Početna Zanimljivosti Genocid nad stanovnicima Goražda i okolice u Drugom svjetskom ratu

Genocid nad stanovnicima Goražda i okolice u Drugom svjetskom ratu

0
PODIJELI

Dan 26. januar za općinu Goražde sigurno ne podsjeća na nešto lijepo. Zapravo taj dan je jedan od najtmurnijih u historiji ove općine na rijeci Drini. Za općinu je to dan sjećanja na oko 7 000 žrtava četničkog zločina u Drugom svjetskom ratu, koji je izvršavan gotovo dva mjeseca nad stanovnicima katoličke i islamske vjeroispovijesti.

Dana 30. novembra 1941. godine domobranske jedinice Nezavisne države Hrvatske i italijanska vojska napuštaju Goražde, a samo dan kasnije u Goražde ulaze četnički odredi. Prilikom samog ulaska u grad brojni stanovnici Goražda su sačekali četnike, uglavnom iz straha dok je bilo i onih koji su ih dočekali kao oslobodioci jer su smatrali da će im njihova vlast donijeti bolje stanje nego što je to bilo pod Italijanima. Četnike je na mostu dočekao Mitar Traparić sa srpskom zastavom, nakon čega je otpočeo proces odvajanja stanovništva. Na desnu stranu su postrojavani Srbi, a na lijevu Bošnjaci i Hrvati. Nakon što je četnički komandant Dangić održao govor u kome je, između ostalog, rekao: “Mi smo se digli Srbi sa motikom i vilama u ruci, šta je ko imao protiv Hrvata i Muslimana”, Traparić je odgovorio: “Hvala Vam braćo četnici što ste nas oslobodili Hrvatske i turskog zuluma… Pod ovo malo vladavine Hrvatske, a nama sto godina pod njihovim terorom smo živjeli, ipak smo svi radili koji se osjećamo Srbi i pomagali četničku organizaciju”. Dangić se tada okrenuo zarobljenim i okupljenim Hrvatima i Bošnjacima i rekao: “Nema više Hrvata nema više Turaka, sada je velika Srbija. Nećemo više zajedno mi i balije”.

Bilo je jasno da se sprema strašan zločin nad nesrpskim stanovništvom. Isto veče je otpočelo i zvjersko klanje i pljačkanje. Podijeljeni u nekoliko formaciji četnici su počeli u masama dovoditi uhapšene, čija je sudbina okončana na krvavom mostu u Goraždu. Pored naroda Goražda, na most su dovođeni i stanovnici Rogatice, Čajniča, okolice Foče, Višegrada, kao i svih obližnjih mjesta gdje je živjelo nesrpsko stanovništvo. Za pojedince su pravili i potjeru, ukoliko su saznali da je pobjegao kako bi spasio svoj život. Na most su dovedene grupe ljudi od 50 do 300, pa i više. Tada bi na jednu stranu mosta donijeli harmoniku i svirali, a drugi bi na drugoj strani postavili samovoz, te bi upalili motor i davali sav glas tako da bi rad motora eliminirao vrisak žrtava koje su klali. Časne sestre koje su dovedene sa Pala, prvo su silovane a potom zaklane na kamenom mostu. Cijela sela i okolica samog Goražda gotovo su u potpunosti ostale bez muških pripadnika. Primjera radi familija Sijerčića, koja je naseljavala selo Odžak kod Goražda i koju je činilo preko 40 domova, ostala je sa samo četiri odrasla muškarca, koji su uspjeli na vrijeme pobjeći. U selu Dešava četnici su pobili sve muške članove koje su zatekli. Na tri mosta u Goraždu poklano je oko 7 000 ljudi, a u relaciji od Foče do Ustiprače Drina je progutala oko 20 000 ljudi.

Određeni broj se ipak uspio spasiti prvenstveno zahvaljujući čestitim građanima pravoslavne vjeroispovijesti. Među takvim se naročito istakao Stevo Halet, porodica Šekera – među kojima naročito Marko Šekera, bivši vojni narednik. On je svojoj braći davao upute na koji način će spasiti pojedine građane nesrpske nacionalnosti. Seljak Milan Bosnić skrivao je nesrpske pripadnike na svom posjedu, a potom im davao upute na koji način će pobjeći kako bi spasili živu glavu. Slično su učinili i Dušan Raca i Rajko Srndović, koji su u posljednji čas spašavali narod koji je doveden na most.

O strahotama u Goraždu svjedoči i Vlado Milanović, koji navodi: “Dok sam čuvao stražu na mostu, vidio sam često puta po noći, kada se malo smrklo, kako četnici dovode građane i seljake, muslimane iz Goražda i okolice, te ih na mostu kolju i ubijaju i bacaju u Drinu. Tom se prilikom znao čuti vrisak, očajnički krik, plač i molbe ubijanih. Malo sam poznavao svieta u Goraždu, pa ne znam sve reći, tko je ubijen, ali mislim, da će od mene više znati moj brat Relja. Četnici su podpuno opljačkali muslimanske trgovine. Dosta je četnika bilo, koji su na šubarama imali mrtvačke glave. Kada smo pošli na položaj, išli smo pod četničkom i srpskom zastavom.”

Bećir Koža iz Goražda svjedoči dešavanjima iz januara 1942. godine na drinskom mostu. “Nas sedamnaest svezali su četnici – komunsiti žicom i odveli na drinski most. Tu su nas klali i bacali u Drinu. Ja sam bio sedmi po redu. Mene su povalili na most gola i onda me jedan četnik – komunsita udario nožem u vrat i četiri puta po tijelu. Tada su me bacili s mosta u Drinu. Žica na ruci mi je pukla i ja sam se zaustavio na mostu na gvožđu u vodi. Imao sam snage da sam se zavukao pod most i sakrio, dok su sve ostale poklali i pobacali u Drinu i otišli s mosta. Bilo je to u noći po prilici tri sata po akšamu. Ja sam se vukao ispod mosta sve do zadnje kule, gdje sam skočio na suho i otišao ispod istočne tržnice kroz groblje i preko polja kući. Na pol puta sam pao i ostao ležati, jer sam bio nemoćan i ranjen. Nekoliko puta sam padao po sniegu, dok sam došao do kuće. Tu me je brat previo. Ja sam se skrivao. Kasnije su dolazili Luka Vrečo iz Bara i Bogdan Knezović, četnici – komunisti da me ponovo kolju, ali su u tome bili spriječeni.”

U izvještaju Glavnom stožeru hrvatskog domobranstva stoji, jedan oslobođeni domobran (Verić) navodi: “Čuo sam da su četnici opljačkali sve muslimanske kuće poubijali sve muslimane i katolike, te obezčastili i poklali sve ljepše muslimanke i katoličke ženske. U bolnici je bio Koraman Tomo koji je poklao preko 250 muslimana i koji je radi tog postavljen za četovođu. Takođe se priča za četovođu četvrte čete Pljevačić Spasoje da je i on pobio silne muslimane. Ni ostale Krezićeve četovođe nisu u tom klanju mnogo zaostali za ovom dvojicom. Čuo sam od četnika kako pričaju između sebe kako su one častne sestre, koje su pred sam Božić dovele od Pala u Goražde htjeli silovati, pa kad im se one nisu htjele dopustiti da su rađe sa drugog sprata skočile kroz prozor od kojih je jedna pala u nesvijest, a druge tri da su htjele bježati, pa da ih je četnička straža uhvatila i zatvorila u zatvor iza čega su nad njima izvršili silovanje svi četnici koji su htjeli, a poslije da su ih poklali i bacili u Drinu. To su četnici načinili iz častnih sestara odmah prve noći. Ja sam ih vidio kada su dovedene i pospremao sobu za njih te im ložio vatru.”

Za zločine u Goraždu je osuđen vođa četničkog pokreta Draža Mihajlović, koji je strijeljan. Svakog 26. januara u Goraždu se odaje počast ubijenim i time se čuva sjećanje na genocid koji su počinili četnici nad stanovnicima Goražda i okolnih mjesta. Zločin je prvi put obilježen 2005. godine kada je klanjana dženaza i obavljena pogrebna molitva nastradalim.