Početna Zanimljivosti Bitka za Bijeljinu 1992. godine – početak otvorene agresije na nezavisnu R...

Bitka za Bijeljinu 1992. godine – početak otvorene agresije na nezavisnu R BiH i razlozi brzog pada grada

0
PODIJELI

Krajem novembra 1991. godine formirana je Srpska autonomna oblast Semberija i Majevića u čiji je sastav pored Ugljevika i Lopara, ušla i Bijeljina. Od ovog perioda pa sve do aprila 1992. godine JNA dijeli naoružanje srpskim selima oko Bijeljine. Za naoružavanje Srba, na ovom prostoru, nadležan je bio komandant 38. partizanske divizije potpukovnik Miličić. Istovremeno sa naoružavanjem srpskih građana, jedinice JNA koje su se povlačile iz Slovenije i Hrvatske, počele su nastanjivati prostor Bosne i Hercegovine. Tako su se dijelovi 17. korpusa iz Vinkovaca stacionirali kod Bijeljine. Početkom aprila Komanda 2. vojne oblasti JNA, izvještava da su jedinice u punoj borbenoj gotovosti, dok je kasarna u Bijeljini u toku 31. marta i 1. aprila 1992. godine primila veliki broj dobrovoljaca. Bilo je jasno da se sprema veliki napad na Bijeljinu. I pored činjenica da je JNA kao subjekt jugoslavenske federacije bila dužna zaštiti narod BiH, ona to nije učinila nego se otvoreno stavila na srpsku stranu.

Stanovništvo sjeveroistočne Bosne kroz Patriotsku ligu, policiju i TO SRBiH, te druge odbrambene oblike organiziranja, odlučno je bilo da pruži grčevit otpor agresoru u Bijeljini. Tadašnji Regionalni štab PL Tuzla, kao i Općinski štab PL Bijeljina bili su svjesni trenutne ukupne političko – vojne situacije u Bijeljini i široj regiji. Time će zapravo Patriotska liga i pored potpune inferiornosti pružiti herojski otpor agresoru u toku četverodnevne odbrane grada.

Dana 31. marta Srbi nastoje isprovocirati oružanu pobunu Bošnjaka nakon što je lokalno srpsko stanovništvo napalo jednu bijeljinsku kafanu “Istanbul” koja je bila u vlasništvu Bošnjaka Izeta Ahmića. Bombu je bacio Aleksandar Zekić i tom prilikom ranio sedam lica. Srpska propaganda je za ovaj nemili događaj optužila Bošnjake, tako da su već narednog dana srpski teritorijalci i dobrovoljci okružili grad, i počeli egzekuciju istaknutih članova PL Bijeljine na ulicama. Žestoke borbe su vođene oko zgrade Skupštine općine, gradskom parku, Hambar mahali i Gvozdevići. Također, uništeno je i demolirano nekoliko kafića i lokala, brojne nesrpske kuće i stanovi su pljačkani, dok su postavljene i prve barikade u gradu i izvan njega. U toku 31. marta/1. aprila u Bijeljinu je, radeći blisko sa srbijanskim MUP-om, stigao Arkan sa grupom uniformisanih i dobro opremljenih snaga i počeo ubijati bošnjačke i hrvatske civile, gdje god bi se čula “puščana paljba”. Grupa Arkanovaca je, zajedno sa Šešeljevcima i pripadnicima JNA, 2. aprila nastavila zločine nad Bošnjacima Bijeljine. Tada su Arkanove oružane formacije, nakon izlaska muslimanskih vjernika iz Sulejmanije džamije, zaklale dva lica naočigled prisutnih, a kada su se ostali povukli u džamiju na njih je bačeno više ručnih bombi, od kojih su svi nastradali. Istovremeno su Arkanovci ubijali i ostale bošnjačke civile po ulicama. U međuvremenu su u Bijeljinu stigli član Predsjedništva BiH Fikret Abdić, podpredsjednik Vlade Miodrag Simović i ministar za narodnu odbranu u Vladi BiH Jerko Doko, da bi smirili situaciji ali do toga nije došlo. Teror se nastavio i nakon dolaska snaga JNA 3. i 4. aprila, kada su Srbi u potpunosti preuzeli grad. U konačnici stradalo je 78 civila, od kojih i jedan broj Srba koji je pokušao zaustaviti masakr.

I pored velike želje za otporom, snage lojalne Republici BiH su napadom ostale potpuno iznenađene, tako da ni PL ni ostale odbrambene grupe nisu mogle pružiti odlučujući otpor. Jedini žestok otpor je pružen kod gradske bolnice. U konačnici sporadični otpor je pružilo svega 38 bosanskih policajaca koji nisu imali gotovo nikakve šanse protiv višestruko jačeg neprijatelja. Nakon što je bilo jasno da JNA ne želi uspostaviti mir i spriječiti ubistva civila u Bijeljini, Alija Izetbegović naređuje mobilizaciju TO i rezervnog sastava MUP, te civilnih odbrambenih elemenata, kako bi se omogućilo da se narod odbrani. Međutim, ovakva odluka je opozvana i proglašena ilegalnom od strane srpskih članova predsjedništva – Biljane Plavšić i Nikole Koljevića. JNA je istovremeno odbacila i zahtjev Alije Izetbegovića da se naoružanje TO u Bijeljini preda TO RBiH.

Brzoj okupaciji Bijeljine pomogla je i psihološko – propagandna aktivnost agresora i antagonizam između političkog i vojnog krila PL Bijeljina. Ipak, PL Bijeljine na čelu sa Muhidinom Bilalićem i Hasetom Tirićem i pored skromnog broja ljudstva i lovačkog naroužanja, nije namjeravala bez borbe predati Bijeljinu. U toku odbrane Bijeljine RŠ PL Tuzla poduzeo je hitnu aktivnost u organizaciji, naoružavanju i pripremi jedinica radi upućivanja u ispomoć braniocima Bijeljine. Odlučeno je da se formiraju tri bataljona: u Gradačcu, Zvorniku i Živinicama. Bataljon iz Gradačca je 2. aprila namjeravao krenuti put Bijeljine, ali je pokret obustavljen. Prvi razlog je bio što vlasti Općine Brčko nisu odobrile prolazak ove jedinice kroz njihov teritorij, a drugi je bio što je kasnilo naoružanje iz Sarajeva kojim je trebala biti popunjena jedinica. Zbog sličnih razloga u odbranu Bijeljine nisu upućene ni ostale jedinice. Svakako, u to vrijeme je bilo očigledno da veliki broj lokalnih političara sa prostora sjeveroistočne Bosne nije bio svjestan da se svi gradovi na ovom prostoru trebaju braniti i da je to problem svih građana sjeveroistočne Bosne. Primjera radi, kada je bataljon iz Gradačca namjeravao proći kroz Brčko načelnik Općine Brčko je rekao: “Ne dozvoljavamo da jedinica prođe kroz Brčko zbog toga što će poslije JNA bombardovati i sravniti Brčko, neka se Bijeljina snalazi sama.” Također, na sastanku komandanta Okružnog štaba TO Tuzla, predsjednik Skupštine općine Tuzla Selim Bešlagić je izjavio: “Mene ne interesuje Bijeljina, Zvornik, …. i drugi gradovi, niti rijeka Drina. Mene interesuje samo Tuzla. Tuzlaci će Tuzlu braniti na tunelu između Tuzle i Kalesije.”