Početna Zanimljivosti Četničko – partizanska saradnja i zajednička borba u Drugom svjetskom ratu –...

Četničko – partizanska saradnja i zajednička borba u Drugom svjetskom ratu – Tito je svim silama pokušao spriječiti “bratoubilački” rat

0
PODIJELI

Vodstvu Komunističke partije Jugoslavije, a naročito Titu, bilo je jasno da je broj njihovih pristalica izrazito mali, te da zbog malobrojnosti ne mogu voditi energičnu borbu protiv okupatora. Zbog toga se pristupilo prikupljanju širih narodnih masa u cilju pokretanja revolucije. Pogledi su primarno bili upućeni na narodno – frontovske elemente, na prvom mjestu na dr. Dragoljuba Jovanovića i njegovu stranku. List “Borba” od 28. oktobra 1941. godine, javlja da je između KPJ i Narodne seljačke stranke, na čijem čelu je bio Jovanović, sklopljen sporazum “o najtešnjoj saradnji u borbi protiv okupatora. Ovaj savez počiva na sporazumu koji je između obeju stranaka sklopljen prošle godine…”. Partizanskom pokretu pristupilo je, na području Crne Gore, nekoliko prvaka Srpske zemljoradničke stranke. Partizanima je pošlo za rukom da za sebe pridobiju i nekoliko srpskih pravoslavnih sveštenika i svršenih bogoslova. Ta grupa je 15. novembra 1942. godine u selu Srpska Jasenica, u Bosanskoj Krajini, održala svoju skupštinu. Ukupno 23 sveštenika, koliko ih je bilo na broju, objavili su “poslanicu” u kojoj se veličao Sovjetski savez, Tito i komunistička borba. Bilo je sasvim jasno da se partizanski pokret u prvoj godini rata prvenstveno okuplja oko srpskih narodnih masa koje su i činile okosnicu pokreta, tako da se tada uopšte nije moglo govoriti o multietničkom karakteru pokreta, a većim dijelom niti kasnije.

Kampanja protiv četničkog pokreta Draže Mihailovića počela je od momenta njihovog razdvajanja. Do tada su Tito i partizanski pokret radili sve u cilju uske saradnje sa četničkim pokretom. Razlog tome leži u činjenici što je Mihailović po cijeloj zemlji imao svoje organizacije. O tome Vladimir Dedijer bilježi: “Još dok je Tito boravio u Beogradu bile su došle vesti o Draži Mihailoviću. Tada je u Beogradu bio održan jedan sastanak između naših predstavnika i izaslanika Draže Mihailovića”. Predstavnik četničkog pokreta bio je pukovnik Branislav Pantić, dok je partizansku stranu predstavljao Aleksandar Ranković. Iz izvještaja kojeg je Ranković podnio Titu vidi se da su četnici prihvatili partizansku ponudu o saradnji ali da nisu željeli učestvovati u neposrednim akcijama. Pantić je rekao: “[…]Smatramo da još nije vreme za krupnije akcije. Sada treba činiti pripreme, pa kad budu potučeni na Istočnom frontu i počnu bežati odavde, onda stupiti u dejstvo.” Ranković je bio drugačijeg mišljenja: “[…]Naša Partija hoće zajedničku saradnju sa svima rodoljubima, ali ne po cenu odustajanja od akcije, nego da rezultat tih pregovora i saradnje budu još jače i još čvršće akcije da bi što pre oterali neprijatelja iz zemlje”. Delegati KPJ predložili su sljedeću formulaciju: “Ako vi niste za akcije odmah, od kojih mi ne možemo nipošto otstupiti, onda bi se mogli sporazumeti i utvrditi: a) prijateljstvo i dobre odnose u šumi, b) zajedničke pripreme za krupne akcije, ili za poslednji momenat, i c) zajedničko gonjenje pljačkaša”. Dogovoreno je, kao kompromisno rješenje, da se pregovori nastave na terenu, a u konačnici svoga izvještaja Ranković je naveo: “Naše je mišljenje da se sa njim (o.p četnicima) može pregovarati”.

Komunista i publicista, Dojčilo Mitrović navodi da je linija KPJ bila da se za borbu okupe sve narodne snage u cilju oslobođenja zemlje. S toga su dobijene precizne mjere o saradnji sa četnicima. Učesnik Narodnooslobodilačke borbe Dragojlo Dudić navodi, pod 14. avgustom 1941. godine, u svom “Dnevniku”, da su imali sastanak sa jednom grupom četnika kod manastira Bogovađe i da mu je tom prilikom vojvoda rekao da se partizanima stavi na znanje da između “nas i njih ne postoji nikakvo trvenje i da ne treba da dođe ni do kakvih sukoba”. Spomenuti Mitrović navodi da su prvi dodiri sa četnicima ostvareni preko Valjevskog partizanskog odreda. Poslije toga jedna grupa je otišla na Ravnu Goru, na čelu sa Dragojlom Dudićem i Miodragom Jovanovićem, da razgovara sa Mihailovićem, koji je tada izjavio “da za podizanje ustanka još nije vreme”. U toku avgusta 1941. godine našla se nova partizanska delegacija na Ravnoj Gori, ali je tamo umjesto Mihailovića zatekla Dragoslava Pavlovića, koji je također odbio prijedlog o pokretanju ustanka, ali je ponudio partizanskim vođama da se sklone kod njih na Ravnu Goru i da tamo ostvare prisniju saradnju. Polovinom avgusta, tadašnji instruktor PK KPJ za Srbiju, Miloš Minić odlazi za Dragojlom Dudićem na nove pregovore na Ravnu Goru. Tu je četničkim vođama predložio stvaranje širokog narodnooslobodilačkog fronta. Taj prijedlog je odbijen, ali je dogovoreno da se partizani i četnici uzajamno ne napadaju. Još jedna partizanska delegacija je 11. septembra 1941. godine psojetila Ravnu Goru ali ponovo nije došlo do formiranja širokog narodnooslobodilačkog fronta. U jeku avgustovskih pregovora 24. avgusta dva ojačana partizanska odreda pod komandom Sreskog štaba za Birač napala su Kladanj i prodrla u grad ali su se zbog neaktivnosti četnika morali povući u neprijateljskom protivnapadu. Sutradan su se partizanski odredi uslijed domobranskog pritiska u dolini Bosne i Spreče povukli na Ozren i spriječili svaki neprijateljstki pokret izvan komunikacije, dok je na Trebavi, zbog četničke izdaje, nastupilo naglo osipanje. Dana 29. avgusta 400 partizana i 100 četnika zajednički ponovo napadaju Kladanj ali zbog neusklađenosti, napad nije uspio. Sutradan je zajednički napadnuta Vlasenica koja je zauzeta, a tom prilikom razbijen je 4. domobranski granični bataljon.

Tek poslije niza propalih sastanaka došlo je do sastanka između Tita i Draže Mihailovića 19. septembra 1941. godine u selu Struganik. Na sastanku održanom u kući vojvode Mišića, četnička i partizanska delegacija je razgovarala o mogućnosti zajedničke borbe protiv Nijemaca. U razgovoru sa Mihilovićem Tito je naveo da će četnici i partizani dobiti pomoć saveznika ukoliko krenu u zajedničku akciju. Ipak, ponovo nije došlo do konkretnije saradnje, ali kontakt nije prekinut. O ovim razgovorima list “Borba” je 7. novembra 1941. godine, kada su već izbili sukobi između četnika i partizana, izdao saopštenje Vrhovnog štaba narodnooslobodilačkih partizankih odreda. Ovo se desilo poslije savjetovanja u Stolicama, održanog 26. septembra 1941. godine, na kome je Tito podnio izvještaj o svojim razgovorima sa Mihailovićem o mogućnosti zajedničke borbe protiv Nijemaca. Na pregovorima je još jednom ispitana mogućnost zajedničke borbe protiv okupatora. Tito je tada naveo: “Oko zastave oružane borbe treba okupljati sve patriote Jugoslavije, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost i političko uvjerenje…”. U Biltenu Vrhovnog štaba NPOJ, od 1. oktobra 1941. godine, Tito je isticao: “[…]Ima sektaških pojava prema saveznicima u borbi, ili prema za sada neutralnim grupama četnika koji još nisu voljni da stupe u borbu ali nam nisu neprijateljske. Sukob sa tim grupama mora se izbegavati. Takvim treba strpljivo objašnjavati potrebu jedinstva srpskog naroda u borbi protiv okupatora. Treba im objašnavati da je baš sada čas za odlučnu borbu protiv neprijatelja srpskoga naroda”.

Na sastanku u Stolicama je odlučeno da partizanska delegacija ponovo dođe na Ravnu Goru. Međutim, niti novi sastanak nije donio rezultate, a Draža Mihailović se odlučno izjasnio za monarhiju te ukazao na zvjerstva partizana kojih je bilo puno. Ipak, pojedini četnički odredi su se i dalje borili zajedno sa partizanima u opsadi Kraljeva, Valjeva i Čačka. Dragojlo Dudić navodi kako su se poslije zajedničke borbe četnički odredi Zečevića i Martinovića spojili sa partizanima i nastavili borbu. Dudić navodi i niz podataka o zajedničkoj borbi na prostoru Valjevo – Šabac – Ljubovija – Krupanj, gdje su prisno sarađivali Podrinjski partizanski odred i Cerski četnički odred. Ipak, već početkom oktobra dolazi do prvih sukoba iako je saradnja i dalje bila postojana. Na prostoru istočne Bosne sa partizanima je saradnjivla Dangićeva i Račićeva grupa. Račič u svojim zapažanjima od 14. oktobra 1941. bilježi “da je sklopljen dogovor između njega i druga Fiće (Filipa Kljajića) u cilju stvaranja jedinstvene komande između četnika i partizana koja će rukovoditi zajedničkim akcijama na frontu”. Nešto su uspješniji bili sastanci lokalnog karaktera. Tako je na sastanku Oblasnog Vojnog štaba za Sarajevo i predstavnika Vojnočetničkog odreda početkom septembra postignut sporazum o koordinaciji dejstva partizanskih i četničkih jedinica u istočnoj Bosni. Već 5. septembra izveden je niz zajedničkih napada na Kladanj, Gacko i Rogaticu, ali bez većih uspjeha. Do prve uspješne saradnje došlo je  22. septembra kada su vlasenički i srebrenički četnički odredi napali Zvornik i prodrli u grad. Obezbjeđenje napada iz pravca Tuzle uspješno su izvršila četiri partizanska odreda Sreskog štaba za Birač, zauzevši jako branjeno uporište Caparde.

Četnici su, 18. i 20. oktobra 1941. godine, održali zbor na kojem je Dudić naglasio da odnos između partizana i četnika treba biti savršeno korektan. Ipak, partizani su 26. oktobra četnicima predali žalbu u kojoj je navedeno da je jedna grupa četnika razoružala tri partizana te sa njih skinula odjeću i obuću. U žalbi se dalje navodi kako četnici pljačkaju po selima i pijanče. Stanje se sve više pogoršavalo, a 22. oktobra 1941. godine Dudić je zapisao kako se četnici u svim sektorima ponašaju nedisciplinova i da napuštaju zajedničke linije. Potpuno drugačija je bila saradnja na sektoru Gornji Milanovac – Kraljevo – Čačak – Užička Požega – Užice, gdje su zajedno osvojili Gornji Milanovac i opsjeli Kraljevo i Čačak, te dijelili vlast u Užicu. Do uspjeha je došlo i na prostoru Rogatice u istočnoj Bosni, gdje su dijelovi Romanijskog partizanskog odreda sa jednim četničkim bataljonom zauzeli mjesto. Uspjeh je ostvaren i na prostoru Olova gdje je zajedničkim snagama zauzeto selo Knežina.

U nastojanju da se premoste nesuglasice dolazi do novog sastanka između Tita i Mihailovića krajem oktobra 1941. godine u selu Brajićima. Dedijer navodi da je inicijativa za sastanak došla od strane Tita. Prije samog sastanka Tito je Mihailoviću uputio pismo u kojem se nalazio prijedlog od 12 tačaka u kojem je traženo da se ostvare zajedničke operacije, sakupi zajednička oprema i ishrana, zajednički podijeli plijen, formira zajedničko komandno mjesto; “odnosno dvije komande, vaša i naša, koje bi usko među sobom sarađivale”, stvaranje zajedničkih permanentnih komisja i “Cetralne komisije pri zajedničkom Operativnom štabu” itd. I u Brajićima je Mihailović uporno tvrdio da nije došlo pravo vrijeme za opšti ustanak, ističući da bi u slučaju borbe većih razmjera Nijemci masovno palili sela. Samo nekoliko dana poslije sastanka u Brajićima došlo je u noći između 1. i 2. novembra 1941. godine do napada četnika na partizane kod Trešnice i Ivanjici. Napad je odbijen a u izvještaju kapetana Mitića, četničkom predstavniku navedeno je da “ova opravdana odbrana nije bila uperena protiv odreda Draže Mihailovića, već protiv neodgovornih elemenata, koji su napali partizane i prekrišili sporazum”. Draža Mihailović je odbio ove navode te zahtjevao povlačenje partizana, ali su oni to odbili u nadi da će doći do pomirenja. Iz kazivanja Dragojla Dudića, zabilježenog 5. novembra 1941. godine, vidno je da je ovaj sukob najavio potpuni rascjep između partizana i četnika, iako je saradnja i dalje bila postojana.

I poslije otpočinjanja neprijateljstava došlo je do novog sastanka u Čačku 20. novembra 1941. godine. Riješeno je da se obustave sva neprijateljstva i da se uspostavi saradnja. Mihailović je dva dana kasnije izvjestio izbjegličku vladu u Londonu da je “uspio prekinuti bratoubilačku borbu koju je izvela druga strana”. Ipak, list “Borba” od 22. novembra optužuje četnike za izazivanje borbi i kršenje sporazuma. Optužbe su bile sve češće sa obje strane. Tito je 25. novembra izvjestio Kominternu o promjeni situacije u Srbiji, nastaloj zbog sukoba sa četnicima u kojoj ih optužuje da sarađuju sa Nijemcima i da je građanski i bratoubilački rat počeo. I pored navedenih Titovih teza tri dana kasnije majevički i četnički partizanski odredi su izvršili zajednički napad na selo Koraj kod Brčkog i tom prilikom ubili oko 300 ljudi – žena i djece. Saradnja na prostoru Bosne i Hercegovine je nastavljena u i u toku mjeseca decembra od čega je najznačajniji sastanak Glavnog štaba NOP odreda za BiH i četničkih odreda istočne Bosne u Kraljevom Polju kod Han Pijeska u cilju sprječavanja pripajanja istočne Bosne Nedićevoj Srbiji.

 

Komentari