Početna Zanimljivosti Dokazi historijskog prava na Sutorinu – Kako je zapravo Bosna i Hercegovina...

Dokazi historijskog prava na Sutorinu – Kako je zapravo Bosna i Hercegovina izgubila a Crna Gora dobila Sutorinu

0
PODIJELI

Šireći bosansku teritoriju kralj Tvrtko I je 1373. godine došao u posjed Boke Kotorske od moreuza Kamenari do rta Oštro na Prevlaci. Krajem maja počeo je uz morsku obalu graditi tvrđavu, koju je završio prije 15. septembra 1373. godine. Da bi učvrstio svoju vlast darovnicom ugarske kraljice Jelisavete i njezine starije kćerke Marije iz 1385. godine ustupljen mu je trg soli, luka i carina Kotor. Iznad tvrđave sagradio je manje naselje sa utovarno – istovarnom lukom na ušću rijeke Sutorine u Jadransko more, u istoimenom selu Sutorina. Nakon smrti kralja Tvrtka I Kotor se osamostalio ali je feudalnom gospodaru Sandalju Hraniću priznato pravo nad Kotorom. On se ovog prava odrekao 1420. godine, a 1423. godine Kotor je ušao u sastav Mletačke republike. Duži period je bio u sastavu Osmanskog carstva, odnosno Bosanskog ejaleta, da bi def. propašću Mletačke 1797. godine bio u rukama, Austrije, Francuske, Rusije a zatim ponovo Austrougarske monarhije sve do 1918. godine.

Raspadom Austrougarske monarhije koridor Sutorina sa katastarskim općinama Sutorina i Kruševica u trebinjskom srezu ostala je u sastavu Pokrajine Bosne i Hercegovine. Crnogorska vojska je zaposjela cijelu Boku Kotorsku i priključila je Kraljevini Crnoj Gori. U njenom sastavu ostala je samo do 26. novembra 1918. godine. Tada je Kraljevina Crna Gora nestala kao država i priključena je Kraljevini Srbiji, pa se i čitava Boka Kotorska, bez enklave Sutorine, našla u njenom sastavu. Senžermenskim mirovnim ugovorom od 10. septembra 1919. godine potvrđen je raspad Austrougarske monarhije a Boka Kotorska je ušla u sastav Pokrajine Dalmacije. Prema privremenom uređenju iz 1921. godine pojavila se ponovo Crna Gora u kojoj su Herceg Novi i Sutorina imali položaj sreskih ispostava sa novim srezom Podgoricom. Temeljnom Uredbom od 26. aprila 1922. godine, nestala je Crna Gora koja je preimenovana u Cetinsku oblast, dok je srez Kotor priključen Dubrovačkoj oblasti. Podjelom Kraljevine Jugoslavije na banovine 3. oktobra 1929. godine, kotorski i dubrovački srez iz cetinjske i dubrovačke oblasti, srezovi Bileća, Gacko, Ljubinje, Nevesinje i Trebinje iz mostarske oblasti, uvršeti su u Zetsku banovinu. Takvo stanje ostalo je do Aprilskog rata 1941. godine.

Odmah nakon Drugog svjetskog rata Narodna skupština Narodne Republike Crne Gore zatražila je od Narodne skupštine Bosne i Hercegovine da joj preda zemljišne knjige i geodetske snimke za kazastarsku općinu Kruševica. Pitanje općine stavljeno je na dnevni red Vlade od 31. maja 1946. godine. Nakon rasprave u kojoj je ministar pravde Hamdija Ćemerlić iznio podatke da je općina Primorje izdvojena iz trebinjskog sreza i prebačena u sresku ispostavu Herceg Novi, sreza bokotoroskog 193? godine (očito, Ćemerlić se nije mogao sjetiti u kojoj se godini to odigralo, pa je u zapisnik tako i uneseno). Zaključeno je da ministar Vlado Šegrt, rodom iz Trebinja, ispita raspoloženje naroda o izvedbi tog čina. Nigdje nema dokaza koji bi potvrdili da je narod pitan već su knjige samo predate Crnoj Gori. Umjesto da taj zahtjev bude povod za ozbiljnu raspravu po kojem osnovu je Boka Kotorska predata Crnoj Gori sa enklavom Sutorinom, vođene su tek besmislene i nepotrebne rasprave bez ikakvih konkretnih zaključaka. Štaviše i pored priznanja BiH u granicama koju je činila i Sutorina tokom 1. zasjedanja ZAVNOBiH-a iz 1943. godine i Zakona o nevažnosti pravnih popisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine (početak Aprilskog rata) niko nije mario za sudbinom BiH.

Gubitak Sutorine pripisan je tadašnjem sekretaru Centralnog komiteta Komunističke partije BiH Đuri Pucaru – Starom. U Novim prilozima za biografiju Josipa Broza Tita, Vladimir Dedijer pod naslovom “Fiškal crnogorski Blažo Jovanović prevario bh. kovača i oduzeo mu Sutorinu”, napisao je sljedeće: “Vješti Božo Jovanović, advokat po profesiji, u toku jednog razgovora ubijedio je Đuru Pucara Starog, pa je Sutorina pripala Crnoj Gori, a nova granica, sada sa Hrvatskom, koja je dobila dubrovačku rivijeru, postavljena je na debelom Brdu/Brijegu. Budući da je Sutorina od 1936. godine bila u sastavu bokokotorskog sreza, odnosno njegove ispostave Herceg Novi, a čitava Boka Kotorska po osnovu nekog tajnog dogovora, u sastavu Crne Gore, Blažo Jovanović nije imao nikakvog razloga da od Đure Pucara traži ustupanje Sutorine. Stvar, je, međutim, u tome što ni Đuro Pucar, a ni bilo ko od tadašnjih bosanskohercegovačkih komunističkih i nekomunističkih političara, pozivom na historijske činjenice, nije postavio pitanje vraćanja bosanske Boke Kotorske i njene enklave Sutorina matičnoj zemlji Bosni i Hercegovini.”

Blažo Jovanović

Da bi spriječili svaku raspravu o granicama, komunisti su se pozivali na tzv. avnojevske granice, koje su proglasili AVNOJ-em, utvrđenim na 2. zasjedanju 29. novembra 1943. godine u Jajcu. Međutim, na tom zasjedanju nije čak oglašeno ni priznanje državnosti BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Srbiji, kao budućim federalnim jedinicama Demokratske Federativne Jugoslavije, nego su samo nabrojana tijela koja su zastupala pojedine zemlje. Ono što je posebno interesantno jeste činjenica da je krajem 1943. godine nazivu Antifašističko vijeće narodnog oslobođeja Crne Gore, dodata i Boka. U Ustav DFJ to je dodano tek u drugom članu 1946. godine. Dakle, niti o kakvim teritorijalnim razgraničenjima nije bilo govora do 1948. godine kada je sve prekršeno. To ukazuje na okolnosti da su republičke granice nakon oslobođenja zemlje, bile utvrđene na temelju nekog unaprijed pripremljenog rješenja između političara.

Badinterova komisija koja se, nakon sporazuma u Dejtonu 1995. godine, bavila utvrđivanjem kopnenih granica između bivših jugoslavenskih republika, potvrdila je da su to one koje su zatečene na dan priznanja državnosti novonastalih država (za BiH 6. april 1992. godine). Što se morskih granica tiče, Komisija je zauzela stav da to međudržavnim ugovorima riješe zainteresirane. BiH Sutorinu može vratiti na osnovu historijskog prava. Crna Gora je kao država nestala 1918. godine i ulaskom u sastav Kraljevine Srbije, nije sa sobom odnijela i područje Sutorine. Kad je iz nje izašla kao samostalna država, zadržala je područje Sutorine, iako je Predsjedništvo AVNOJ-a u februaru 1945. godine BiH priznalo u granicama koje je utvrdio Berlinski kongres 1878. godine, a Zakon o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije poništio sva pravna akta donesena između dva svjetska rata, pa prema tome i ministarska rješenja o izdvajanju općine Sutorine i njezino priključenje Zetskoj banovini, dakle ne Crnoj Gori, u čijem sastavu su bili bosanskohercegovački srezovi: Bileća, Gacko, Ljubinje, Nevesinej i Trebinje.

Boka Kotorska od sela Strp do rta Oštro na poluotoku Prevlaka, odnosno do izlaska na otvoreno more, u sastavu Kraljevine Bosne bila je od 1373. do 1482. godine i u sastavu Bosanskog ejaleta (do 1580. godine Hercegovačkog sandžaka) od 1482. do 1687. godine. Dakle ukupno 313 godina. To se pogotovo odnosi na enklavu Sutorinu, koja je sa izuzetkom kratkotrajne mletačke vlasti, u sastavu teritorije Bosne i bivše teritorije BiH bila neprekidno sve do 1936. godine, odnosno pune 563 godine. Do stvaranja Kraljevstva SHS 1. decembra 1918. godine, Boka Kotorska je u sastavu Kneževine Crne Gore, bila samo između novembra 1813. i jula 1814. godine, odnosno tek nešto više od devet mjeseci i od oktobra 1918. do 26. novembra 1918. godine, odnosno nešto manje od mjesec dana. Na osnovu tih podataka Crna Gora nije mogla polagati nikakvo pravo na bosanski dio Boke Kotorske i njenu enklavu Sutorinu.