Početna Bosanski vladari Ban Kulin (1180 – 1204) – doba mira i prosperiteta Bosne

Ban Kulin (1180 – 1204) – doba mira i prosperiteta Bosne

0
PODIJELI

Smrću bizantskog cara Manojla Komnena 1180. godine, dolazi do naglog opadanja moći Bizanta. Takvu okolnost iskoristit će ban Kulin koji iste godine preuzima vlast u Bosni. Time je i definitivno okončana prevlast Biznatije nad Bosnom, koja će sve do XV stoljeća kao jedinog pravog protivnika imati Ugarsku državu na sjeveru. Tako da će ostatak historije srednjovjekovne Bosne, od XII do XV stoljeća, proći u borbi bosanskih vladara za očuvanje samostalnosti Bosne. Rođen je oko 1145. godine, vjerovatno u Slavoniji. Postoje određene indicije da je ban Kulin mogao vladati u dva navrata i to prije i nakon bana Borića. Na osnovu izvora iz Papske kurije, u vrijeme bitke na Tari 1150. godine, spominje se izvjesni župan Banki(u)n kojeg opisuje Ivan Kinam. Obizorm da su bizantijci ovaj termin prilagodili svom načinu izražavanja, moguće je da je u pitanju ban Kulin. Vjerovatno je nakon poraza u ovoj bici odveden u Carigrad, a na njegovo mjesto biva postavljen ban Borić. U vrijeme trinaestogodišnje vlasti nad Bosnom, vjerovanto je upravljao pod bizantskih pokoroviteljstvom, da bi se osamostalio smrću Manojla Komnena 1180. godine. Zetski vladar Vukan navodi ime Bacilinus za bana Kulina. Nije poznato porijeklo bosanskog bana Kulina, osim da mu je sestra bila udata za Miroslava Humna, brata srpskog kneza Stefana Nemanje. Historičari koji zastupaju tezu da je ban Borić bio pobornik bizantske strane dovode u mogućnost da je ban Kulin bio bliži rođak banu Boriću, a možda čak i njegov sin, obzirom da je na vlast došao nakon okončanja bizantske prevlasti nad Bosnom. Pri tome treba imati na umu da je do tada bio bizantski štićenik. Njegova vladavina se često naziva zlatnim dobom Bosne, a ova epoha je okarakterisana kao period prosperiteta i mira, jer pored jednog pohoda na Bizant iz 1183. godine i jedne provale u Srbiju, nije bilo vojnih akcija. Kulin je i junak velikog broja bosanskih narodnih pjesama, a za njega se veže i veliki broj nadimaka: “veliki muž”, “veliki ban”, “plemeniti muž”.

Već smo spomenuli ranije da je za vrijeme bana Kulina bosanska vojska sprovela jedan vojni pohod, zajedno sa srpskom i ugarskom vojskom na Bizant 1183. godine (prema nekim izvorima ovaj pohod se desio između 1181. i 1182. godine, ali je to veoma teško prihvatiti – u narednom tekstu će biti jasno zbog čega). U pitanju je bila opća ofanziva saveznika na Bizant i njihove istjerivanja sa prostora istočne Srbije. Razlog rata je bilo ugarsko nepriznavanje novog bizantskog cara Andronika I Komnena, koji je na vlast došao 1183. godine. Zbog toga je bizantska vojska pustošila Srbiju. Saveznička vojska je napala Bizantijce i potpuno ih razbila, pri tome ih goneći sve do današnje Sofije u Bugarskoj. Bosanske čete su pri tome opljačkale Braničevo, Beograd, Niš i samu Sofiju.

Dio povelje Kulina bana - rodnog lista Bosne
Dio povelje Kulina bana – rodnog lista Bosne

Brojni srpski historičari su ovaj rat uzeli kao povod da tadašnju Bosnu prepišu kao dio Ugarske ili čak kao dio Srbije, jer je bosanska vojska zajedno sa ugarskim i srpskim četama učestvovala u ratu protiv Bizanta. Ipak, jasan dokaz o bosanskoj samostalnosti predstavlja povelja bana Kulina od 29. avgusta 1189. godine, izdata dubrovačkom knezu Krvašu i “svim dubrovačkim građanima”. Kulin u povelji obećava svim Dubrovčanima da će sa njima održavati “pravi goj” i “pravu veru”. Dubrovčani “kire ode po moemu vladaniju” mogu se potpuno slobodno kretati, a ništa im se neće dogoditi, ali su dužni davati banu svojevoljni “poklon”. Kulin im obećava da će ih njegovi činovnici pomagati i štititi, a i on će to činiti koliko bude mogao. Ugovor je po običaju tog vremena učvršćen zakletvom, “Tako mi Bože pomagai (i) sie sveto evengelie”. Povelja je jasan dokaz samostalnog političkog položaja Bosne. Pored toga ona predstavlja i rodni list Bosne, kao i prvi poznati međunarodni ugovor Bosne. Na osnovu povelje se može utvrditi da je Bosna tada bila dobro uređena država sa vladarskom kancelarijom, sa službenicima čestnicima, vjerovatno predstavnicima banove vlasti po župama koji su bili odgovorni za sprovođenje bezbjednosti na svom zacrtanom području. Osim toga pisana je narodnim jezikom, bosanskom ćirilicom (bosančicom).

U njegovo vrijeme srednjovjekovna bosanska država obuhvatala je prostor od današnje Foče do današnje Srebrenice, dalje je izlazila na rijeku Drinu i pružala se do njenog ušća u rijeku Savu. Dolinom Save se prostirala do blizu kasnijeg Bosanskog Broda na sjeveru, pa do izvora Ukrine, idući linijom koja se protezala do Banja Luke i srednjeg toka rijeke Sane. Od planine Grmeč za zapadu, granica se spuštala na jug, prema župama Glamoč, Hlivno i Rama i dolinom rijeke Rame izbijala na gornji tok rijeke Neretve. Preko Jelača granica je zatvarala svoj krug oko Bosne u Foči. O prostranstvu državnog teritorija govori jedan izvor iz 1203. godine, koji kaže da se Bosna prelazila za “deset i više dana hoda”.

Granice Bosne u vrijeme bana Kulina
Granice Bosne u vrijeme bana Kulina

Pojava bogumilskog ili patarenskog učenja veže se za period vladavine bana Kulina. Zapisano je da je 1199. godine ovo učenje uzelo tolikog maha da je i sam ban sa svojom porodicom prihvatio novu religiju. Nakon što je ban prihvatio ovo učenje i njegov narod, Bošnjani, također prihvata novu religiju. Time je Bosna postala klasično središte ovog nauka, koje je imalo glavnu preodrednicu za buduću historiju i sudbinu srednjovjekovne Bosne. Sve je ovo otežalo vladavinu bana Kulina. Katolička biskupija je naročito ispaštala zbog pojave nove religije, prvenstveno jer je ona remetila njezin rad. Papska kurija se također našla pod velikim pritiskom iz razloga što je u isto vrijeme vođen rat u Francuskoj i Italiji protiv sličnih pokreta. Već pomenute, 1199. godine vladar Zete, Vukan, šalje optužbu papi Inoćentiju III da ban Kulin ispoljava krivovjerje. Papa naredne godine, 11. oktobra, upućuje pismo ugarskom kralju Emeriku III u kojem traži da silom istjera heretike (bogumile) iz Bosne. Na Bosnu je već bio spreman križarski rat, međutim kako je ban Kulin bio vješt diplomata on je ovaj pohod spriječio. Uspio je ubijediti izaslanike da je Bosna država dobrih katolika a ne heretika. Također, podatak da papa naređuje ugarskom kralju da napadne Bosnu i istjera iz nje heretike, je samo još jedan u nizu dokaza da Bosna nije bila u vazalnom odnosu prema Ugarskoj i da je vodila potpuno samostalnu politiku, jer u pismu nigdje ne stoji podatak da Emerik treba istjerati heretike iz “svoje zemlje”. Kulin je diplomatskim putem uspio ubijediti papu da u Rim pošalje svoje ljude koji su katolici, kako bi se njihova vjera potvrdila ili osudila. U Rim su poslani nadbiskup Bernard i dubrovački arhiđakon Marin. Inoćentije III u Bosnu šalje Bernarda i svog kapelana Ivana da spoznaju kakvo je stanje u Bosni. U isto vrijeme ugarski vladar Emerik se umiješa u bratsku borbu između srpskog kneza Vukana i Stefana Nemanjića. Emerik stade na stranu Vukana te istjera Stefana sa prijestolja. Stanje odsustva Emerika iz Ugarske iskoristili su Mlečani koji su mu preoteli grad Zadar. Stanje konfuzije je iskoristio i bosanski ban Kulin koji provali u Srbiju. U pismu koje je Emerik uputio papi, u kojem osuđuje ovaj prodor, on navodi da je Kulinova bosanska vojska puna bezbožnika (nevjernika – bogumila), te da će se osvetiti time što će pokoriti cijelu Bosnu. Ovakva reakcije Emerika ne čudi obzirom da je on Srbiju tada smatrao svojom zemljom, ali ne i Bosnu. Time se još jednom dokazuje samostalnost Bosne.

BilinoPoljePloca
Spomen ploča na Bilinom polju postavljena povodom 800 godina od Bilinopoljskog događaja

Šta je za Bosnu značio ban Kulin, a i Bosna za njega, nabolje nam pokazuje događaj iz 8. aprila 1203. godine, kada na Bilinom polju kod Zenice dolazi do “heretičkog zbora”. Ban, njegovi Bošnjani i prvaci bogumilske crkve, su se pred papinskim legatom odrekli svoga učenja i obavezali se da će poštovati učenje rimske crkve. Međutim, ovakva odluka nije znači kraj bogumilskog prodora na prostor srednjovjekovne bosanske države, koje će vremenom postati narodna religija i simbol bosanske zaštite u njezinim borbama protiv stranaca. Nedugo nakon ovog događaja – vjerovatno 1204. godine umire ban Kulin, čime se završava period vladavine jednog od najznamenitijih bosanskih vladara.

Ban Kulin je u Bosni razvio privredu koja se temeljila na razvoju rudarstva i trgovine. U narodu je vrijeme Kulina bana ostalo upamćeno kao doba blagostanja, pa odatle vuče danas veoma poznati termin: “Od Kulina bana i dobrijeh dana”.

 

Komentari