Početna Bosanski vladari Ban Stjepan Kulinić (1204 – 1232) – Ugarski poltron i gotovo nepoznat...

Ban Stjepan Kulinić (1204 – 1232) – Ugarski poltron i gotovo nepoznat vladar

1
PODIJELI

Bana Kulina je naslijedio Stjepan Kulinić, o kojem gotovo da nemamo nikakvih podataka, osim da je vjerovatno bio Kulinov sin. Posljednji je član roda Kulinića. Aktivno je učestvovao sa ocem u sprovođenju bogumilske politike, a indirektno i u svim dešavanjima iz aprila 1203. godine. Ipak, smrću oca i dolaskom na bansko prijestolje, okreće se od politike svoga oca i postaje vjerni ugarski sluga. Zbog svega toga njegova popularnost u Bosni će naglo opasti i tokom cijelog perioda vlasti biće veoma omražen kod srednjovjekovnih stanovnika Bosne. Ovakvom statusu pridonijeti će i njegov centar politike, kojih se u skoro trideset godina koliko je vladao, ogledao u progonu i likvidaciji pripadnika Crkve bosanske i Bošnjana.


U vrijeme Bilinopoljskih događaja ban Stjepan se nalazio kod ugarskoj kralja Emerika zajedno sa crkvenim bosanskim starješinama. Nije poznato da li je činio delegaciju koju je ban Kulin poslao kod ugarskog kralja Emerika ili se još ranije odrekao politike svoga oca, ali nema ni podataka koji govore da je na dvoru boravio kao ugarski talac. Tako da na osnovu svega možemo utvrditi da se još ranije odrekao učenja Crkve bosanske i prihvatio katoličanstvo kao svoju religiju. Na dvoru se obavezao da neće braniti heretike u Bosni i da će ih svim silama skršiti. Dolaskom na vlast 1204. godine odlučno je počeo sprovoditi svoju politiku. Ipak, njegova podrška u samoj Bosni je bila minimalna, iz razloga što je bosanski narod već uveliko prihvatio učenje Crkve bosanske, tako da je odlučio pružiti žestok otpor novom banu. Možemo slobodno reći da su Bošnjani u ovom periodu sami na sebe preuzeli organizaciju odbrane Bosne od izdajničkog bana i ugarske države, koja je nastojala pokoriti Bosnu i njezino stanovništvo. Na osnovu svega možemo zaključiti da je njegova vladavina bila gotovo bez ikakvog značaja i poprilično slabašna.

Ugarski kralj Andrija II
Ugarski kralj Andrija II

U vrijeme njegovog banovanja i u samoj Raškoj (Srbiji) dolazi do izvjesnih promjena. Najprije je Vukan svrguno sa prijestolja svog brata Stefana, ali samo za kratko. Veoma brzo Stefan je uspio da povrati prijestolje i da se 1217. godine proglasi kraljem. Dok se sve to dešavalo bogumili su u Bosni toliko ojačali da je papa ovaj put definitivno odlučio pokrenuti križarski rat protiv hereze u Bosni, kako bi je iskorijenio. Pokrenuta je veoma živa diplomatska kampanja u cilju sakupljanja evropskih vojski koje bi krenule na Bosnu. U tom periodu i učenje Crkve bosanske ne samo da se proširilo na kompletan prostor srednjovjekovne Bosne, nego je duboko zahvatilo i prostor južne Ugarske (današnja Hrvatska), pa čak i dijelove sjeverne Italije i južne Francuske. Za svo ovo vrijeme nemamo nikakvih podataka o djelovanju bana Stjepana, pa je predpostavka da je on u cijelom tom periodu bio potpuno marginalna ličnost, bez ikakvog utjecaja na prilike u Bosni. To nam dovoljno govori da se narod u Bosni organizirao u cilju pripremanja odlučnog otpora i širenja svoje religije. Zbog ovakvog djelovanja papa Honorije III (1216 – 1227), vidno ljut, 1221. godine šalje u Bosnu legata Akoncijusa. U pismu upućenom legatu, papa 3. decembra 1221. godine, navodi da je hereza u Bosni toliko jaka da njezini pripadnici javno, ne plašeći se bilo čega, prezentiraju svoje učenje. Zbog toga naređuje ugarskom kralju Andriji II (1205 – 1235) i ugarskim episkopima da unište herezu u Bosni. Dva dana poslije toga upućuje novo pismo nadbiskupu ostrogonskom Ivanu i njegovim sufraganima sa približno istim sadržajem. Ipak, Ugari zbog intervencije na Bliskom istoku, gdje su trajali ratovi protiv muslimana, i velikih dugova nisu bili u stanju da intervenišu. Zbog lošeg stanja u Ugarskoj protiv kralja Andrije II se pobuni njegov najstariji sin Bela, vojvoda Hrvatske i Dalmacije. Građanski rat je okončan 1222. godine izdavanjem “Zlatne bule”. Uvidjevši da Ugarska ne može ispuniti njegova očekivanja papa odluči djelovati politički na način da kaločkom nadbiskupu Ugrinu zada poseban zadatak. Trebao je svim raspoloživim sredstvima prostor srednje Bosne, Usore i Soli anatemisati od učenja Crkve bosanske. Ugrin je postavljen za upravnika ovih dijelova Bosne, pismom koje je izdao papa 15. maja 1225. godine u kojem se navodi da je nadbiskup dužan da svoje poslove izvršava energično, propovijedajući čak i križarski rat protiv heretika u Bosni. Još prije toga, 12. marta 1222. godine papa je naredio i samim Dubrovčanima da imenuju arhiepiskopa koji bi radio na suzbijanju heretika u Bosni i izvan nje pošto se učenje Crkve bosanske naglo širilo prostorom Dalmacije. Ipak, svi ovi poduhvati nisu urodili plodom tako da se učenje Crkve bosanske u Bosni gotovo nesmetano širilo. Samo djelovanje bosanskg bana Stjepan Kulinića, koji je preko ugarskog kralja Andrije II nastojao sprovesti politiku eliminacije hereze, je dodatno razbijesnilo Bošnjane, na način da je ban postao još omraženiji u narodu i svako uplitanje bana u pitanje poslova Crkve bosanske okarakterisano je kao banova izdaja Bosne. Uvidjevši mogućnost da bi mogao postati vladar Bosne, nadbiskup Ugrin poče sa sakupljanjem vojske u cilju pokoravanja Bosne i Bošnjana. U tom cilju angažovao je carevića Ivana, sina bizantske carice Margarite, dajući mu 200 srebrenjaka a zauzvrat je molio da Ivan povede vojsku na Bosnu. Ipak carević je iznevjerio nadbiskupa i nikada nije poslao vojsku. Da je Bosna i dalje ostala samostalna i dosljedna svojoj politici i religiji, govori nam pismo od 30. maja 1233. godine u kojem papa Grgur IX (1227 – 1241) naređuje svom legatu Jakovu Pekorariju da konačno uredi prilike u Bosni i da u suviše prostranoj oblasti podigne dvije do četiri nove episkopije, u cilju pridobijanja stanovništva Bosne na katoličanstvo.

Papa Grgur IX
Papa Grgur IX

O bosanskom banu Stjepanu i dalje nije bilo nikakvog ozbiljnijeg spomena, a ni papa ga u brojim pismima niti hvali niti tuži. Vjerovatno je u ovom periodu pristajao uz papu i nadbiskupa Ugrina ali im nije mogao pomoći. Vjerovatno je 1232. godine boravio u Bosni u cilju nagovaranja naroda da odbace učenje Crkve bosanske. U jednoj od tih epizoda heretici su ga svrgnuli sa vlasti i protjerali zajedno sa sinom Sibislavom, gdje se nakon toga nastanio u oblasti Usore, koja je tada bila poprilično sigurna i pod nadzorom ugarske krune. Dokaz da je te godine svrgnut je podatak da su heretici za svog vladara postavili bana Mateja Ninoslava, odanog pripadnika Crkve bosanske i protivnika kralja Andrije II. Moguće da je ban Stjepan Kulinić iste godine i umro, ali se sa sigurnošću može kao godina smrti uzeti 1236. jer se u ispravi pape Grgura IX iz iste godine spominje njegov sin Sibislav, kao knez Usore.

Komentari