Početna Zanimljivosti Bosanska kraljevska porodica na osmanskom dvoru – savremenici najveće moći osmanske države

Bosanska kraljevska porodica na osmanskom dvoru – savremenici najveće moći osmanske države

0
PODIJELI

Smrću prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića 1391. godine dolazi do rasta moći bosanskog srednjovjekovnog plemstva. Niti jedan naredni bosanski vladar nije mogao donijeti neku važnu državnu odluku bez uplitanja bosanskih plemića. Pored kraljevske porodice Kotromanića, među istaknuto plemstvo spadali su Hrvatinići, Kosače i Povlovići. Propašću Kraljevine Bosne 1463. godine jedan određeni broj članova bosanskog plemstva nastavlja svoju historijsku putanju, često i blistaviju nego li tokom Kraljevine Bosne.

Na žalost historiografija nam danas daje veoma malo podataka o princezi Huma hatun Hercegović Kosača. I pored nedostatka podataka ostala je upamćena kao Bošnjakinja koja je “objedinila istok i zapad”. Hatun, što je u prijevodu označavalo plemkinju (gospodaricu), prva je bosanska plemkinja rođena kao muslimanka – sa očeve strane je vukla plemićko porijeklo a sa majčine osmansko, odnosno orijentalno. Bila je kćerka Stjepana Hercegovića Kosače, koji je kao mladić primio islam i stupio u dvrosku službu osmanskog sultana Mehmeda II el Fatiha. Nakon što je primio islam uzeo je ime Ahmed paša Hercegović. Prema više historijskih izvora rođen je 1456. godine u Herceg Novom, a živio je do 1514. godine. Njegov otac Stjepan Kosača je bio apsolutni gospodar Huma i šire okoline, odnosno današnje Hercegovine, po kome je ova oblast i dobila ime. Nakon smrti supruge Jelene, Stjepan je oženio Barbaru, kćerku vojvode od Bavarske, sa kojom je dobio sina Stjepana (Ahmed pašu) i kćerku Maru.

Stjepan Kosačin put u Istanbul posjeduje dvije verzije. Prema jednoj, kada su Osmanlije ušle u Hercegovinu i veći dio nje osvojile, herceg Stjepan Kosača nagodio se sa sultanom da zadrži dio svoje zemlje oko Novog, a kao zalog vjernosti poslao mu je najmlađeg sina Stjepana Hercegovića za taoca. Zbog plemićkog porijekla, Stjepan mlađi je na sultanovom dvoru odgajan i školovan, ubrzo je primio islam a zatim je krenula njegova strelovita karijera u Osmanskom carstvu. Prema drugoj verziji, koju zastupa manji broj historičara, nakon smrti oca porodica je naglo osiromašila, stariji brat Vlatko ponašao se rasipnički, a nasljedstvo mladog Stjepana bilo je ugroženo. Vjerovatno zbog borbe za nasljedstvo, mlađahni Stjepan odlazi u Istanbul na sultanov dvor znavši da može iskoristiti svoje plemićko porijeklo, a ujedno i zaštititi svoje nasljedstvo. Poslije je Stjepan Hercegović uspio uz pomoć sultana naplatiti dio nasljedstva koje je bilo deponovano kod Dubrovčana.

Bilo koja verzija da je istinita, ono što je sigurno da je Stjepan Hercegović Kosača, odnosno Ahmed paša Hercegović, jedan od najznačajnijih historijskih ličnosti porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Školovao se na očevom dvoru, potom u Dubrovniku, a zatim i na osmanskom gdje je naučio turski, arapski i perzijski jezik, savladao osnove orijentalno – islamske metrike i poetike, te vještinu sastavljanja administrativnih spisa na osmanskom – turskom jeziku. U službu je stupio kod sultana Mehmeda II el Fatiha, a zatim je služio kod još dvojice sultana: Bajazita II i Selima I. Tokom gotovo četrdeset godian službe pet puta je bio na poziciji velikog vezira Osmanskog carstva, odnosno na mjestu druge ličnosti carstva – odmah iza sultana. Sahranjen je u dvorištu džamije u selu Dil, koje je nakon njegove smrti nazvano Hersek. Iza njega su ostali sinovi: Ali beg, Mustafa beg, Ahmed beg i Mehmed beg, te četiri kćerke Mahdume zade, Kamer šah, Ajni šah i Huma Hatun, koje je dobio sa kćerkom sultana Bajazita II, Hundi hatun.

Posljednja navedena kćerka, Huma je najvjerovatnije dobila ime po zemlji svoga oca, Humu. Udala se za Mehmed bega Alibegovića. Ujedno je jedina iz porodice Kosača koja se vratila u Hercegovinu i tamo živjela do svoje smrti. Na osnovu dokumenata iz Dubrovačkog arhiva, umrla je oko 1542. godine. Kako nije ostao pisani trag o njenom potomstvu, pretpostavlja se da nije imala djece. Na području Mostara uvakufila je nekoliko objekata.

Odmah nakon pada Kraljevine Bosne 1463. godine, bosansko plemstvo je dobilo visoke položaje na osmanskom dvoru, a neki su i zadržali staru vjeru. Među takvim su bila i djeca kralja Stjepana Tomaša i kraljice Katarine Kosače – Katarina Tomašević Kotromanić i njen brat Sigismund Kotromanić. Kada je Katarinin otac Stjepan Tomaš umro 1461. godine, bosansko prijestolje je naslijedio njen polubrat Stjepan Tomašević. Katarina je sa bratom i majkom nastavila živjeti na kraljevskom dvoru. Padom Bosne pod Osmanlije, sultan Mehmed II naredio je da se kralj Stjepan Tomašević pogubi, a da se njegova mlađa sestra Katarina i mlađi brat Sigismund pošalju u Istanbul. U Istanbulu je Katarina sa bratom prešla na islam i uzela ime Emina, odnosno Tarihi – hanuma.

Brigu o Emini preuzeo je Isa beg Ishaković, krajišnik Skopskog a kasnije i Bosanskog krajišta i drugi bosanski sandžak beg. Zbog Isa begove službe, prešla je iz Istanbula u Skoplje, gdje je stekla obrazovanje. Princeza Emina umrla je prirodnom smrću oko 1474. godine, jer se tada posljednji put spominje u osmanskim izvorima. Sahranjena je u Skoplju. Njezin brat, Ishak beg Kraljević, rođen kao Sigismund), postao je istaknuti osmanski velikodostojnik. Po padu Bosne 1463. godine, još dok je bio mladić, zarobljen je sa sestrom Katarinom i odveden u Istanbul. Ondje je primio islam te promijenio ime u Ishak. Odgajan je u Istanbulu i Karahisaru. Nikada se nije vratio kršćanstvu, iako ga je majka Katarina više puta u pismima iz Rima pokušala nagovoriti na takav korak. Obzirom da je veliki period života proveo na osmanskom dvoru, vjerovatno je završio elitni dvorski univerzitet – Enderun. Godine 1473. bio je u pratnji sultana Mehmeda II el Fatiha na pohodu protiv Uzun Hasana, sultana Ak Kojunlua. Aktivno je sudjelovao u Prvom osmansko – memelučkom ratu (1485 – 1491). Bio je pod neposrednom komandom svog daidže Ahmed paše Hercegovića. Učestvovao je u Bici kod Adane 1486. godine, koja je završila osmanskim porazom. Tom prilikom zarobljen je Iskah beg i odveden zajedno sa Ahmed pašom u Kairo, kod memelučkog sultana Kajt bega. Zbog iskazanog junaštva primljen je sa visokim počastima. Sultan je tada Ahmed paši nudio ruku svoje kćerke samo da ostane u memelučkoj službi, no to je odbijeno. Poslije godinu zarobljeništva, pušteni su 1487. godine.

Period nakon oslobođenja protekao je u obavljanju administrativno – vojnih poslova. Krajem 1487. godine postavljen je za sandžak bega Karasije (zapadna Anadolija), poslije čega se ponovo priključio osmansko – memelučkom ratu. Tako je učestvovao i u Bici kod Tarsusa 1488. godine i drugoj Bici kod Adane iste godine. U obje bitke Osmanlije su doživjele poraze. Ishak beg je bio učesnik i znamenite Krbavske bitke 1493. godine zajedno sa Jakub pašom, tadašnjim bosanskim sandžak bekom. Bio je i sandžak beg Bolua (sjeverozapadna Anadolija). Posljednji put se u izvorima spominje u decembru 1493. godine, u Egiptu. Imao je četvero djece: kćerke Hazidžu i Nilufer, te sinove Aliju i Mustafu.

Matija Radivojević Kotromanić je bio sin kralja Radivoja Ostojića (1433 – 1435) i prvi od dva vazalna kralja osmanske Bosne (1465 – 1471). Zajendo sa drugim preživjelim članovima loze Kotromanića odveden je u Istanbul. Tamo je boravio dvije godine, ali nije promijenio vjeru. Krajem 1465. gdine sultan Mehmed II ga postavlja za nominalnog kralja Bosne, kao protutežu ugarskim banovinama u Bosni (Jajačka i Srebrenička) koje su u ugarskoj kontraofanizivi formirane od zauzete bosanske teritorije 1463. godine. Na toj funkciji Matija ostaje narednih šest godina, kada se posljednji put spominje kao “bosanski kralj” u izvorima 1471. godine. Na prijestolju ga je naslijedio Matija Vojsalić Hrvatinić.

Jelena (Marija) Branković – Kotromanić, kćerka srpskog despota Lazara Brankovića (1456 – 1458) i supruga kralja Stjepana Tomaševića, posljednja je bosanska kraljica i posljednja srpska despoina. Brak između Stjepana Tomaševića i princeze Jelene sklopljen je 1. aprila 1459. godine. Odmah po sklapanju braka Stjepan Tomašević nasljeđuje svog tasta despota Lazara na prijestolju Despotovine Srbije, a Jelena je postala despoina i uzela vladarsko ime Marija (Mara). Međutim, njihova vladavina je bila kratkog vijeka jer su već 20. juna 1459. godine Smederevo zauzele Osmanlije. Bračni par bježi u Bosnu, na bosanski dvor kralja Stjepana Tomaša, oca Stjepana Tomaševiča. Smrću Tomaša, postao je novi bosanski kralj, a princeza Mara postaje nova bosanska kraljica. Katarina Kotromanić zadržala je titulu kraljica – majka. Ipak, nakon samo dvije godine osmanska vojska kreće u konačni pohod na Kraljevinu Bosnu i tom prilikom pada Bobovac, zatim Jajce a onda i Ključ. Kralj je u Carevom polju kod Jajca pogubljen, dok je kraljica Mara pobjegla na jadransku obalu.

Marija je prvo potražila utočište u Dubrovniku, ali tu nije dugo ostala, već se sa svojom pratnjom skrasila u Mletačkoj republici, tačnije u samostanu Sveti Stjepan kod Splita. Obzirom da su je u samostanu posjećivali Bosanci i Ugari, što nije odgovaralo mletačkim interesima, naređeno joj je da se udalji iz Splita. Tako je, pod izgovorom loših uvjeta u samostanu, preseljena 1466. godine u Šibenik. Uvrijeđena time, Mara seli kod svoje majke u Ugarsku, gdje je boravila vjerovatno do 1484. godine. Kada je uočila da ne može izvući veću materijalnu korist iste godine dolazi na dvor sultana Bajazita II i od tog momenta ima zaštitu osmanske države. Od sultana je tražila da intervenira kod Dubrovnika, osmanskog vazala, kako bi joj oni isplatili odštetu za njezinog djeda, srpskog despota Đurađa Brankovića. Već u oktobru sultan naređuje Dubrovčanima da joj se isplati zaostavština, a ako se protive time da dođu u Istanbul na ročište. Kako se to nije dogodilo, u martu 1486. godine sultan naređuje da se zaostavština bespogovorno isplati. Mara je na osmanskom dvoru ostala desetak godina, a zatim se preselila kod svog daidže Manojla Paleologa u Korlu (današnja Turska).  Kraljica Mara se posljedni put izravno spominje 1495. godine u jednom sporu sa Dubrovčanima. Umrla je 1498. godine.

IZVOR: List “Stav”; 15. novembar 2018.