Početna Zanimljivosti Bosansko srednjovjekovno sudstvo – primjer idealnog uređenja jednog sistema u poređenju sa...

Bosansko srednjovjekovno sudstvo – primjer idealnog uređenja jednog sistema u poređenju sa ostatkom Evrope

0
PODIJELI

Srednjovjekovni bosanski sudovi nisu poznavali ni pisane zakone niti kaznene ustanove, već su svoju funkciju obavljali prema narodnom pravu. Postanak tih narodnih sudova datira u XII stoljeće. Narodni sudovi, koji su se sastajali od slučaja do slučaja, svoje ročište su imali na bosanskom stanku. Na ročištu bi se sastali suci iz svih srednjovjekovnih bosanski župa i donijeli bi odluku većinom glasova. Stranka koja bi došla na ročište bila je dužna čekati drugu stranku do šest dana, a ukoliko se ona ne bi pojavila presuda bi se donosila u odsustvu druge stranke. Protiv ovakve presude nije bilo moguće uručiti žalbu. Najveći rang sudije, su imali bosanski banovi/kraljevi, a prema običajnom pravu svaki vlastelin je, pored ekonomske vlasti, u svojoj župi imao i sudsku vlast. Važnu odluku su imali i porotnici, koji su se nazivali dobri ljudi, jer je pravičnost osude bila donesena u zavisnosti od njihovog ponašanja. Na svjedočenje dobrih ljudi svjedoči povelja kralja Tvrtka povodom donošenja presude o plaćanju zakupne carine u Drijevima na Neretvi. Ono što je specifično za bosansko sudstvo je i to da je kmet imao pravo na porotnika, samo u slučaju kada se vodio sudski postupak protiv njega.

Sporovi su održavani na otvorenom prostoru, pod vedrim nebom. Ban/knez je obično sjedio na uzvišenom mjestu, na tzv. kamenim stolicama, koje su zapravo bile i sudačke stolice. Sudski sporovi su bili različitog karaktera: privatno – pravni, porodični i krivični. Prvo se podnosila tužba kod vrhovnog predsjednika suda da se pokrene spor, a predsjednik bi odredio vrijeme/rok kada bi se rasprava mogla obaviti, odnosno zakazati. Kazne su bile novčane, s tim što je osuđenik plaćao obeštećenje za suđenje i banu/kralju/knezu. Ovo obeštećenje se nazivalo osud, a visina je ovisila o težini kazne. Tako je u slučaju krađe ili razbojništva banu pripadalo šest volova na svakog osuđenog. Sud nije priznavao dokazni postupak, već se osuđenik mogao očistiti zaktletvom. Za zakletvu nije bila dovoljna jedna osoba, nego je sud na osnovu težine kazne odlučivao koliko je svjedoka neophodno – uglavnom 2 do 7. Zakletva se obično završavala riječima: “Bogom i svojom dušom, da su mi iskazi istiniti”. I broj sudskih porotnika je ovisio o težini zločina. U slučaju teškog slučaja porota je brojala 24 člana, a u lakšim 6.

Najveća razlika između bosanskog srednjovjekovnog sudstva i sudstva iz zapadnih zemalja Evrope je u tome što bosanski sud uglavnom nije poznavao smrtne presude i zatvorske kazne. Čak niti u teškim slučajima, kada se radilo o ubojstvu, nije postojala smrtna kazna. Kazna za ubojstvo se zvala krv ili vražda, a iznosila je 500 perpera. U Bosni je postojao i ratni vojni sud, ali koji nije poznavao ratnu odštetu. Takav sud se nazivao kunokolo, koji je primjenjivao sudsku presudnu – krvi mir, a završio bi se blagoslovom, kumstvom, odnosno krštenjem djece. Jednu od rijetkih smrtnih presuda u srednjovjekovnoj Bosni imamo u povelji kralja Tvrtka II od 24. juna 1405. godine u kojem navodi kaznu za teško krivično djelo, “razapinjanje” jer se “ko e gospoc tvu, neviran, da se raspe”. U srednjovjekovnoj Bosni je čest bio pojam preuzma. To je značilo da ukoliko se glavni osumnjičeni nije mogao pronaći, odnosno uhapsiti, onda bi neki član njegove uže porodice ispaštao.

Bosansko plemstvo je imalo određene povlastice po pitanju sudstva. Njima su mogli suditi samo ljudi koji su na ravnom položaju. Čest je bio slučaj da se označi sud koji je mjerodavan plemićkoj kazni. Tako imamo slučaj Sandalja Hranića i njegove majke Anke, gdje joj je Sandalj zajamčio međunarodni sud ukoliko je iznevjeri. Drugi primjer je sudski spor hercega Stjepana od 9. jula 1453. godine, kojim sklapa mir sa svojom suprugom Jelenom i djecom Vlatkom i Vladislavom: “Ja, gospodin herceg Stjepan, učiniti niti jedno zlo ni nepravdu ni nemilostu kućam našijim, gospoje Elenje i sinovom mi knezu Vladislavu i knezu Vlatku…”.

Najzanimljivija pravna ustanova srednjovjekovne bosanske države je bila ustanova utočišta bjegunca u drugu zemlju, tj. pravo azila – ius asil. Pravo azila priznavala je Dubrovačka republika. Ona je pružila brojnim bosanskim velmožama i kraljevima sklonište. Jedino u slučaju rata između Bosne i Ugarske to nije važilo, iz razloga što nije željela ugroziti svoj neutralni stav. To je učinjeno na osnovu međunarodnog ugovora od 9. aprila 1387. godine, kojeg je sklopio kralj Tvrtko I sa Dubrovnikom: “Ako bi naša gospogja Marjeja buduće svobodni u svoju oblast… da grad Dubrovnik da nje držati u gradu”. Da se ovakvo pravo utočištva poštovalo i ranije svjedoči povelja bana Stjepana II Kotromanića od 15. marta 1333. godine u kojoj mu Dubrovčani poklanjaju “Stonski rt, Ston i Prevlaku, ali uz naročit uvjet da ne smiju služiti kao zaštita bosanskim bjeguncima”.

Komentari