX stoljeća poznati arheolog Ćiro Truhelka. Konočno i poznata arheologinja Fanula Papazoglu je u svom studiju izvela pretpostavke da bi se Autarijati mogli povezati sa glasinačkom kulturnom grupom, čiji je centar bio u istočnoj Bosni oko visoravni Glasinac i u zapadnoj Srbiji oko Užica. Na visoravni Glasinac, istočno od Sarajeva, kao i na samoj visoravni, otkriveno je više hiljada grobnih humki i stotinjak gradina – utvrđenih naselja na brežuljcima, čija su istraživanja počela 1880. godine i trajala su različitim intenzitetom sve do kraja XX stoljeća.

Istraživanja su dokazala da tokom bronzanog doba Glasinac nije predstavljao jedinstven organizam, nego je na njemu djelovalo više različitih zajednica koje su se različito razvijale. Tek početkom željeznog doba, krajem VIII i početkom VII vijeka stare ere, dolazi do intenzivnijeg kulturnog razvoja i priliva stanovništva na čitavom glasinačkom prostoru. Pojavljuje se veliki broj skeletnih grobova sa dosta oružja i nakita, a na nekim mjestima pronađeni su i bogati “kneževski” grobovi sa mačevima, nakitom, keramikom i bronzanim posuđem. Kraj VII i početak VI vijeka označava vrhunac političkog i kulturnog razvoja glasinačke visoravni. Pojavljuje se najveći broj “kneževskih” grobova sa bogatim sadržajem. Od kraja VI stoljeća ne može se više kontinuirano pratiti razvoj Glasinca, osim na nekim dijelovima. Samim time može se reći da krajem VI stoljeća dolazi do prekida razvoja na čitavom Glasincu i do raseljavanja i širenje Autarijata na različite strane. Širenje je značilo istovremeno i nestanak centralne vlasti. Neke od ovih grupa se i dalje nazivaju Autarijatima, dok druge uzmiaju manje poznata lokalna imena. Desitijati, čije se ime javlja kasnije, u vrijeme dolaska Rimljana, mogli su prvobitno biti jedno od autarijatskih plemena. Tokom druge polovine V i prve polovine IV stoljeća Autarijati gube svoju snagu i moć, veliki plemenski savez se raspada na više manjih grupa, i prvi podaci o njima u pisanim izvorima su istovremeno posljednji spomen ovog nekada moćnog ilirskog plemena.

Komentari