Početna Zanimljivosti Borba Bošnjaka za opstanak u vrijeme Velikog bečkog rata (1683 – 1699)...

Borba Bošnjaka za opstanak u vrijeme Velikog bečkog rata (1683 – 1699) – najteži period u historiji Bošnjaka

0
PODIJELI

Historijski korijeni genocida nad Bošnjacima nalaze se u ponašanju Austrije, Venecije i Rusije prema muslimanima, posebno Bošnjacima, tokom ratova sa osmanskom državom dok je prostor današnje Bosne i Hercegovine bio pod njezinom vlašću. Za razliku od osmanske muslimanske države u kojoj je važio princip iz Kur’ana “La ikrahe fi-d-dini” (nema prisile u vjeri) kršćanske države primjenjivale su srednjevjekovno pravilo “Cuius regio, illius religio” (čija je zemlja /država/ toga i vjera). Žestoke ofanzive i kontraofanzive kršćanskih zemalja, a naročito poslije Velikog bečkog rata (1683 – 1699) nošene su idejom osvete i zatiranja svega što je na prostorima kojima su zagospodarili podjsjećalo na islam i muslimane. Sprovođen je njihov fizički nestanak ili pokrštavanje. To je dovelo do snažnog izražaja u odnosima kršćanskih saveznika prema Bošnjacima koji su u toku Velikog bečkog rata podnijeli ogromne lične i materijalne žrtve.

O prilikama u tadašnjem Bosanskom ejaletu govore nam podaci iz Hronika domaćih hroničara i ljetopisaca, kao i u osmanskim službenim i drugim dokumentima. Izvjestan broj podataka pronalazimo i u fragmentima sidžila kadije iz Jajca (1692 – 1694), zatim u jednom tzv. saky sidžilu iz posljednje decenije XVII stoljeća, koji se nalazi u Gazi Husrev begovoj biblioteci u Sarajevu, a najviše podatak sadrži ‘Kodeks’ koji se nalazi u biblioteci Turk Tarih Kurumu u Ankari. Na posljednji naročitu pažnju je obratio historičar Halil Inaldžik koji je u radu “Saray Bosna şeriye Sicillerine göre Viyana bozgunundan sonraki harb yıllarında Bosna” objavio najkarakterističnije detalje koji pružaju potresnu sliku o stanju stanovništva Bosanskog ejalete nakon spaljivanja Sarajeva od strane Eugena Savojskog 1697. godine.

Bosanski ejalet je od svog osnivanja 1580. godine imao status serhata (krajine) i kao takav imao je posebno mjesto u Carstvu. Gotovo svo odraslo stanovništvo bilo je angažovano u vojnim akcijama osmanske vojske. Samim time Bošnjaci su davali veliki broj graničara i članova utvrda širom Mađarske, Slavonije i Dalmacije. Evlija Čelebija u svojoj “Seyahatnami” bilježi da se “čak svi ratnici na krajini (serhat) ejaleta Budima, Egre, Kanjiže i Bosne u svih sedam stotina i šezdeset pograničnih tvrđava regrutuju iz serhata Bosne. Oni dan-noć vode bojeve, čarkanja, ratove i bitke s neprijateljima na sve strane”. Sigurno da je i veliki broj Bošnjaka učestvovao u Bici pod Bečom 1683. godine gdje su Osmanlije doživjele težak poraz. Shodno tome veliki broj njih je poginuo ali i pao u zarobljeništvo. U žestokoj kontraofanzivi koja je uslijedila kršćanska koalicija je doprla sve do Makedonije. Iako je prostor Bosanskog ejaleta odolijevao, on se našao odsječen od Istanbula tako da su Bošnjaci bili prepušteni sami sebi u borbi za goli život. Ako uzmemo u obzir da je veliki broj Bošnjaka stradao u bojevima u Mađarskoj, Slavoniji, Dalmaciji ali i Srbiji, kao i da je nekoliko godina prije pohoda Savojskog u Bosni vladala suša, glad i kuga, možemo zaključiti da su se Bošnjaci našli u do tada najtežem iskušenju u svojoj historiji i borbi za goli opstanak. Period posljednje decenije XVII stoljeća je po Bošnjake bio, ako ne gori, onda jednako težak kao i period devedesetih godina prošlog stoljeća. Koliko je zapravo bio težak period svjedoče navodi iz “Ljetopisa” Nikole Lašvanina u kojem stoji “da je mnogo naroda bježalo pred carskom vojskom od Save, te kud god bi se naišlo ležahu mrtvaci, koje niko nije imao da zakopava, a ljudi su jeli resu ljeskovu, koru od drveta, vinovu lozu, pse i mačke, u Sarajevu izjedoše djeca mrtvu mater, u Banja Luci koga bi god objesili, po noći bi ga gladni ljudi izjeli. U isto vrijeme paša je sjekao i vješao uskoke i raju, koga bi god pred njega doveli. I te bi ljudi mrtvace sve pojeli”. Slične podatke o strašnim prilikama u Bosni u to doba zabilježili su i neki drugi savremenici. Tako je jedan Dubrovčanin zapisao da u Sarajevu i Konjicu vlada nezapamćena glad, da su ljudi zbog gladi pobili i pojeli sve pse, da je u Sarajevu obješen jedan čovjek, a po noći leš skinut i pojeden. Jedan drugi domaći ljetopisac navodi da te godine jedoše ljudi pasje meso, konjsko i ljudsko.

Sličnu sliku o teškom stanju daju i osmanski izvori, koje nalazimo u memoarima Abdulaha Drnšlije. Podaci iz tih dokumenata potpuno se slažu sa podacima citiranih domaćih hroničara i ljetopisaca. “U više takvih predstavki i izvještaja, koje su stanovnici Sarajeva i cijele Bosne upućivali sultanu u devetoj i desetoj deceniji XVII stoljeća, sa gorčinom, bolom i neizmjernim strahom isticano je da je vilajet Bosnu neprijatelj opkolio sa svih strana, da je najveći broj kasaba i sela popaljen i porušen, njihovo stanovništvo u velikom broju pobijeno, ili opljačkano, a jedan broj odveden u ropstvo. Uz to, već nekoliko godina, počev od 1690. zemlja je zahvaćena sušom i nerodicom. Uslijed toga je zavladala neviđena glad i siromaštvo, pa su mnogi prisiljeni da jedu svakojake lešine i druge nečiste stvari. Veći broj boraca iz svih društvenih slojeva muslimanskog stanovništva u ratu, koji se oduljio, izginuo je, a mnogi su pomrli od kuge i gladi, tako da u Bosni nema više ljudi sposobnih za borbu”. U vrijeme kada je beglerbeg bio Topal Husein paša, učinjen je izgleda posljednji veliki napor u mobilizaciji ljudstva i materijalnih sredstava za pružanje otpora napadačima neposredno na granicama Bosne (Zvornik, Novi grad i dr.), pri čemu su spomenuti beglerbeg i njegovi službenici činili različite zloupotrebe i nasilje prema cjelokupnom domaćem stanovništvu. To saznajemo iz jednog fermana izdatog 1690. godine, koji je zabilježen u spomenutom saky sidžilu, a koji je izdat na osnovu žalbe (mahzar) stanovnika Sarajeva. U tom fermanu, između ostalog, stoji da je nakon što je u Sarajevo stigao beglerbeg Husein paša, sarajevski muteselim Džafer ubrao od stanovništva sarajevskog kadiluka trideset kesa akči, a od samog grada Sarajeva pod nazivom “seymen akče” svakog mjeseca, osim novca iz državne blagajne, još petnaest jukova (tovara), zatim od bogatijih stanovnika 80 000 akči pod nazivom „zi kudret akče“, dalje oko 100 000 tovara na ime ostavštine, nadalje 200 000 grla goveda itd. U to vrijeme se u nedostatku novca koji je stizao iz Istanbula, u Bosanskom ejaletu kovao bakreni novac “mangura”, za kojeg je Husein paša konfiskovao od stanovništva najveći dio bakrenog posuđa i nakita. Istovremeno je u njegovo vrijeme, kao i u narednim godinama, nedostatak novca za plaće vojnicima namirivan iz vakufskih i maloljetničkih gotovina, koje su na taj način velikim dijelom nestale još prije provale Savojskog u Sarajevo.

Kada su skoro bila iscrpljena sva materijalna sredstva, a broj domaćih boraca sposobnih za nošenje oružja opao do najniže granice, u uslovima teških borbi oko Gabele, Livna, Bihaća i dr., Bošnjaci jedini izlaz iz te neizmjerno teško situacije vide u stalnom traženju hitne pomoći ih Istanbula. Svi izvještaji i predstavke iz Bosne, koji su slati u Istanbul u godinama neposredno pred osvojenje Sarajeva od strane Savojskog, ispunjeni su molbama za hitnu pomoć. Tako, npr. u jednoj predstavci iz 1693. godine borci iz Bosne u povodu opasnosti napada neprijatelja na Livno, Bihać i utvrđene gradove na rijeci Savi, mole sultana da se smiluje nemoćnom stanovništvu (ehali) Bosne i najhitnije pošalje novčanu pomoć za mobilizaciju levenda, za nabavku topova i municije, jer ukoliko se to ne učini postoji najozbiljnija opasnost da sve tvrđave u Bosni padnu u ruke neprijatelja, a stanovništvo bude odvedeno u ropstvo. U jednoj predstavci iz 1695. godine stoji da je zemlja Bosna opkoljena sa svih strana, a stanovništvo obuzeto neizmjernim strahom, jer nema ni vojnika (asker), ni novca, ni municije, ni hrane, niti bilo čega što je potrebno za borbu i ratovanje. Zato, ako neprijatelj navali, a pomoć iz Istanbula na vrijeme ne stigne, stanovnici Bosne će biti pregaženi, a bosanski ejalet okupiran. U nekoliko sličnih dokumenata ističe se neposredna opasnost koja prijeti samom Sarajevu. Tako, u jednoj predstavci stanovništva Sarajeva iz 1694. godine, moli se sultan da pruži pomoć ugroženom Sarajevu, pošto njegovo stanovništvo nije u stanju da samo odbrani grad, jer se ranijih godina do kraja iscrpilo slanjem boraca za odbranu Gabele, a osim toga veći broj lica je pomro od raznih elementarnih nepogoda (suše, gladi, kuge i dr.). Još jače upozorenje na opasnost od napada na Sarajevo izraženo je u predstavci iz 1696. godine, takoreći neposredno pred ulazak u Sarajevo princa Savojskog. U toj predstavci, između ostalog, stoji da se stanovništvo (ehali) grada Sarajeva i njegove okoline nalazi u velikoj bijedi i većinom je nesposobno za borbu. Savojski je očito bio dobro informisan o stanju u Sarajevu, ali i brojnim drugim gradovima, tako da se nakon neuspješnog zauzimanja Bihaća uputio dolinom rijeke Bosne prema Sarajevu i spalio ga.

Uz sve navedene nedaće u kojima su se našli Bošnjaci naročito je teško padala opasnost od njihovog prevjeravanja na čijem se udaru naročito našlo nemoćno stanovništvo: starci, žene i djeca. Na tu opasnost upozoravali su i sultana u mahzarima iz 1695., 1696. i 1697. godine u kojima je, između ostaog, stajalo: “Mi smo potpuno iscrpljeni, pa bi, ako nam se ne pomogne, neprijatelj ovu sirotinju potpuno pregazio, bezbroj kratkovidih, zatim uglednih, poštenih i čestitih žena i djece podli nevjernik bi preobratio iz najbolje Muhamedove vjere u svoju iskrivljenu vjeru” ili “Ako ne daj bože bilo sa koje strane neprijatelj navali, sve žene bez zaštite i udovice, siročadi i uopšte narod i sirotinja će biti pregaženi od neprijatelja, a zato će na sudnjem danu odgovarati oni koji ne uslišaju naše molbe i vapaje”.