Početna Zanimljivosti Enver Imamović o nazivu Bosna i Hercegovina – “I naziv Herceg-Bosna je...

Enver Imamović o nazivu Bosna i Hercegovina – “I naziv Herceg-Bosna je ispravan ali je zloupotrebljen od strane antibosanskih elemenata”

0
PODIJELI

Naziv Bosna i Hercegovina ima dvojako značenje. U jednom slučaju njime se označava državna zajednica naroda koji živi u njenim granicama, a u drugom on ima dvokomponentni toponimijski karakter. U pitanju su zapravo dva toponima kojima se označavaju dvije zasebne geografske cjeline, odnosno dvije susjedne oblasti.

Zahvaljujući historijskim spomenicima dobro smo obaviješteni o tome kako je tekao proces nastajanja tih naziva i kada je njihovim spajanjem stvoren jedinstveni toponimijski, odnosno politički pojam Bosna i Hercegovina. Pod tim nazivom danas se podrazumijeva jedinstvena državna, odnosno politička zajednica, koja je produkt niza historijskih imperativa.

Pa ipak, u pitanju su dvije zemlje naglašenog kulturnog, klimatskog, demografskog, privrednog i niza drugih kontrasta. One čak pripadaju dvama različitim geografskim bazenima – Bosna panonskom, a Hercegovina mediteranskom. Međutim, njihove geografske pozicije se toliko prožimaju i u tolikoj su međusobnoj ovisnosti da su u svim historijskim razdobljima činile jedinstvenu privrednu, kulturni i političku zajednicu. Njihovo stanovništvo je kroz svo to razdoblje bilo najtješnje životno upućeno jedno na drugo, iz čega je proisteklo i njihovo zajedništvo koje traje već hiljadama godina.

Arheološki i historijski je zasigurno utvrđeno da je naziv Bosna predslavenskog porijekla. Kako se današnja Hercegovina zvala u prethistorijsko i antičko doba ne znamo, ali je sasvim izvjesno da je već u rimsko doba s Bosnom činila jedinstvenu upravnu jedinicu u sklopu provincije Dalmacije, a šire u sastavu Rimskog Carstva.

Seoba naroda i dolazak Slavena u ove krajeve uništio je sve civilizacijske tekovine antičkog društva. Tebalo je proći puno vremena da se doseljenici, izmiješani sa starosjediocima, sistematiziraju i počnu stvarati prva jezgra političkih zajednica. Neke od njih, koje su stekle najveću moć, kasnije prerasla je u banovinu, a onda u kraljevinu.

Dok su doseljena slavenska plemena na području današnje Bosne od starosjedilaca preuzela stari naziv zemlje i naroda (zemlja Bosna, narod Bosnjani), na području današnje Hercegovine do toga nije došlo. Najraniji srednjovjekovni izvori (početak 10. stoljeća), Hercegovinu nazivaju Hum ili Zahumlje, kojem su na čelu domaći knezovi (dux Chulmorum). U razdoblju od 10. do 15. stoljeća taj toponim se prostorno sve više širio pa su sredinom 15. stoljeća uspostavljene one granice koje i danas označavaju hercegovački prostor.

Naziv Hum ili Zahumlje za Hercegovinu je bio u upotrebi sve do sredine 15. stoljeća, kada ga zamjenjuje današnji naziv Hercegovina. Taj naziv je nastao iz titule najmoćnijeg ondašnjeg humskog velmože Stjepana Vukčića Kosače, koji je nosio titulu velikog vojvode. On je 1448. godine uzeo titulu hercega, koja je inaće stranog (njemačkog) porijekla, smatrajući da je većeg ranga od vojvodstva, koje je do tada imao. S obzirom da je u to vrijeme najveći dio Huma bio pod njegovom vlašću, on se sada počinje nazivati Hercegova zemlja, iz čega je nastao naziv Hercegovina. Taj naziv se prvi put javlja u jednom pismu Isa-bega Ishakovića upućeno Dubrovčanima 1. februara 1454. godine. Nakon određnog vremena sasvim je istisnut stari naziv Hum, odnosno Zahumlje.

Do formiranja današnjeg geografsko-političkog pojma Bosna i Hercegovina došlo je dosta kasno, tek krajem 19. stoljeća. lako je u srednjem vijeku Hercegovina bila sastavni dio Bosanskog Kraljevstva, nije nikada stvoren niti je upotrebljavan državno-pravni pojam Bosna i Hercegovina. Bosanskim Kraljevstvom politički se podrazumijevala i ondašnja Hercegovina, zvana Hum, pa je i ona kao sve njene druge oblasti bila dio Bosanskog Kraljevstva kao sti su bile i pokrajine: Hum, (Zahumlje), Travunja, Primorje, Zapadne strane, Vrhbosna, Podrinje, Soli i Donji Krajevi. To su bi su bili samo toponomastički nazivi bez političkog značenja.

Padom Bosanskog Kraljevstva 1463. godine za neko vrijeme je bilo razbijeno upravno jedinstvo zemlje. Turci su od nekada politički jedinstvene zemlje stvorili dvije zasebne upravne jedinice koje su dobile naziv Bosanski i Hercegovački sandžak. To, međutim, nije dugo trajalo. Prirodna i historijska povezanost ove dvije pokrajine primorale su turske vlasti da ih opet upravno ujedine. To je učinjeno 1580. godine i od tada pa sve do 1833. godine hercegovački sandžak je bio u sastavu Bosanskog pašaluka. Tek reformama koje su uslijedile iza 1833. godine uspostavljena je upravna jedinica pod današnjim nazivom Bosna i Hercegovina. Daljnjom transformacijom preuzela je obilježje i teritorijalni okvir srednjovjekovne države koja je već do propasti Kraljevstva postojala više od šest stotina godina.

Do stvaranja bosanske države pod nazivom Bosna i Hercegovina nije došlo slučajno. I prije stvaranja Kraljevstva, Bosna i njena pokrajina Hercegovina bile su hiljadama godina kulturno i privredno povezane i upućene jedna na drugu. Preko nje Bosna je uspostavljala svestrane veze s narodima Mediterana. U tom pogledu dolina Neretve je odigrala historijsku ulogu. O tome govore brojni arheološki nalazi. Te dvije zemlje različitih klimatskih, pedoloških i drugih kontrasta, oduvijek su se svojim prirodnim bogatstvima nadopunjavale. Bosna je Hercegovini isporučivala metale, žito i šumsku gradu, a Hercegovina Bosni stoku, mliječne proizvode, plodove mediteranskih kultura i dr. I danas su po Bosni i Hercegovini još uvijek vidljivi tragovi nekadasnjih stočarskih puteva kojim je hiljadama godina u zimskom razdoblju stoka iz Bosne tjerana na ispašu u Hercegovinu, a ljeti iz Hercegovine u Bosnu.

Bitan faktor u stvaranja bosanskohercegovačkog kulturnog i političkog zajedništva imala je i konfiguracija terena koja je prirodno omeđila ovaj prostor. Rijeka Sava na sjeveru, Una na zapadu, Drina na istoku i morska obala na jugu, prirodno zaokružuju međuprostor koji sam po sebi predstavlja jednu cjelinu. Te granice su bile određene već u prethistorijsko doba o čemu govore onovremene međuplemenske granice, ali i antička historijska građa. Naime, i Rim je na tim prirodnim granicama postavio svoje međuprovincijske granice a kasnije i državne (izmedu Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva na rijeci Drini). Zato nije bilo slučajno da su se granice najstarije bosanske državne tvorevine postavile na tim linijama. Stanje je, manje više, takvo i danas.

Hiljadugodišnja povezanost Bosne sa Hercegovinom odvijala se na još jednom polju što je u svim vremenima imalo poseban značaj. Riječ je o obostranoj ekonomskoj i političkoj migraciji koje je bilo u svim vremenima. Na taj način stanovništvo se miješalo i orođavalo, što je imalo dalekosežne posljedice. To orođavanje se, medutim, odvijalo i izvan migracijskih tokova. Hercegovačke snahe su oduvijek bile poželjne u Bosni, a bosanske u Hercegovini pa je i na taj način stvarano neraskidivo jedinstvo stanovništva.

Posmatrajući tu vrstu veza kroz historiju, spomenut ćemo nekoliko karakterističnih slučajeva koji se odnose na poznatije ličnosti kao što su banovi, kraljevi, princeze i dr. Zna se da je sestra Kulina bana bila udata za hurnskog kneza Miroslava (12. stoljećce). Još su dvije bosanske princeze otišle u Hercegovinu. Bila je to Katarina, sestra bana Stjepana Kotromana koja je pošla za humskog kneza Nikolu, dok je kralj Dabiša svoju kćerku Stanu udao za kneza Jurja Radivojevića itd.

Ali i hercegovačke kćeri su išle u Bosnu. Kralj Ostoja je za ženu uzeo kneginju Kujavu iz roda Radinovića. Nakon njene smrti opet je poželio da za ženu ima Hercegovku. Ovaj put se odlučio za vojvotkinju Jelenu, udovu Hrvoje Vukčića, onovremenog gospodara Huma.

Najznamenitija Hercegovka koja je ikada došla u Bosnu bila je vojvotkinja Katarina, kćerka silnog hercega Stjepana Vukčića Kosače, koja je pošla za kralja Tomaša. Njena sjajna svadba, obavljena u dvoru na Milodražu kod Kiseljaka ostala je duboko u sjećanju pokoljenja. To je inaće najomiljenija bosanska kraljica, a u isto vrijeme i najtragičnija ličnost narodnog predanja zbog nesreće koju je doživjela u vrijeme propasti Bosanskog Kraljevstva.

Primjer svojih vladara i velmoža slijedili su i široki narodni slojevi. Taj vid orođavanja nastavio se i u tursko doba, što se spominje u brojnim epskim pjesmama i pričama. U novije doba zbog pojačanih migracionih kretanja, miješanje stanovnika po toj osnovi je postala opća pojava.

Izvorna građa nam pruža podatke i o tome šta su u prošlosti Bosanci mislili o Hercegovcima i obrnuto, a i danas je tako. Opći je zaključa da su Hercegovci u Bosni bili uvijek cijenjeni kao mudri, marljivi i snalažljivi, dok su Hercegovci cijenili Bosance kao poštene, pravične i hrabre ljude. To je sve proizišlo iz dobrog međusobnog poznavanja i stoljetne bliskosti, što je učinilo da se veoma zbliže i da se osjećaju “svojim “, mada su uvijek Bosanci ljubomorno čuvali svoje “bosanstvo”, a Hercegovci svoje „herceštvo“

I na koncu nešto o drugačijem nazivu njihove zajedničke domovine. Često se umjesto uobičajenog i zvaničnig oblika Bosna i Hercegovina može također čuti Herceg-Bosna. Postavlja se pitanje da li je to ispravno. Ustvari, radi se o istom nazivu kojim se ni na jedan način ne mijenja njegov značaj i smisao, ali treba reći da je oblik Bosna i Hercegovinar zvaničan, odnosno ustavna je kategorija. Pod tim nazivom je registrirana u svim međunatrodnim aktima.

Oblik Herceg-Bosna je, u ne tako davnoj prošlosti, bio čest u upotrebi u cijeloj Bosni i Hercegovini, što je ostavilo trag i u brojnim sevdalinkama. Međutim, u proteklom ratu taj naziv je zloupotrebljen od strane antibosanskih elemenata pa njegov spomen kod bosanskohercegovačkih rodoljuba asocira na nemile ratne događaje i antibošnjačku politiku.