Početna Zanimljivosti Bosansko – poljsko zbližavanje u prvoj polovini XV stoljeća – pokušaj osnivanja...

Bosansko – poljsko zbližavanje u prvoj polovini XV stoljeća – pokušaj osnivanja antiosmanskog saveza

0
PODIJELI

Na svečanosti 1412. godine u Budimu, koja je organizovana u čast poljskog kralja Vladislava, našlo se i bosansko plemstvo. U to vrijeme se srednjovjekovna Evropa upoznala sa raskošnošću i snagom bosanskim vitezova. Istovremeno je bosanskom kralju Ostoji stigla teška optužba iz Dubrovnika, da je njegov nećak Vuk prateći ubio dubrovačkog trgovca Jakšu Bunića kod Visokog te mu oteo srebro. Svoju optužbu, koja je upućena 19. maja 1412. godine, Dubrovčani su završili riječima: “Hodaju naši ljudi među Turcima i među drugim paganima i nigdje njima toliko zla nisu učinili”. Bila je to očigledna slika trenutnog stanja u Bosni. Stanje u Bosni je iskoristio ugarski kralj Sigismund koji je protiv bosanskog kralja Ostoje poslao vojsku, a Ostoja se za pomoć obratio Osmanlijama. Ostoja je uz pomoć osmanskih četa pobjedio, ali je otrpio da na njegovom dvoru ljudi bliski Sandalju Hraniću ubiju Pavla Radinovića i trojicu ljudi njegovog roda. Porodica Radinović se odlučila osvetiti uz pomoć Osmanlija, nakon čega Ostoja bježi kod svojih rođaka Radivojevića u zapadnu Bosnu, poslije čega dolazi na Bišće polje kod Mostara gdje sa Dubrovčanima potpisuje trgovački ugovor te nestaje sa historijske pozornice, baš kao i njegov sin Stjepan Ostojić, koji je stupio na prijestlje poslije njega, 1418. godine i vladao svega tri godine.

Ipak, okolnosti su bile takve da se drugi pretedent za bosansku krunu, Tvrtko II Tvrtković mogao usuditi da se kruniše za novog bosanskog kralja. Kako se okolnosti nisu poboljšale ni za kralja ni za zemlju općenito, Tvrtko II je bio primoran da dva puta bježi u Ugarsku, 1436. godine kralju Sigismundu, a zatim 1442. godine i poljskom vladaru Vladislavu Varnenčiku. U tom konfuznom vremenu bosanske srednjovjekovne historije, bosanski kralj je priznavao suverenost i Ugarske i osmanskog sultana, a nastojao se približiti i Poljskoj. Tako je recimo ugovore sa Dubrovnikom za bosanskog kralja potpisivao osmanski sultan. U takvim okolnostima Sandalj Hranić i Đurađ Branković su od sultana kupovali osakaćenu bosansku zemlju. Bez djece ustanovljuje za svog nasljednika Hermanna, celjskog grofa, koji za Bosnu uopće nije mario niti mu je bila bitna.

Poljski hroničar i životopisac Vladislav Varnenčik, sjednuvši na ugarsko prijestolje, pripovijeda o bosanskom plemstvu, koje je 1440. godine došlo u Budim pozdraviti ga u ime svog vladara i ugovoriti sa njim zajednički nastup na osnovu slavenskog srodstva: “Došlo je sjajno poslanstvo bosanskog kralja. Te ugledne osobe su govorile da su Bosancima i Poljacima pradjedovi bili isti; da imaju zajednički jezik kojim govore; da se bosanski kralj zbog tog osnovnog i jezičkog srodstva raduje i da čestita kralju Vladislavu na njegovim uspjesima nadajući se, da će se zajedničkim savjetom i silom moći suprostaviti zajedničkom neprijatelju, Turcima”. I Vladislav je odgovorio u sličnom tonu i mislio je to iskreno, budući da je ostavio – nažalost već nakon četiri godine – svoj život u Bici kod Varne. Godinu prije toga ubijen je i Tvrtko II od strane vlastitih ljudi. Na bosansko prijetolje je 1443. godine stupio vanbračni sin kralja Ostoje, Stjepan Ostojić, koji je do tog vremena živio povučeno u zajednici Crkve bosanske. Nakon što se razveo i prihvatio katoličanstvo, oženio se Katarinom Kosačom.