Početna Zanimljivosti Bosanska vojska u Bici na Kosovu 1389. godine – Tvrtkova vješta diplomatija...

Bosanska vojska u Bici na Kosovu 1389. godine – Tvrtkova vješta diplomatija je bitku predstavila kao veliku bosansku pobjedu

0
PODIJELI

Porazom osmanske vojske u Bici kod Bileće 1388. godine privremeno je zaustavljen prodor Osmanlija u unutrašnjost Balkana. Stariji osmanski hroničari su sultanov poraz kod Bileće povezali sa osvetničkim pohodom na Kosovo što se desilo godinu dana kasnije i osvetu za pretrpljeni poraz od bosanske vojske kod Bileće. Na Kosovu polju, na dan sv. Vida 15. juna 1389. godine desio se jedan od najznačajnijih bojev u srednjovjekovnoj historiji Balkana. Značaj bitke i njezinog ishoda bio je veliki i nadilazio je lokalne i regionalne okvire, o čemu svjedoče tragovi sačuvani u osmanskim narativnim izvorima, te brojni odjeci među savremenicima. Glasovi o Kosovu putovali su do Trogira, Sutjeske, crnomorske obale u Anadoliji, do Carigrada, Venecije, Firence, Pariza, Barcelone i dalje.

Osmanski pohod na Kosovo po bosanskog kralja Tvrka I Kotromanića došao je u veoma nepogodnom trenutku, budući da je glavnina bosanske vojska bila okupirana borbama u Dalmaciji. Kako još uvijek nije istekao rok po kojem su se određeni dalmatinski gradovi morali predati kralju Tvrtku, tako on nije bio u stanju da pošalje glavninu svoje vojske nadolazećoj osmanskoj sili koja se približavala Kosovu. Teško je precizirati vojne resurse kralja Tvrtka i tačan broj vojnika koje je poslao na Kosovo jer je bosanska vojska bila angažovana u borbama u Dalmaciji, tako da je vjerovatno poslan samo dio vojske na Kosovo. Ako se uzme u obzir da srpski historičari navode podatak da je knez Lazar na svom krilu imao do 15 000 vojnika, a Vuk Branković do 10 000, a da je ukupna sila koja se suprostavila Osmanlijama brojala oko 30 000 vojnika, onda je pretpostavka da je Tvrtko na Kosovo poslao oko 5 000 bosanskih vojnika. Bosansku vojsku na Kosovu je predvodio bosanski vojvoda Vlatko Vuković. Razumljivo je da su ponekad srednjovjekovni autori svjesno manipulirali brojem vojske ili brojem stradalih, kako bi se imprsioniralo tadašnje srednjovjekovno društvo i kako bi se pobjeda i neprijateljski poraz preuveličao. Osmanski izvori preuveličavaju također brojke na obje strane, često istučući brojnost kršćanske koalicije kako bi osmanske pobjede dobile veći značaj.

U prikazu bitke vojni historičari uglavnom koriste podatke Mehmeda Nešrija iako je on prožet narodnom tradicijom i epskim shvatanjima o onome šta se na Kosovu dogodilo. Na savezničkoj strani su se našle tri različite vojske čiji se interesi nisu poklapali. Desno krilo je zauzeo Vuk Branković, lijevo bosanska vojska i u centru se nalazio knez Lazar. Na suprotnoj strani je i osmanska vojska bila podijeljena u tri sekcije: centrom i janjičarima kojima je komandovao sultan Murat, njegov mlađi sin Jakub se nalazio na lijevom krilu, a stariji sin Bajazit na desnom. Prema tome bosanska vojska se našla nasuprot vojske pod komandom Bajazita, kojeg su pomagali Evrenosbeg, trupe iz Saruhana i Ajdina pod Surudža pašom te 1 000 strijelaca pod Malkoč Hamidogluom. Vojvoda Vlatko se uspio spasiti vjerovatno jer se, kao uostalom i Vuk Branković, nalazio na krilu borbenog rasporeda a ne zbog toga što je bio manje angažovan u borbi. Najvažniji ishod bitke je pogibija kneza Lazara i sultana Murata. Nije poznato šta se desilo sa knezom Lazarom tokom bitke, ili da li je prethodno bio zarobljen. Postoji više verzija o ubistvu sultana Murata u različitim izvorima, jer se ne slažu ni u vremenu ni u načinu njegove pogibije.

Mora biti jasno da učesici nisu jedinstveno shvatili ishod bitke niti su njezine posljedice bile iste. Čini se da je glavnu riječ u ishodu bitke i njezinoj percepciji odigrao kralj Tvrtko budući da ju je nastojao predstaviti kao svoju pobjedu. Sačuvana su dva pisma o tome – jedno poslano u Trogir a drugo kralju Firence, očigledno kao odgovor na njegov dopis o kršćanskom uspjehu na Kosovu. Iz Tvrtkovog pisma upućenog Trogiranima iz Sutjeske 1. avgusta 1389. godine saznaje se da je Murat, “oholi Sotonin sin i sluga, neprijatelj Kristovog imena i cijelog ljudskog roda”, koji “se svakodnevno poput zmije uzdignutog vrata, i iz usta razjapljenih kao u ljutice, naprezao da izbaci otrova koliko može” došao sa dva sina i svojim sljedbenicima pretrpio poraz u bici, gdje je mali broj njegove vojske sačuvao život. U pismu Tvrtko navodi i da je bosanska vojska pretrpjela gubitke ali ne velike. Međutim, činjenica da se u njemu ne spominje Muratova smrt zbunjuje određene istraživače, ali se mora uzeti u obzir da je pismo najraniji zvanični dokument koji govori o bici. Prema tome razumljivo je da nisu navedeni svi mogući podaci jer su izlazili na vidjelo kako je period poslije bitke odmicao. Jedno drugo Tvrtkovo pismo, upućeno Firenci, bilo je povod čuvenom kancelaru, humanisti i pjesniku Colucciu Salutatiju da 20. oktobra 1389. godine sastavi oduševljen govor slaveći uspjeh bosanskog kralja. U pismu prepunom retorskog pretjerivanja i koristeći Tvrtkove podatke, Colucci naglašava “preslavnu pobjedu bosanskog kralja”. U nastavku piše: “Sretno je Kraljevstvo bosansko kojem je pripalo da bije tako slava boj i zadobije tako veliku pobjedu, uz milost Kristove desnice. Sretan je i onaj dan blaženg Vida, presvetog mučenika, slavna i poštovanja dostojna uspomena, na koji bi dato pobijediti ovog najžešćeg neprijatelja. Sretni su i presretni i ona dvanaestorica zakletih plemića koji su se probili kroz odrede neprijateljskih konjanika i mačevima presjekla put kolu kamila združenih lancima, u naletu doprla do šatora Muratovog. Sretan nadasve i onaj junak koji je usmrtio vojvodu tolike vojske mačem neustrašivo zabodenim u grlo i skut. Sretni i svi oni ostali koji su u mučeništvu slavodobitnom život svoj s krvlju istočili nad groznim onim truplom zaklanog sultana! No sretno je najviše od svih veličanstvo vaše, koje je tako slavna pobjeda neizbrisivo osvještala u pamćenju ljudi i kome priređena stoji i ona istina beskrajna…”

Ni kralj Tvrtko, a ni Lazar niti Vuk Branković, nisu u istoj mjeri doživjeli posljedice bitke. Analizirajući Tvrtkovo gledište, onda postaje jasno da je on boj na Kosovu doživio i prikazao kao svoj veliki trijumf, a osnovu za to je pronašao u pogibiji sultana Murata. Značajna je činjenica i što su vojnici na krilu kojim je komandovao budući sultan Bajazit napustili bojno polje u naletu bosanske vojske. Osim toga, veliki broj bosanske vojske, uključujući i Vlatka Vukovića se vratio kućama, što je bio dokaz Tvrtkove vojne nadmoći. Obzirom da je Tvrtko bio kralj Bosne i Srba on se u međunarodnim okvirima mogao predstaviti kao bitan faktor, a u takvim namjerama ga nije spriječila niti pogibija kneza Lazara. Tu okolnost Tvrtko ne spominje iako je u okolnostima nakon bitke predstavljala korjenitu promjenu u historiji srednjovjekovne Srbije. U svakom slučaju Bitka na Kosovu je otklonila zadnje tragove organizovanog otpora južno od Dunava i njenim ishodom je Osmansko carstvo dotaklo južne granice Ugarskog kraljevstva.

Komentari