Početna BiH u sastavu Jugoslavije Bosna i Hercegovina u periodu Šestojanuarskog režima

Bosna i Hercegovina u periodu Šestojanuarskog režima

0
PODIJELI

Može se reći da je pojava šestojanuarskog režima bila uslovljena složenim političko – nacionalnim pokretima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i u velikoj mjeri je velikosrpska hegemonistička politika bila glavni generator krize, koja je sve više sputavala parlamentarni režim kraljevine. Pojava Seljačko demokratske koalicije koju je inicirao dotadašnji nositelj centralističke politike u monarhiji Svetozar Pribičević kao vođa samostalne demokratske stranke (SDS) koja je imala vodeću ulogu u formiranju zajedničke države sa akcentom na politiku razvoja centralizma. On se sada, nakon što je dugo godina branio ideju centralizma, našao u skroz drugom taboru sa Stjepanom Radićem koji je bio nositelj federalizma. Tokom 1928. godine sve se više zaoštravala politička kriza i u junu 1928. je kulminirala kroz krvoproliće tokom jedne od rasprava u narodnoj skupštini. Zastupnik radikalne stranke Puniša Račić je pucao, usred rasprave, na jedan broj zastupnika Hrvatske seljače stranke (HSS) i tom prilikom pogodio Ivana Pernara, Stjepana i Pavla Radića, Ivana Granđu, Đuru Basaričeka. Pri čemu su Pavle i Basariček podlegli ranama još u samoj skupštini, dok je Stjepan Radić umro u avgustu 1928. u Zagrebu.


Atentat na hrvatske poslanike, od strane Puniše Račića
Atentat na hrvatske poslanike, od strane Puniše Račića

Tada je u državi vladala jedna koaliciona vlada na čelu sa Veljom Vukićevićem, a u njoj su pored Demokratske stranke i Slovenske ljudske stranke bile zastpuljene i sama Jugoslovenska muslimanska organizacija preko Mehmeda Spahe i ta vlada je odbacila svaku odgovornost za atentat te označila Račićev čin kao čin neuravnoteženog pojednica. Međutim, ovo je uzdrmalo vladu pa je ona 4 jula 1928. godine, odstupila. Kralj je želio riješiti krizu van parlamentarnih procedura. Zastupnici Seljačko demokratske koalicije (SDK) su napustili Beograd, vratili se u Zagreb i tražili novu vladu, da se raspusti skupština, te da se raspišu novi izbori, što je bilo rano jer su izbori održani 1927. godina, tako da je to za kralja bilo neprihvatljivo. Unutar postojećeg parlamenta kralj je tražio novu većinu za sastavljanje vlade. To je čak bilo ponuđeno i tada ranjenom Stjepanu Radiću, što je on odbio.

Na kraju je mandat povjeren Slovenskoj ljudskoj stranci  tj. Antonu Korošecu. Tako je prvi put nakon 1918. godine vladu u Beogradu formirao nesrbin, što je bila simoblička gesta prema nesrbima i pokušaj smirivanja krize. SDK je reagirala na ovakav razvoj događaja iznoseći mišljenje kroz rezoluciju da je to krivi put kojim se izlazi iz krize, jer je taj sistem hegemonije samo iskoristio krvoproliće u Narodnoj skupštini kako bi zastupnicima SDK zatvorio vrata parlamenta. U takvim okolnostima SDK nije mogla nastaviti svoj posao, a Radić i Pribičević su optužili vladu uključujući Korošeca i Spahu da su na ovaj način pomogli srbijasnkim hegemonističkim krugovima, da još jače zavladaju i nametnu svoj teror nad narodima u prečanskim (pograničnim) krajevima, tako da je odbačena hegemonija nad nesrbima i zatraženo je da se ide na promjenu ustava, jer je Vidovdanski ustav podloga za stanje hegemonije koju nesrbi sve teže podnose i od kralja se očekivalo da riješi novonastalu situaciju.

Anton Korošec - Jedini nesrbin na čelu vlade Prve Jugoslavije
Anton Korošec – Jedini nesrbin na čelu vlade Prve Jugoslavije

Radića je na čelu HSS zamijenio Vlatko Maček, koji je već duže vrijeme bio jedan od istaknutih prvaka te stranke. U ovo vrijeme kada jača nezadovoljstvo Hrvata državnom politikom, u Bosni i Hercegovini jača jedan vid nezadovoljstva bosanskohercegovačkih Srba postojećim stanjem uslijed rezultata općinskih izbora, gdje je JMO sa HSS-om uspio da potisne srpske stranke. Došlo je do snažnog zaoštravanja odnosa između vođe bosanskih radikala, Milana Srškića i JMO, te se kroz razne komentare radikala govorilo da je formiran blok protiv Srba (katoličko – muslimanski blok). Mnogi Srbi u BiH su bili nezadovoljni što je nakon izbora 1928. godine, JMO zauzela značajne funkcije kao što su mjesto gradonačelnika Sarajeva, Mostara, Tuzle i Banja Luke. Nezadovoljstvo se demonstriralo početkom septembra 1928. godina, na desetu godišnjicu ulaska srpske vojske u Sarajevo. Tada je srpska nacionalna omladina povezana sa narodnom radikalnom strankom priredila „bakljadu“ i demonstracije pred sarajevskom gradskom vijećnicom, gdje se okupilo više hiljada demonstranata i prvaci radiklane stranke su isticali srpski značaj Sarajeva i BiH, odbacujući mogućnosti bilo kakve obnove granice na Drini u bilo kojem obliku, a sve se to popratilo povicima „Živjela Velika Srbija“, „Živio Puniša Račić“. Na to je reagirao Mehmed Spaho tražeći da se takvi prvaci kazne.

U samom Zagrebu 1. decembra 1928. godine u doba službene proslave desetogodišnjice nastanka K SHS došlo je do nemira i tom prilikom su ranjena 2 pripadnika policije. To krvoproliće u Zagrebu poslužilo je kao povod da se za vršitelja dužnosti velikog župana zagrebačke oblasti imenuje general Vojin Maksimović i takva odluka je dovela do toga da se demokratska stranka povukla iz vlade, pa je nakon njenog povlačenja 27. decembra 1928. cjelokupna vlada Antona Korošeca podnijela ostavku.

Unutar okvira postojećeg stranačkog parlamentarnog poretka kralj je vršio konsultacije sa stranačkim prvacima pokušavajući da dođe do dogovora za sastav vlade u okviru postojećeg ustava. Takvo stanje dovelo ga je na razmišljanje da krene sa novim putem vladanja državom. Bitan trenutak jeste njegovo ubjeđenje da je parlament izgubio povjerenje i da ga treba mijenjati. Unutar srpske inteligencije rodila se ideja antiparlamentarizma. Kralj je imao bojazan da postojeći parlamentarni režim ne ugrozi državu, i to ga je ubjedilo da treba raskinuti sa vidovdanskim ustavom i napraviti zaokret u vođenju (upravljanju) državom. 5. januara je objavljen neuspjeh svih konsultacija u pogledu parlamentarnog rješenja. Narednog dana objavljena je Aleksandrova proklamacija „Mome dragom narodu Srbima, Hrvatima i Slovencima“, u kojoj je konkretno i nedvosmisleno stavljen van snage ustav iz 1921. godine, raspuštena je Narodna skupština, a sve nove zakone imao je donositi kralj ukazima. Isti dan su proglašena dva zakona kojima su udareni temelji šestojanuarske diktature.

1) Zakon o kraljevoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi – ovim zakonom kralj je proglašen jedinim zakonodavcem i nositeljem cjelokupne vlasti u državi, što je bila osnova kraljevog apsolutizma do 1931. godine i do povratka na ograničeni parlamentarizam septembra 1931.

2) Zakon o državnoj bezbjednosti – ovim zakonom kralj je ukinuo sve stranke i zabranio formiranje svih stranaka koje bi imale vjersko ili plemensko obilježje. To je podrazumijevalo da će državni sud kazniti svako djelovanje koje bi bilo upereno protiv državnog režima.

Isti dan kraljevim ukazom formirana je vlada Petra Živkovića, zapovjednika kraljeve garde i od ljudi kraljevog povjerenja, te nekih ljudi iz drugih stranaka (NRS, DS i dr.). Glavnu ulogu u promociji novih državnih vrijednosti imao je nekadašnji radikal Milan Srškić koji je obavljao funkciju ministra pravde. Kasnije će Milan Srškić biti i predsjednik vlade. Bilo je i razmišljanja da bi uvođenje kraljeve diktature mogao biti pozitivan korak pa je Vlatko Maček pozdravio kraljevu proklamaciju, ističući da je za jedan dan ukinut ustav koji je sedam godina tištio hrvatski narod. Međutim, potrajalo je jedno vrijeme, faktički od 6. januara do 3. oktobra 1929. godine, dok se nije vidjelo kojim putem ide novi režim, jer se nije znalo da li će se moći izvršiti neki decentralisički model.

No 3. oktobra kada je donesen „Zakon o nazivu države i podjeli na upravna područja“, bilo je jasno da je kralj još snažnije centralizirao zemlju, jer je u potpunosti razdrobio postojeće historijske granice i oktroirao novi poredak u kojem se prešlo u novu fazu nacionalnog sintetiziranja (ujedinjenja) te je sama država nazvana Kraljevina Jugoslavija. Time je inauguriran nacionalni koncept integralnog jugoslavenstva, prema kojem su svi stanovnici Jugoslavije – Jugoslaveni. Sami termini Slovenac, Hrvat, Srbin nisu bili zabranjeni, ali se nisu koristili. Prema ovom zakonu iz oktobra 1929. izvršen je novi, radikalniji oblik, centralizacije države podjelom na 9 banovina na čelu sa banom kao predstavnikom državne uprave, a te banovine su dobile nehistorijska imena po rijekama i geografskim oznakama sa upravom grada Beograda. Petar Živković je izjavio da je osnova da se država podijeli na banovine uzeta na temelju najobjektivnijih kriterija kako bi se rasteretila središnja uprava i izvršila određena decentralizacija. Vodilo se računa da granice banovine budu prirodne pa da se povezuju u saobraćajnom smislu određeni krajevi sa banskim središtima. Korošecu se izašlo u susret zbog ulaska u diktatorsku vladu pa je cjelokupna Slovenija ušla u jednu banovinu, dok su ostalim državama razbijene historijske granice.

Banovine Kraljevine Jugoslavije
Banovine Kraljevine Jugoslavije

Kada je BiH u pitanju osjetio se udar na njen idividualitet. Milan Srškić je imao utjecaja na to, kao ministar pravde. Poznata je njegova nesnošljivost prema politici autonomije BiH koju je vodio Mehmed Spaho. Tako da je BiH podijelio na banovine koje su prelazile historijske granice BiH. Od 4 banovine na koje je BiH podijeljena samo su dvije imale središte u BiH (Vrbaska i Drinska) dok Zetska (Cetinje) i Primorska (Split) nisu. Ovakvo stanje trebalo je da marginalizira položaj muslimana. U jednoj banovini (Primorskoj) većinsko stanovništvo bilo je katoličko, dok je u ostale tri (Vrbaska, Zetska i Drinska) većinu imalo pravoslavno tj. srpsko stanovništvo. Tako je Milan Srškić uklonio BiH sa političke karte i u njoj stvorio srpsku premoć. Može se reći da je BiH najgore prošla u toj novoj administrativnoj podjeli kraljevine Jugoslavije.

Reakcije na šestojanuarski režim su bile različite. Bilo je onih koji su smatrali da je dobro da je kralj oktroirao novo stanje, jer od partizanskog (višestranačkog) poretka nije bilo koristi. Neki su smatrali da je dobro što je kralj ukinuo stranke i da će sada biti više reda i zakonitosti. No, bilo je i onih protiv takvog novog stanja. Političari koji su ostali izvan novih političkih okvira otišli su u neku vrstu prinudne mirovine. Sam Spaho je otišao u mirovinu jer je odbio da učestvuje u novoj vlasti, a stranka JMO je bila raspuštena. Srbi su imali više razloga za zadovoljstvo novim poretkom. Kod Hrvata i Bošnjaka bila je jedna vrsta revolta, koji nije poprimio ozbiljnu formu. Čaušević je dao izjavu da je kod muslimana novi režim primljen sa zadovoljstvom. Listovi “Novo vrijeme” i “Hikmet” su pozitivno pisali o šestojanuarskom režimu. Počeo se formirati sloj elite koja je željela podrškom režima da utre sebi put za napredovanje u političkom, kulturnom i drugom pogledu. Gajret je bio takav, kako bi se postavio kao jedan vid novog nacionalnog vodstva muslimana, jer je to ranije sprječavala JMO.

Već poslije 1929. godine počinju da se naziru novi nacrti ustavnosti, kojim bi se obnovio politički život. Trebalo je izraditi novu nacionalnu ideologiju i narodnu volju političkog aktivizma. To će doći do izražaja u oktroiranom ustavu, septembra 1933. godine. Tim ustavom deklarativno su proklamovane slobode, no odredba nemogućnosti stranačkog djelovanja, dovodi do toga da se ta sloboda okarakteriše kao ograničena ili skučena. Podrazumijevalo se da će se ustrojiti novo zakonodavno tijelo (Narodno predstavništvo) i sa tim u vezi da će se sprovesti novi parlamentarni izbori. Narodno predstavništvo sada je sastavljeno na dvodomnoj osnovi: Narodna skupština i Senat. Senat je trebao dodatno ojačati uticaj dvora, jer su senatori imenovani, a ne birani, pa je to uticalo na veliku moć dvora. Sam izborni zakon koji je donesen, propisivao je javno glasanje, a bila je i obaveza da se postavi jedna zemaljska, ne stranačka, lista sa kandidatima u svim kotarevima. Ona stranka ili grupa koja hoće da izađe na izbore mora imati podršku u svim kotarevima.

Stranke nisu mogle imati podršku samo u svoje biračke baze unutar plemena i vjere, već trebaju biti opće stranke sa glasačima u cijeloj državi. Ova skupština je bila nazvana „Privremeno narodno predstavništvo“ a izbori su održani 8. novembra 1931. godine na Mitrovdan. Do tada zabranjene stranke su pozvale birače da ne glasaju, a bila je prijavljena samo jedna nestranačka zemaljska lista na čelu sa Petrom Živkovićem. Međutim, kada su izbori sprovedeni bilo je 1 330 kandidata i pokazalo se da je veoma mali broj kandidata na listi koji ranije nisu djelovali unutar nekih političkih stranaka. S druge strane birači su se opredjeljivali prema ranijoj stranačkoj opredeljenosti, npr. ako je kandidat bivši HSS-ovac Hrvati su više glasali za njega i sl. To je pokazivalo da se više formalno, a ne suštinski uspjelo nametnuti ideja jugoslavenstva na izborima.

Konkretno na prostoru BiH u velikom broju kotareva bilo je kandidata različite vjeroispovijesti, pa se odmah znalo ko će na vladinoj listi biti izabran i ko će biti izabran u onom kotaru koji ima prevagu neke vjerske zajednice. Već uoči izbora bilo je upozorenja da se pojavljuju kandidati koji raspiruju vjersku mržnju što je protivno državnoj politici i ustavu. Tako da je režim teško mogao da riješi taj problem različitosti jednim dekretom. Nakon završenih izbora počelo se raditi na formiranju jedne stranke unutar kandidata koji su izabrani na izborima. Formirana je stranka koja je bila hibrid ranijih stranaka (jugoslovenske, seljačke, demokratske, radikalske) nazvala se Jugoslovenska radikalno seljačka demokratija (JRSD), pogrdno je zvana „jare se dere“!

Sam način kako se ta stranka razvijala izazivao je kritike naroda 1932. godine. Pojavljivali su se disidenti ranijih stranaka koji su podržavali JRSD. Neki su bili nezadovoljni upravo tim „partizanskim“ obilježijima unutar JRSD. Jedna grupa se odvojila i formirala novu stranku pod nazivom „Jugoslovenska narodna stranka“, međutim ova stranka nije zaživjela. JRSD se transformisala u novu stranku kako se ne bi dalje rasparčavala. Tako je stvorena Jugoslovenska nacionalna stranka (JNS) koja je bila nositeljica šestojanuarskog režima i dosljedno ga branila i nakon kraljeve smrti. Milan Srškić je i dalje bio agilan u smislu bilo kakvog popuštanja ranijim strankama. Značajno je doprinosio radikalizaciji političke scene. To je i kralj uvidio da od Srškića ima više štete nego koristi pa ga je 1934. godine, prinudio da se povuče, tako da Srškić od 1934. godine, ne predstavlja bitnu političku ličnost u Jugoslaviji, a ni u BiH.

Atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića
Atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića

Kralj nastoji da tokom 1934. godine ide ka nekoj vrsti parlamentarizma, no nije bilo potpuno jasno na koji je način kralj nastojao obnoviti stranački život. Te procese evolucije političkog i društvenog režima presjekao je atentat u Marseju, 9. oktobra 1934. godine, gdje je ubijen kralj Aleksandar. To je bio početak zabijanja klina u lijes režima, koji se nije mogao oporaviti nakon smrti kralja. To ubistvo započelo je proces udaljavanja od diktatorskog režima.

Komentari