Početna Zanimljivosti Dubrovčani prema pripadnicima Crkve bosanske – bosanski krstjani su bili jedni od...

Dubrovčani prema pripadnicima Crkve bosanske – bosanski krstjani su bili jedni od najuglednijih ličnosti u Dubrovačkoj republici

0
PODIJELI

Kakva je bila slika pripadnika Crkve bosanske u očima Dubrovčana, svjedoči nekoliko podataka iz trgovinskih aktivnosti sa bosanskim krstjanima, odnosno pripadnicima Crkve bosanske. Iako rijetki, uglavnom govore o velikoj naklonosti prema željama krstjana čemu potvrđuju činjenice da su oni kupovali i izvozili raznu robu uz određene carinske olakšice, ali i darovali krstjane u slučaju trgovinskog dogovora. Sa druge strane, postojale su i određene negativne reakcije koje se ogledaju u problemima dubrovačkih trgovaca iza kojih su stajali krstjani.

Pripadnici Crkve bosanske su često sa ‘laicima’ sudjelovali u diplomatskim pregovorima različitog karaktera, a pokloni koje su Dubrovčani namijenili izaslanicima često su bili znatno veći za krstjane nego za ‘laike’. Primjer toga je događaj iz 1438. godine kada su u Dubrovniku boravili starac Radin Butković i Vukman Jugović. Vijeće umoljenih je tom prilikom Radinu darovalo 60 perpera, a Vukmanu tek 30 perpera u tkaninama. Kako je Radin bio pripadnik Crkve bosanske dobio je vrjedniji poklon, što dokazuje veliku privrženost Dubrovčana prema Crkvi bosanskoj, ali i ugled. Međutim, da to nije bilo nikakvo pravilo i da se odnosilo samo na pojedine ličnosti, svjedoči slučaj gdje krstjani i svjetovnjaci dobijaju poklone u istoj vrijednosti. Primjer je slučaj iz januara 1437. godine kada Malo vijeće raspravlja o poklonima za poslanike Radoslava Pavlovića. Naime, odlučeno je da se krstjaninu Radašinu i knezu grada Borča uruče pokloni u istoj vrijednosti od 10 perpera. Vlatko Tumarlić je krstjanin za kojeg se pouzdano zna da je kupovao robu u Dubrovniku. Od Vijeća umoljenih je 1403. godine dobio dozvolu da kupi i izveze tovar ulja i osam lakata sukna. Jednom neimenovanom krstjaninu, u služni Sandalja Hranića, Malo vijeće je 1432. godine dozvolilo da izveze tovar ulja za vlastite potrebe. Također, krstjanin Veseoko je 1434. godine dobio dozvolu da izveze dvanaest stara ulja. Gost Radin je također trgovao sa Dubrovčanima. Poznato je da je nekoliko mjeseci nakon pada Kraljevine Bosne boravio u Dubrovniku i tom prilikom kupio 400 stara pšenice. U periodu od 1465. do 1466. godine ponovo je boravio u Dubrovniku zbog istog nauma, a Dubrovačni su nastojali udovoljiti njegovim zahtjevima, što govori o njemu kao važnoj ličnosti i ugledu koji je uživao u gradu.

Na osnovu ovih podataka možemo zaključiti da su odnosi pripadnika Crkve bosanske i Dubrovačke republike bili izuzetno dobri, međutim postoje i određeni podaci koji pripadnike Crkve bosanske predstavljaju u negativnom svjetlu. U nekoliko slučajeva Dubrovčani su bili čak primorani intervenisati, jer su krstjani pljačkali robu njihovih trgovaca. Naročito je takva praksa bila na prostoru Goražda. U avgustu 1440. godine spominju se krstjani u službi Stjepana Vukčića, koji su oduzeli robu dubrovačkim trgovcima. Sličnu sudbinu kod Goražda doživio je i Paoko Radojković, kome je Radoje Rugica nasilno oduzeo konja sa robom. Protiv njega i još nekoliko ljudi, te gosta Gojslava podignuta je tužba od strane Bogiša Bogmilovića kojem su oduzeli konja i sedlo, odjeću i plašt, te 300 libara voska i druge stvari koje je imao sa sobom. Tužbu je podigao i Radenko Pribilović protiv krstjana Vukoslava i Mikoča Cidilovića jer su mu oduzeli bakarni bokal čija je vrijednost bila 30 groša. Zanimljiv je slučaj gosta Gojslava, službenika vojvode Stjepana, koji je 1440. godine izdavao u Goraždu dubrovačkim trgovcima isprave o slobodnom prolazu, a onima koji nisu imali isprave ili ih nisu željeli kupiti, oduzimao je robu. Kao posljedica navedene radne, Andrija Pribinić i Milaš Pribilović tužili su 3. januara 1441. godine braću Pribislava i Radoslava te njihovog prijatelja Božićka, jer su im oduzeli imovine u vrijednosti od 768 perpera. Treba ipak naglasiti da su se brojni pripadnici Crkve bosanske bavili i svjetovnim, a ne samo duhovnim poslovima, tako da se i ovaj slučaj treba postmatrati izvan nastupa u ime Crkve bosanske, tako da ova institucija nije imala nikakve veze sa tim. Ovaj slučaj je bio aktuelan nekoliko mjeseci, a Dubrovčani su pravdu tražili kod vojvode Stjepana. Vijeće umoljenih je 8. aprila 1441. godine ovlastilo kneza i Malo vijeće da odgovore poslanicima vojvode Stjepana u vezi sa zahtjevima krstrjana “da nisu krivi” i da se provede parnica pred knezom i sucima. Međutim, zahtjevi su odbačeni. Da je u pitanju slučaj svjetovne prirode svjedoči slučaj koji se desio u Tjentištu krajem septembra 1441. godine. Kao i Goražde, Tjentište se nalazi u gornjem Podrinju i ulazilo je u sastav oblasti kojom je upravljao vojvoda Stjepan. Trgovac, Mihoč Pavlović, prilikom boravka u Bosni, kupio je 97 libri (34,7 kg) krimiza (crvca) kojeg je držao u kući Radašina Vlašića u Tjentištu, kod Radašinovog sina i supruge. On optužuje Vlakušu Latiničića, jer je njegov krimiz uzeo iz kuće Radašina, a u ime i po naredbi vojvode Stjepana da niti jedan Dubrovčanin ne može kupovati krimiz. Dakle, radilo se o striktnim propisima koje je izdao vojvoda i koji su se morali poštovati kada bi trgovci odstupali od njih.

Bez obzira na neugodnosti i probleme sa kojima su se Dubrovčani susretali, oni su tokom cijelog njezinog postojanja, pa i poslije, aktivno trgovali po Bosni. Niti neugodnosti sa krstjanima nisu narušavali ovakve odnose niti promjenili stav Dubrovčana prema pripadnicima Crkve bosanske. Takvog mišljenja je i historičar Pejo Ćošković koji smatra da moralni autoritet pripadnika Crkve bosanske i ugled koji su uživali kod Dubrovčana time nije ozbiljnije poljuljan. Prethodnu tvrdnju podupire činjenica da je Goražde ostalo atraktivna destinacija za dubrovačke trgovce i karavane, čije je krajnje odredište bilo ovo gradsko naselje. Niti spomenute ličnosti nisu izgubile ugled i poštovanje kod Dubrovčana. Nisu oni taj izgled izgubili – barem što se pojedinaca tiče – niti nakon događaja vezanih za gosta Gojslava. Primjer gosta Radina Butkovića to najbolje pokazuje, a njegovi dobri odnosi sa Dubrovnikom potrajali su sve do posljednjih dana njegovog života.