U jutarnjim satima 16. maja 1992. godine na strelištu Paša Bunar u Tuzli okupilo se oko 2 000 muškaraca. Iako je stanje bilo haotično, jer je samo dan ranije agresor zaustavljen na Brčanskoj Malti, a grad granatiran danonoćno sa Gojinog brda, okupljena masa je brzo zadužila naoružanje i formirala Prvu tuzlansku brigadu. Time je formirana prva brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine – brigada koja je postala embrion ARBiH. Većinu komandnog kadra brigade činili su rezervni oficiri Jugoslavenske narodne armije, a za prvog komandanta je postavljen Ekrem Šehovi, a pored njega u komandi su se nalazili još Mirsad Fidahić, Jusuf Šećerbegović, Safet Husanović, Slavko Peričević, Hajrudin Kunosić, Ivica Topalović i dr.
O danu formiranja brigade ali i danima nakon formiranja zamjenik komandanta Safet Husanović navodi: “Ljudi su pozivani proglasom putem tadašnjeg Radija Tuzle i formirala se brigada koja je branila cijeli grad i širu okolinu. Momci koji su došli u patikama ne znaju šta je rat, ali srčano se odazivaju kako bi branili svoje porodice. Bio je to haos u kojem smo se vodili adrenalinom i željom da nešto napravimo, jer smo psihički bili spremni i čekali smo samo da ‘pukne’ kako bismo nešto poduzeli. Iz Podrinja nam je već stiglo 20 000 ljudi, mjesec i po krvi se lila od Brčkog do Vlasenice, svi su bili okupirani. Zahvaljujući odbrani na Brčanskoj malti, stekli su se uvjeti za formiranje ove jedinice. Dok smo bili na Paša Bunaru, nadlijetali su nas avioni i nismo znali šta se dešava, da li će s aerodroma krenuti na nas. Kada bi avion naišao, okupljeni ljudi bježali su u šumarak pa ponovo izlazili kada avion ode. Nismo znali ni da li dolaze neprijateljske jedinice iz Bijeljine ili iz Doboja. Možda je neko to znao, ali mi u tim trenucima nismo imali informacije o tome i držala se borbena gotovost. Oko 16 sati popodne došli su kamioni s naoružanjem s Kozlovca, a naoružanje je pripadalo građanima Tuzle, Lukavca i Srebrenika. Radilo se o velikoj količini naoružanja i municije, a to nije bilo vlasništvo bivše armije, nego građana, sve su to zakonski plaćali građani Bosne i Hercegovine.”
U trenutku formiranja brigade tuzlanska kasarna “Husinska buna” još uvijek nije bila detaljno pregledana niti je bilo utvrđeno da li je minirana. Također, niti aerodrom Dubrave još uvijek nije bio napušten od strane JNA. Nakon što je oružje podijeljeno, jedna grupa boraca odvežena je autobusima na površinski kop u Šićki brod i u Kolone. Mirsad Fidahić je sa jednom grupom otišao u Šićki bord, dok je Jusuf Šaćerbegović sa Husanovićem otišao u Kolone. Iste večeri počelo je ustrojavanje i pored činjenice da su ljudi još uvijek dolazili i priključivali se brigadi. Dana 17. maja borci su se autobusima uputili prema tuzlanskoj kasarni.
U prva tri dana formiran je Prvi bataljon koji se sastojao od četiri čete. Ove čete su uglavnom bile sastavljene od ljudi iz Podrinja (Srebrenice, Vlasenice, Bratunca i Zvornika), a uz prvi formirani bataljon brigade, formirane su i samostalne jedinice artiljerije samohodnog oružja, protuzračne odbrane, raketnog naoružanja, logističke jedinice itd. Ubrzo formirani Drugi bataljon, pod komandom Franje Krešića, uputio se 17. maja na Križane, prema uporištu Požarnica. Dva mjeseca poslije formiran je i Treći bataljon, a njegov prvi komandant bio je Hajrudin Kunosić.
Nije prošlo puno vremena od ustrojavanja, a već 19. maja 150 Tuzlaka, predvođenih Fidahićem, odlazi na kalesijsko ratište, gdje daju velik doprinos oslobađanju grada Kalesije, koje je uslijedilo 23. maja 1992. godine. Svoju prvu samostalnu borbenu akciju brigada izvodi 10. i 11. juna, kada je oslobođen majevički vrh Dokanj – Čelić. Tog dana spriječena je srpska vojska da zauzme Šibošnicu i Drijenču. Akcija kodnog imena “Obod” izvedena je pod komandom Ekrema Šehovića, odnosno Prve tuzlanske brigade i dijela manevarske jedinice tuzlanskog MUP-a. U akciji niko nije poginuo, dok je ranjeno nekoliko boraca. Brigada će obići gotova sva ratišta sjeveroistočne Bosne, a svoj blistavi put krunisat će učešćem u završim oslobodilačkim operacijama ARBiH na Ozrenu u jesen 1995. godine.
Tokom teškog sukoba ARBiH i Hrvatskog vijeća odbrane na inicijativu Prve tuzlanske brigade desio se jedinstven primjer na bosanskohercegovačkom ratištu. Naime, došlo je do bratimljena vojnih jedinica različitih nacionalnosti. O tome Jusuf Šaćerbegović govori: “Nismo više imali ni municije, to je toliko nestalo i naoružanja i municije, da smo se ja kao komandant i 115. HVO dogovorili o bratimljenju brigada. To je bilo iz razloga jer su oni i ranije pomagali u MTS, zbog čega je došlo do bratimljenja.
Kroz Prvu tuzlansku brigadu prošlo je više od 6 000 boraca i svi su se oslanjali na po desetak ljudi. Brigada je prošla slavan borbeni put od Majevice, Brčkog, Gradačca, Teočaka, Olova, Kladnja, Sarajeva, Vozuće i Ozrena. Brigada je 27. marta 1993. godine preimenovana u 1. motorizovanu brigadu Tuzla, da bi kasnije dobila naziv 250. motorizovana brigada Tuzla. Od 24. maja 1995. godine, pa do kraja rata, brigada je nosila naziv 250. oslobodilačka brigada Tuzla. Od 6 000 boraca brigade život je izgubilo njih 240, dok ih je 1 380 ranjeno. Od 240 poginulih boraca njih 66 je poginulo izvan borbene zone Tuzle
IZVOR: List “Stav”; 23. maj 2019. godine
