Početna Zanimljivosti Bajramski adeti prošlog vremena – Svjedočenje Ibrahima Zildže o obilježavanju Kurban bajrama

Bajramski adeti prošlog vremena – Svjedočenje Ibrahima Zildže o obilježavanju Kurban bajrama

0
PODIJELI

Tokom austrougarskog perioda narod je mjesecima živio samo na somunu i kiselom mlijeku, a i kada bi bilo dovoljno novca na hrpi ne bi se razbacivao – svjedoči Ibrahim Zildžo čiji je djed hadži Hamid aga vodio urednu bilješku o svojoj posjeti hadžu iz 1911. godine. Hadži Hamid aga radi štednje za hodočašće nikada više niti u kafanu nije ušao, a motiv za to je dobio kada je jedne prilike čuo austrougarske vojnike kako kao kočijaši psuju, poslije čega je odlučio da neće služiti niti njihovu vojsku. Kada je došlo vrijeme služenja vojnog roka obukao je uniformu, ali je potpuno prestao da jede, te toliko smršao da je jedva stajao na nogama. Ljekari su ga zbog toga proglasili stalno nesposobnim za vojsku.

Kako njegov unuk svjedoči nakon povratka pričao je o ljudima malešnim, “meni do pasa”, ali i o ljudima po imenu Buhare, koji kao od šale malo janje pojedu za obrok; o Englezima koji su u kazane s parom bacali njihovu odjeću da bi uništili bacile; O mjestima što su ih naše hadžije obišle. Bili su i u Konji, na grobu Dželaludina Rumija, zvanog Mevlana, osnivača istoimenog derviškog reda. Bili su i Damasku, i Kudsu (Jeruzalem). U Sarajevo su se vratili sa poklonima: abu zemzetom – svetom vodom, koja se donosila u šarenim keramičkim surahijama, sa misvakom – drvenom četkicom za zube, tespihom, udom i drugim mirođijama, halali – perzijskim serdžadama i ihramom. Vratili su se i sa bradama, iz razloga što ih do tada nisu brijali, i hadžijskom žutom ahmedijom. Oni koji su bili trgovci donijeli su i nešto robe.


Godine 1911. na hadž je otišlo i nekoliko čuvenijih ljudi, među kojima i hadži Mujaga Merhemić. Koliko je bio bogat po Sarajevu su o njegovom bogastvu pričane i legende. Ipak, i on je kao i Hamid aga Zildžo bio jako skroman. Uzor su imali u čovjeku koji je najviše zadužio Sarajevo, u Gazi Husrev begu, čije građevine i danas krase Sarajevo. On za sebe nije sazidao nikakvu palaču nego je živio u običnoj kući, u mahali, a na svom imanju u Kovačima pored Hrasnice, uglednike ondašnjeg vremena dočekivao je u kolibi od pruća.

Ibrahim Zildžo svjedoči kako su noć uoči Kurban bajrama u njihovu kuću dolazili kmetovi sa imanja, vodeći govedo. Ujutro su svi oblačili nove i čiste haljine, a seljaci su oko glave omotavali kao behar bijele izvezene mahrame. Poslije Bajram namaza, muškarci ne bi odlazili na mezarje, kao što to čine za vrijeme Ramazanskog bajrama, nego bi se vraćali kući, da kolju kurbane. Ibrahimov otac klao je uvijek četiri kurbama, a 1943. godine kada je bila velika glad, zaklao je šest. Smatrao je da je njegova dužnost (farz) da to učini za one koji to nisu bili u stanju i kako bi nahranio što više gladnih usta.

U godinama koje nisu bile posne kurbane su klali gotovo svi u mahali, tako da su se avlijska vrata prvog dana Bajrama svaki čas otvarala. Ibrahim svjedoči da bi njegova majka dobijeno meso stavljala u duboku tendžeru (posudu) i od njih pravila slatki ćevab, koji bi potrajao čak i mjesec dana čime bi osjećaj Bajrama produžavali. Od slatkih jela jele su se pišurme, ružice, baklave, u velikim tepsijama, za koje su pekari uzimali posebne tarife. I tada su djeca nazivala “Bajram barećola” i ljubili ruku starijih iz poštovanja. Zauzvrat su dobijali novac i slatkiše.

Komentari