Početna Zanimljivosti Dokazi očuvanja bošnjačkog identiteta kroz historiju izvan granica Bosne – Bošnjaci se...

Dokazi očuvanja bošnjačkog identiteta kroz historiju izvan granica Bosne – Bošnjaci se nisu odricali svoga imena

0
PODIJELI

Evlija Ćelebija zajedno sa gotovo svim osmanskim piscima smatra Bošnjake jednom posebnom narodnom cjelinom te navodi i neke njihove etno – psihičke karakteristike. Podrobnije o Bošnjacima i njihovim narodnim karakteristikama govori i Šuri Hasan efendija, rodom iz Halepa u Siriji, koji je u svom tursko – perzijskom rječniku, poznatom pod imenom “Ferhengi Šuri”, govoreći o karakteristikama raznih naroda, naveo: “Bošnjaci su poznati sa svojom blagosti i dostojanstvom; znanje, ispravno razumijevanje, zdravo razmišljanje, vjernost i povjerljivost njihova su svojstva. Njihovi robovi i robinje poznaju se po lijepom izgledu i uslužnosti. Polet im je velik i visok, a imaju udio i u časti, slavi i državničkim položajima. Narav većine njih naginje dobrotvornim djelima i prima lijepa djela i dobre poslove”. Bosansko ime nije – poput ilirskog i slavenskog – bilo ograničeno samo na pismene i učene krugove. Ono je obuhvatalo bošnjačku svijest koju čine patriotizam i regionalna pripadnst.

Važno je napomenuti da su se svi iseljenici iz Bosne, bez obzira kojoj konfesiji pripadali, doseljavali u druge krajeve pod nazivom “Bošnjaci” i to ime su u novoj sredini zadržavali dugo vremena. Još 1798. godine pisao je  Matija Petar Katančić da u valpovačkoj oblasti ima sela “kao što su Ladimirovci, Radikovci i Golinci, koja se sama zovu Bošnjacima, a i drugi ih tako zovu sve do danas i po govoru se vidi da su Bošnjaci”. U jednom popisu slavonskih prezimena od 1700. godine zatupljena su brojna prezimena kao što su Bošnjak, Bošnjaković, Bosanac. Nikola Bošnjanin, zastavnik, spominje se u jednom rukopisu crkve u Rovištu već 1681. godine. Kao Bošnjaci poznati su i iseljenici u Tursku, Siriju, Tunis (gdje je u jednom gradiću u unutrašnjosti bilo oko 700 bošnjačkih kuća koje su sačuvale uspomenu na svoje bošnjačko porijeklo iako su pričali arapskim jezikom). Danas su Bošnjaci Turske veoma lojalni turskoj državi, a mnogi su se istakli u oslobodilačkom ratu kojeg je predvodio Kemal paša Ataturk, te su se time afirmirali u modernu tursku državu. Iako se od tog vremena razdvojilo već nekoliko generacija oni se deklarišu kao Bpšnjaci.

“Bošnjacima” se nazivaju i ljudi iz Bosne koji su se za vrijeme Drugog šleskog rata (1744 – 1745) borili protiv Prusa na strani Poljaka, među kojima je Bošnjak bio simbol hrabrih i vještih konjanika u poljskom lahkom konjaništvu. Već u ljeto 1745. godine Bošnjaci prelaze u ratnu službu Fridriha Velikog, a njihova pojava u pruskoj vojsci usko je vezana za pruske husarske pukovnije u kojima bošnjački zbor udara temelje vrsti vojske konjanika – jahača. Vojnička slava bošnjačko – pruskog zbora i veliki uspjesi u borbi sa kopljem bili su povod da je i u danskoj vojsci uvedena četa kopljanika pod imenom Bošnjaci. Pruska pukovnija Bošnjaka poslužila je i Holandiji kao primjer pri ustrojstvu jedinica konjanika, naoružanih kopljem, a u jednom holandskom djelu o vojnim odorama označeni su kao “ulanima Bošnjacima” (Bosniaques).

I mnoge muslimanske etničke grupe izvan Bosne, u prvom redu prostor Sandžaka, su se osjećale i osjećaju Bošnjacima te svoj jezik nazivaju bosanskim. Za prostor Sandžaka je to razumljivo obzirom da je Novopazarski sandžak ulazio u sastav Bosanskog ejaleta. Ranija etnografska istraživanja utvrdila su mnoge bošnjačke etničke oaze u tom kraju. Profesor Lubor Niederle u svom poznatom djelu “Slovansky svet” iz 1909. godine sve “Slavene muslimane u Novopazarskom Sandžaku, Kosovu i Metohiji, kojih je 1901. godine bilo 90 000, naziva Bošnjacima”. Iz zabilježenih intervjua sa pojedinim pjevačima narodnih pjesama na prostoru Sandžaka iz 1934. i 1935. godine te 1950. i 1951. godine koje su sproveli Milan Parry i Albert Bates Lord, proizilazi da su se svi sandžački muslimani još i tada osjećali Bošnjacima, a srpski jezik nazivali bosanskim.

U tome smislu, još ranije, Engleskinje Makenzijeva i Irbijeva utvrdile su bošnjačke patriotske osjećaje opisujući svoj susret sa kadijom u Mitrovici: “On se ponosi svojim poznavanjem arapskog jezika, ali se savršeno gadio turskim, a jako je ljubio svoj maternji jezik. Mi smo prilično dobro znale mnogo više njegova jezika, no što smo doista znale. Rekao nam je ‘Baš mi je milo, što čujem gde govorite bošnjački. Ja sam Bošnjak”.

Muslimani Plava i Gusinja osjećajući etničku razliku spram susjednih Arbanasa također su se smatrali Bošnjacima. U tom pogledu karakterističan je navod Andrije Jovičevića u monografiji izdatoj 1921. godine, koju je objavila Srpska kraljevska akademija. Na jednom mjestu on navodi: “Od oslobođenja Srbije veza sa Bosnom postala je tako jaka da se narod Plavsko gusinjskoj oblasti osjećao sa Bosancima jedan isti. Zato ovdje svoj jezik i zovu bošnjačkim”. Na drugom mjestu navodi i ovo: “Prema tome što svoj jezik nazivaju ‘bošnjačkim’ oni su sebe smatrali kao dio bosanskog naroda. Na to ih je najprije mogao povući ponos, jer im je na čast moglo služiti da budu dio velike narodne cjeline kao što su Bosanci. No na ovo ih je mogao navući i interes, jer su svake godine redovno silazili u Bosnu. Kako je u ovo doba nacionalni osjećaj bio potčinjen vjerskom, pretpostavlja se da se muslimansko plavo – gusinjsko stanovništvo naročito nazivalo imenom jedne velike narodne cjeline, vezane međusobnim jezikom i vjerom. Po pojmu ovog stanovništva granica Bosne se širila do ovih krajev; naročito su to mogli misliti kad su ova mjesta bila pod vlašću Bosne”.

Štavi i muslimani crnogorskih gradova kao što su Podgorica, Nikšić, Kolašin, Spuž i dr. osjećali su se povezani sa Bosnom. Pred Drugi svjetski rat stariji Podgoričani – muslimani nazivali su svoj jezik bosanskim. “Mi smo Hercegovci a jezik nam je bošnjački” – govorio je 30-tih godina Aliji Nametku tada 84-godišnji Ahmet aga Pokrklić iz Podgorice. Autor Mevluda (spjev u čast Muhamedovog a.s rođenja) hafiz Salih Gašević, rodom iz Nikšića, govoreći o tome šta ga je potaklo da napiše spjev, kaže: “Moliše me kolaški prviši, Mevlud nami daj bosanski napiši”.