Početna Zanimljivosti Etnička struktura srednjovjekovne Bosne – ko je zapravo živio na prostoru Bosne...

Etnička struktura srednjovjekovne Bosne – ko je zapravo živio na prostoru Bosne u srednjem vijeku

0
PODIJELI

Pitanje etničke strukture srednjovjekovne Bosne je veoma složen etno – historijski problem iz više razloga. Osnovni je taj što se on uvijek usputno koristio, prema potrebi, prvenstveno u Srpskom i Hrvatskom pokušaju prisvajanja Bosne, njezine historije, njenog naroda i njezine teritorije. Tako je Noel Malcom u svojoj knjizi “Povijest Bosne”, napisao: “Više od jednog stoljeća Hrvati pišu knjige u kojima dokazuju da su Bosanci zapravo Hrvati, a Srbi, isto tako neumorno tvrde da su svi oni zapravo Srbi”.

Dosadašnja historiografska problematika političke organizacije, tj. pojava vlasti u srednjovjekovnoj Bosni, počinje sa doseljavanjem Avara i Slavena na Balkansko poluostrvo. Za ta doseljavanja Nada Klaić kaže: “Nije bilo sloge u tome kako su bila velika hrvatska i srpska jezgra, pa se prečesto pojednostavljivala slika doseljavanja na taj način da se tvrdilo kako su tobože Hrvati i Srbi podijelili između sebe gotovo čitav doseobeni prostor”. Znamo da su Slaveni u društvu Avara (uglavnom pod njihovom vrhovnom vlašću) došli na Balkan krajem VI i početkom VII stoljeća iz dva pravca. Prvi je bio iz Donjeg Podunavlja prema jugu i jugozapadu u istočne rimske provincije: obje Mezije, Trakiju i Ilirik prema Crnom, Egejskom i Jadranskom moru, a drugi prema zapadu u Panoniju i Norik. Srbi i Hrvati dolaze najkasnije u drugom talasu doseljavanja. Prvo srpsko geopolitičko jezgro je bilo izrazito malo – između Pive, Tare i gornje Drine, a isti slučaj je i sa hrvatskim koje se prostiralo na prostoru između Cetine i Zrmanje sa središtem oko Nina i Knina. Širenje srpske i hrvatske države dobar dio Južnih Slavena ostao je nezahvaćen srpskim i hrvatskim imenom, time znamo da je ta neutralna zona obuhvatala prostor do panonske Slavonije preko Bosne ka Dubrovniku. Nazivi “Slavonija”, “Slovinci”, “Slovinski”, jasno dokazuju da je između srpskog i hrvatskog jezgra ostala zadugo široka, ni srpska ni hrvatska nego samo slavenska zona. Ova zona dovodi se u vezu sa pojavom srednjovjekovne Bosne i Dubrovačke republike.

Dolaskom na naše prostore Avari su odmah uspostavili čitav niz većih i manjih teritorijalnih cjelina, koje su u isto vrijeme bile i političko jezgro. O tome svjedoče i preuzeti nazivi poput župana i bana. U tom istom periodu Slaveni, koji dolaze sa njima, zatiču starosjedioce, uglavnom romanizovane Ilire. Tada počinje proces etnogenetske miksacije između autohtonog stanovništva i doseljenika. Takvi utjecaji se javljaju u sferi jezika i materijalne kulture, obredima i običajima, te u tradicionalnim socijalnim institucijama. Takav proces je okončan tipičnom posljedicom – zavojevača sa starosjediocima, tj. Ilirima, u novonastalu etničku zajednicu, u kojoj će ilirski gen apsolutno preovladati. Rušenjem avarske vrhovne vlasti preostali Avari su jezički također poslavljenjeni, dok su Slaveni od njih preuzeli župsku i bansku teritorijalno – političku organizaciju. Oblasti sada djeluju samostalno a u njima se razvija proces etnogenetske konsolidacije, u kojima glavnu riječ imaju političke vlasti zvane Sklavinije. Na žalost posjedujemo veoma malo podataka o avarskoj Bosni, pa se ovakva situacija može rekonstruisati samo na osnovu primjera drugih Sklavinija na Balkanu. Prvi podatak koji spominje jednu takvu oblast je De administrando imperio iz X stoljeća. Ipak, ovaj prostor sigurno nije mogao biti politički prazan. Sasvim je sigurno da su paralelno sa “zemljom Bosnom” egzistirale i ostale etnosocijalne oblasti, čija ćemo imena saznati kasnije u poveljama bosanskih kancelarija, gdje su one redovite odvojeno pominjane sa svojim predstavnicima u općem staleškom zboru na kojem se inače birao ban i kralj. One su i nakon uključenja u bosansku državu zadržale svoje oblasne karakteristike: dijalekt, lokalno pravo i običaje, karakteristike materijalne i duhovne kulture. Jednom riječju ove oblasne zajednice ovladale su kako protestarnim tako i posebnim etnokulturnim svojstvima. Zato smo ih i nazvali etnosocijalnim oblastima. Te oblasti, koje su postepeno i ušle u sastav srednjovjekovne Bosne, su: Usora sa Soli, Donji kraj, Hum, Zapadne strane ili Zavšje, Zagora, Podrinje, Travunija i Konvali, od kojih je Usora bila banovina paralelno sa Bosnom.

Formiranjem i učvršćenjem etnonima Bošnjani nisu u potpunosti nestali oblasni etnonimi, ali su došli u drugi plan i služili su samo u lokalnoj upotrebi. Od oblasnih etnonima jedino je pominjan etnonim Usorani. I etnička zajednica Bošnjani jasno se izdvaja svojim etničkim karakteristikama od svojih susjeda, između ostalog i svojom religijom. Bosanska država se širila osvajanjem lokalne teritorije. Tom prilikom su u njezin sastav ušle i druge religiozne zajednice, katolici i pravoslavci, ali tek od sredine XIV stoljeća. I razvoj rudarstva je uticao na promjenu etničke strukture, pa pored Bošnjana se pojavljuje i Sasi i Latini. Sasi su njemački rudaru, dok pod Latinima su se krili stanovnici Italije, najčešće primorski trgovci iz gradova na Jadranu. U to vrijeme pripadnost različitim vjerskim zajednicama, u okviru bosanske države, nije značila i različitu etničku pripadnost, osim Bošnjana kao određujuće oznake etničke pripadnosti. Etnička samosvijest biće postepeno formirana u osmanskom periodu, a javno će se manifestovati u XIX stoljeću kada bosanskohercegovački pravoslavci postaju Srbi a katolici Hrvati.