Početna Zanimljivosti Bitka za Banja Luku 1878. godine i njene posljedice – jedan od...

Bitka za Banja Luku 1878. godine i njene posljedice – jedan od najtežih zločina austrougarske vojske

0
PODIJELI

Jedan od najžešćih sukoba austrougarskih trupa sa bosanskom narodnom vojskom je bio svakako onaj kod Banja Luke, koji se odigrao 14. avgusta 1878. godine. Naime, VII pješadijska divizija, koja je 29. jula prešla preko rijeke Save kod Bosanske Gradiške već 31. jula ulazi u Banja Luku bez otpora. U Banja Luci se tada zatekao jedan osmanski bataljon pod komandom Husein Fevzi paše ali je on ubrzo razoružan i otpremljen u Olomuc (Moravska). Banjalučani su se obratili vođama u Sarajevu radi uputa i eventualne pomoći, ali nikakav odgovor nisu dobili, jer su se i Sarajlije spremale za okršaj. Kako nije bilo odgovora niti neophodnih sredstava za odbranu Banjalučani su mirno dočekali ulazak austrougarske vojske u svoj grad.

Nakon kraćeg odmora trupe su se uputile u pravcu Jajca i Travnika. U Banja Luci je ostala samo 3. brigada pod komandom generala Sametza. Sametz je poduzeo sve neophodne mjere da održi grad bezbijednim ali očito da nije imao povjerenja u Bošnjake tako da je oformio trupe koje su danonoćno patrolirale muslimanskim dijelom grada. Zabranio je izlaženje iz kuća noću a prozori su cijelu noć morali biti osvjetljeni. Ovakvo ophođene prema Bošnjacima izazvalo je revolt tako da je 8. avgusta došla dojava da Bošnjaci spremaju pobunu poslije čega je komanda mjesta prebačena uz rijeku Vrbas. Ubrzo je stiglo i pojačanje od 4 topa i dvije čete pješadije. Gradom su se počele širiti i vijesti da se krajišnici pod komandom Hasan bega Čeke okupljaju i da namjeravaju krenuti put Banja Luke. Sametz odluči da svaku noć šalje po jednu četu u patrolu prema Saračici, Bronzanom Majdanu, Klašnicama i Karanovcu. U jutarnjim satima 13. avgusta stiže vijest da je “neprijatelj navalio na poljsku stražu sa uzvikom Allah” pod čijom vatrom su se austrougarske trupe morale povući. Bosanska narodna vojska od oko 3 000 pripadnika se u svom naletu sve više približavala Banja Luci tako da je u 5 sati u jutro 14. avgusta provalila u grad. Austrougari su reagovali otvaranjem vatre sa tvrđave Kastel, a ubrzo su pristigle i čete iz komande na Vrbasu. Uskoro se razvila žestoka borba prsa u prsa koja je trajala sve do podnevnih sati, kada je austrougarima stiglo dodatno pojačanje koje je odlučilo bitku. Jedan austrougarski oficir je bitku opisao sljedećim riječima: “Bio se razvio jedan žestok ulični boj. Čvrsto zatvorene i zakračunate kapije morale su se snažnim udarcima pušaka razbiti. Sa svih strana je bila napadana četa poručnika Kozarčanina; posljednji je pao ranjen. Iz drugih ulica i preko bašča dolazile su ustaše [ustanici] i udarale u leđa austro – ugar. vojsci, nastalo je divlje kasapljenje u pojedinačnom obračunavanju. Održanje ma kakvog reda u ovim uličnim ubijstvima nije se moglo postići. Vojnici su se u redovima prodirali u kuće i mnogi su stanovnici bez pardona oboreni. Kapetan Derin prodro je sa nekoliko redova u podrum jedne kuće blizu tvrđave, koga su ustaše branile. Ljudi, koji se tu u kući nalazili, savladani su i poubijani”.

U koliko neugodnoj situaciji su se našle austrougarske trupe u gradu najbolje svjedoče riječi komandanta 2. čete, Josefa Rona, koji je sa četiri topa 13. avgusta prešao rijeku Savu, a pred koga je izašao pukovnik Janski sa riječima: “Ako želite zaslužiti orden Marije Terezije, odmah krenite u pomoć, jer je s nama vrlo loše stanje”. Bosanska narodna vojska je do dolaska pojačanja nanijela velike gubitke austrougarima – 54 mrtva i 117 teže ranjenih. Ipak, protiv artiljerije se nisu mogli boriti pa je uslijedilo povlačenje. Prema austrougarskim procjenama, koje su pretjerane, bosanska vojska je imala oko 600 poginulih. Bijes zbog jedva izmaknutog poraz, austrougari su iskalili pljačkanjem  i razaranjem muslimanske imovine u Banja Luci. Pljačka je trajala sve do večernjih sati 17. avgusta. Da su austrougari počinili zločin svjedoči slučaj Adema Filovića čija se kuća našla u plamenu, a u kojoj se našao ranjeni Mujo Jarac pokušavši se spasiti skokom kroz prozor, ali je nekim slučajem ostao visiti na prozoru i tako izgorio. Dok je trajala paljevina i pljačka bošnjačke imovine velike grupe austorugarskih patrola su išle od muslimanske do muslimanske kuće odakle su izvođeni muškarci koji su nakon toga zatvarani na tvrđavu Kastel. Poslije toga su otpremljeni u radne logore u Olmuc i Polu. Prilikom pljačke trgovine Jusufa Šibića jedan austrougarski vojnik je strijeljao nekoliko muškaraca koji su se tu slučajno našli. Zabilježeno je još desetak slučajeva strijeljanja. Među ubijenim se našla i žena Zulfe Kozaragića, koja je pokušala pobjeći komšinici ali su je na ulici dočekali austrougarski vojnici i ubili.

Austrougari su uhapšene muškarce odveli uz rijeku Vrbas gdje su formirali privremeni logor, poslije čega su upućeni u unutrašnjost Austrije. Niti ovaj čin nije mogao proći bez zločina tako da je jedna grupa strijeljana odmah uz rijeku. Tom prilikom strijeljani su: Arif Babić, Meho Jugovac, Ale Nišlija, Smajo Bojić, Omer Krajišnik, Hadži Mujaga Đumišić, Hadži Sejdo, Suljaga i Ešref Gušići, Ibro Poljo, Omer Ćatić, Mustafa Arnautović, Hadži Bego Hasanbašić, Šerif Dizdar. Prilikom odlaska u unutrašnjost Austrije austrougarska vojska je bajonetima izmrcvarila Arifagu Đumišića i Dedu Hadžiavdića. Prilikom transporta zbog nemogućnosti da brzo hoda vojska je svirepo ubila 90 godina starog Arif agu Šarčevića. Četvorica vojnika su ga odvela iza jednog brežuljka gdje je izmrcvaren i ostavljen da umre u mukama. Većina Banjalučana je u unutrašnjost Austrije otpremljena bosonoga i bez ikakve odjeće, tako da su se noću smrzavali a mnogima su stopala stradala putem. Do 19. avgusta u unutrašnjost Austrije otpremljeno je oko 250 muškaraca, a poslije još tri grupe sa oko 300 ljudi.