Početna Zanimljivosti Domaće ili strano? – Dvije verzije o porijeklu bosanske vladarske dinastije Kotromanići

Domaće ili strano? – Dvije verzije o porijeklu bosanske vladarske dinastije Kotromanići

0
PODIJELI

Politički vrh srednjovjekovne bosanske države, od samog njenog nastajanja, činila je dinastija Kotromanića. Obično se kaže da je Bosna sa Kotromanićima nastala, a kako znamo, sa njima je i nestala. Kao i u ostalim zemljama srednjeg vijeka, tako je i u Bosni na njezinom čelu stajala vladarska dinastija. Bili su to Kotromanići koji su vladali Bosnom od zadnje četvrtine XII stoljeća, pa sve do svrgavanja posljednjeg bosanskog kralja 1463. godine, kada je Kraljevina Bosna okupirana od strane Osmanlija.

Pitanje porijekla ove dinastije i danas, u određenim naučnim krugovima, predstavlja jednu od enigmi historiografije. Po jednim historičarima oni su bili stranci, dok drugi smatraju da su domaćeg porijekla, odnosno domaćeg roda. Teoriju o stranom porijeklu, to jest njemačkom – gotskom, iznio je dubrovački historičar Mavro Orbini, početkom XVII stoljeća. Naime, on u svom poznatom djelu “Kraljevstvo Slavena” navodi sljedeće: “Kada je umro ban Kulin, mađarski kralj poslao je u Bosnu sa vojskom jednog od svojih barona, Kotromana Nijemca, hrabrog vojnika. Ovaj je zemlju našao bez gospodara i kako ju je osvojio, radi čega ga je kralj, za nagradu, imenovao banom te zemlje. Od tada vladaju njegovi potomci Bosnom.” Ovaj često citirani podatak uzeli su mnogi kasniji historičari bez ikakve rezerve pa su tako širili tvrdnju o njemačkom porijeklu Kotromanića. Poznati mađarski historičar Taloci, koji je proučavao stare bosanske povelje, pobijao je takvo mišljenje, smatrajući da su Kotromanići domaćeg – bosanskog porijekla i da potiču iz gornjeg toka rijeke Bosne. Uostalom, i sam Orbini, na jednom mjestu u svojoj knjizi navodi: “Našao sam zapisan i taj podatak, po kojem su Kotromanići već odavno vladali Bosnom dok je vlada (bosanski stanak) dospjela u ruke bana Stjepana (misli se na Stjepana Kotromana), koji je bio po iznesenoj tezi rodonačelnik dinastije.” Postoji i jedan drugi dokument koji dodatno produbljuje znanje o porijeklu dinastije Kotromanića. U pitanju je pismo pape Grgura II iz 1233. godine, u kojem se spominje bosanski ban Matej Ninoslav, koji je prethodio banu Prijezdi. Iz pisma saznajemo da je ban Prijezda bio Ninoslavu rod, to jest da su istog roda.

U dubrovačkoj arhivskoj pisanoj građi Kotromanići se prvi puta spominju početkom XV stoljeća i to u vezi sa političkim previranjima na bosanskom prijestolju uzrokovanim ratom kralja Ostoje protiv Dubrovnika. Pripremajući svoje izaslanike Mihovila Rastića i Franka Basiljevića na poslaničku misiju kralju Sigismundu Luksemburškom u Ugarsku, dubrovačka vlada ih 16. novembra 1403. godine zadužuje da usput pronađu hercega Hrvoja Vukčića i da sa njim porazgovaraju o trenutnoj situciji u Bosni. Zadatak poslanika je bio da hercegu “laskaju i da mu predlože da preuzme vladarsku krunu u Bosni od Kotromanića, a ako on to odbije onda su mu bili dužni spomenuti da oni znaju za bolje i pristojnije Kotromaniće od Ostoje, a to je Pavle Radišić”.

Razlog kasnog spominjanja Kotromanića u arhivskoj građi treba tražiti u specifičnim okolnostima koje su u to vrijeme vladale. Do XV stoljeća vladarski rod se toliko razgranao da je bilo veoma teško pratiti njegovu lozu. U Bosni, ali i širem južnoslavenskom prostoru, vladao je običaj da pojedinci nose patronimike, tj. prezimena izvedena od očevog imena ili nadimka, koji su se generacijama mijenjali. Tokom XV stoljeća kraljevi su naročito bili poznati po svojim patronimicima: Tvrtković, Ostojić ili Tomašević, sa kojim se u izvorima češće javljaju nego sa svojim izvornim prezimenom – Kotromanić. Na razgranatost roda uticala je i činjenica da sin nije nužno nasljeđivao oca na prijestolju, nego je pravo izbora pripadalo bosanskom držvnom saboru. Zbog toga još uvijek nisu kristalno jasni niti odnosi među članovima vladarske dinastije. Primjera radi, kralj Dabiša je nesumnjivo bio Kotromanić i bio je rođak svoga prethodnika kralja Tvrtka I, ali je stepen srodstva nepoznat. I kralj Ostoja bio je član vladarske dinastije, ali ni njegovo porijeklo nije sasvim jasno. Pojedini izvori smatraju da je Ostoja iz roda Jablanića i da pripada tek sporednoj grupi Kotromanića. Situaciju komplikuju i podaci da se njegovi sinovi Tomaš, Radivoj i Radič u savremenim izvorima ponekad oslovljavaju prezimenom Kristić.

Razlog slabih podataka o Kotromanićima leži u činjenici da su oni uglavnom bili grupisani oko dvora i što su im se posjedi nalazili na vladarevoj zemlju, u centru Bosne. Širini roda doprinjele su i brojne bračne veze sklopljene sa lokalnom aristokracijom. Sestra bana Stjepana II bila je udata za humskog vlastelina iz roda Nikolića, unuka kralja Dabiše bila je udata za Jurja Radivojevića, kralj Ostoja bio je oženjen rodicom kneza Pavla Radinovića, a kralj Stjepan Tomaš je oženio Katarinu, kćerku vojvode Stjepana Vukčića Kosače. Kotromanići su se vezali i sa vladarskim i plemićkim porodicama iz neposrednog okruženja: Nemanjići, Šubići, Nelipčići itd., ali i sa udaljenim kraljevskim i grofovskim dinastijama: Anžuvinci, Šišmanović, Helfenštajn itd.

Kao i većina drugih velikaških rodova i Kotromanići su imali određene predstave o svom porijeklu. Do treće decenije XV stoljeća u Dubrovniku, ali po svemu sudeći i u Bosni, se njegovala tradicija o Kotromanićima, u kojoj je centralno mjesto zauzimalo progonstvo banice Jelisavete sa djecom u Dubrovnik početkom XIV stoljeća. U želji da ukažu na odanost bosanskoj gospodi, Dubrovčani 19. februara 1423. godine šalju poslanike Sandalju Hraniću da ga napomene o sudbini Jelisavete, majke bana Stjepana, koju su poslije smrti supruga neprijatelji istjerali iz Bosne, a spas je pronašla u Dubrovniku. Kada se sve zvršilo vratila se u Bosnu, na posjed Kotromanića. Tok dešavanja i opisani događaj oko banice spominju i neki drugi izvori. Na osnovu njih saznajemo da se u toj uputi poslanicima nalazila još jedna informacija, a to je da su trebali podsjetiti na “prastaru, veliku, dugu i srčanu ljubav i pravi žar milosrđa, prijateljstva i dobrote”, koji je sa vladarskom gospodom Bosne uvijek održavao Dubrovnik. Prema njihovom svjedočenju “Takvi odnosi baštinili su se još od Kotromana Gota (tal. Cotrumano Gotto), od kojeg potiče porijeklo i početak vladara Bosne (…) To jedinstvo ljubavi i dobrote sa Dubrovnikom pratile su i održavale generacije narednih vladara.”

Zagonetnu priču o postanku roda istraživači su nastojali riješiti traženjem korisnih podataka u starijoj prošlosti, tako da su nastale dvije pretpostavke. Prva od njih uzima da je predak Kotromanića mogao biti izvjesni ugarski vlastelin Kotroman, spomenut u ispravi ugarskog kralja Stjepana III 1163. godine i da je na vlast mogao doći u kontekstu političkih previranja između Bosne i Ugarske u drugoj polovici XII stoljeća. Druga pretpostavka se drži Kotromanovog pridjeva “Gotto”, spomenutog u dokumentu iz 1432. godine, te njegovo porijeklo, kako smo već naveli, traži u Njemačkoj. Kao rješenje je ponuđena epizoda akcije njemačkog viteza Gotfrida od Meisena, koji je za vrijeme vladavine ugarskog kralja Stjepana III napao bizantskog vojvodu Bosne. Dok izvori izričito navode da je Gotfrid pobijedio, ta je okolnost prevaziđena tako što je pretpostavljeno da je čast pripala jednom od njegovih vojnika. Ipak, ova pretpostavka teško da može izdržati kritiku nauke. Pored navedenog, historiografiju su preplavile brojne teorije, koje se teško mogu potvrditi. Iako nije isključeno da u njoj postoji jezgro istine, daleko je veća vjerovatnoća da se u priči o “Kotromanu Gotu” radi o tipičnoj legendi i mitu. Namjera takvih priča je bila da se prebrodi razlika između sadašnjeg i veoma davnog vremena u kojem nije bilo nikakvih podataka. Da se ova priča njegovala i na kraljevskom dvoru svjedoči podatak da su je trebali ispričati poslanici upravo kralju Tvrtku II, koji je bez sumnje u nju bio dobro upućen.

Neki drugi, daleko pouzdaniji, izvori omogućavaju da se potvrdi tvrdnja o domaćem porijeklu dinastije Kotromanića, odnono da su oni vladali Bosnom “od starine” ili barem od bana Kulina. Za to je bez sumnje najvažnija isprava Tvrtka I iz 1356. godine, u kojoj je na molbu bosanskog biskupa potvrdio darovanje posjeda Dubice crkvi sv. Petra u Usori. Zemlje su, kako izričito stoji u dokumentu, crkvi još ranije ustupili njegovi prethodnici, odnosno “veliki Prijezda, nekoć ban, djed Stjepana velikog, strica našeg”, a poklon je potvrdio i “Stjepan veliki, isto ban, stric naš drag”. Ban Prijezda vlast u Bosni nije pridobio nelegalnim putem, nego je po svojoj prilici bio član vladarskog roda, iz kojeg su birani kandidati za vladarsko prijestolje. Prijezda se spominje kao rođak bana Mateja Ninoslava 1233. godine ali nije poznato u kojem su srodstvu bili, ali bez obzira na to nema razloga ne smatrati da su iz iste porodice. U tom kontekstu su važne informacije koje je ban Ninoslav izrekao o svojoj porodici i vladavini, sačuvane u papinom odgovoru bosanskom vladaru. Naime, papa je 10. oktobra 1233. godine Ninoslava primio pod svoju zaštitu, potvrdivši ga u posjedu “nad onom zemljom koju je, kako tvrdiš, preci tvoji zaraženi grijehom heretičke izopačenosti od starine mirno posjedovali”. Tri decenije u srednjem vijeku nisu “velika starina”, pa se sasvim sigurno tvrdnja bana Ninoslava odnosi i na bana Kulina i njegove neposredne nasljednike. Dakle, po toj priči se Kotromanići mogu smatrati domaćom dinastijom, koja svoj tok ima od bana Kulina do posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomaševića.

Kotromanići su, dakle kako je u najnovijoj literaturi dokazano, domaćeg porijekla i kolijevka im se nalazila u sredjoj Bosni ili tačnije u gornjem porječju rijeke Bosne. Oblasti današnje Fojnice, Kreševa, Kiseljaka, Visokog i Kraljeve Sutjeske, predstavljale su uvijek njihovu porodičnu svojinu. Izvorna građa nam ne daje podatke o tome kako je glasilo njihovo rodovsko ime prije bana Stjepana Kotromana. Postoje tek određene pretpostavke da im se ime može dovesti u vezu sa nazivom grada Kotorac, kojeg bizantski pisac i vladar Konstantin VII Porfirogenet u X stoljeću spominje pod imenom Kotora. Moguće da im je tu bilo rodovsko središte po kojem su dobili ime na ovaj način: Kotorac – Kotoranići – Kotromanići.