Početna Zanimljivosti Francuski list “Liberation” o završetku rata u BiH – “Bosanci ne zauzimaju...

Francuski list “Liberation” o završetku rata u BiH – “Bosanci ne zauzimaju tuđi teritorij, nego oslobađaju svoju zemlju”

0
PODIJELI

Šta misliti o neobičnom miru koji se profilira u Bosni i Hercegovini? Mir? Armija, bosanska vojska, nastala u svitanju rata, spasila je reduciranu Bosnu. Sada bolje naoružana i opremljena, bolje struktuirana i vođena, svo do ljeta “grickala” je Srbe u pozicionom ratu opsade. Ofanziva na Banja Luku je inauguirala rat pokretanja i proizvela izvanredno pridobijanje teritorija. Ali, balans snaga nije promijenjen uprkos ratnom plijenu Petog korpusa, nakon srpske pometne u krajinama. A mir je, prema planu Kontakt grupe, obećao BiH više – manje 51% teritorije, koji je danas njihov.

Željni pobjede, uz veliku buku, upravo u trenutku kada su morali odustati od oslobađanja 49% teritorije obećane Srbima. Preostaje veliko iskušenje da se ide naprijed, i da se jednostavna ratna igra, u svako doba, pretvori ovu vojnu promenadu u smrtne sukobe. Preciziranje na pažnju Zapadnjacima, koji u ime mira, tjeraju Bosance da prestanu: da li bi Amerikanci i Francuzi isto tako nametali snagama de Lattre-a ili de Leclerca da ne zauzmu teritoriju koji su zauzeli Vichyjevci? [radi se o Francuskoj državi iz Drugog svjetskog rata koja je bila u savezništvu i pod protektoratom Njemačke]. Bosanci, treba li to pominjati, ne zauizmaju tuđi teritorij, nego oslobađaju svoje gradove, svoja sela, odakle je milion i po ljudi istjerano etničkim čišćenjem. Armija, pored svojih stotinu hiljada ljudi uspinjući se kroz rovove prema frontu nije imala, zbog embarga na oružje, blindirana vozila – kao što je to slučaj sa Hrvatima – koji su zauzeli Krajinu za tri dana. Dakle, ona nije imala mogućnost da prenese rat kod neprijatelja, kao što predlaže general De Gaulle, ni da rivalizira sa redovima generala Mladića po bosanskim udolinama. Da li će presjeći strateški koridor u Brčkom, povezivajući dvije srpske zone otrgnute od Bosne, još manje može razuvjeriti Srbiju da ne pomaže svojim štićenicima.

Zapad je BiH permanentno odbijao, kroz embargo, sredstva da se suprostavi agresoru. Ni nedavni udari NATO-a nisu imali za cilj da slome srpske snage oko Sarajeva. Bosanci su mogli iskoristiti priliku da sami oslobode grad mučenik, prije svih pregovaranja. Ne to, gospodo! Sarajevo 1995. neće imati pravo da ponovi Paris 1944. [oslobođenje Pariza u Drugom svjetkom ratu]. To je bilo jasno naznačeno upravo ovdje predsjedniku Izetbegoviću. Nikada dovoljno naznaka: od samog početka, zapadnjaci su se implicitno slagali sa Miloševićevim planom – preuzimajući nacionalni model velikih evropskih zemalja sa Francuskom na čelu – da udruže sve Srbe u jednu nacionalnu državu. Projekat koji Evropa nije prestala da smatra legitimnim, prelazeći preko zločina srpske vojske.

Zapadnjaci ne bi nikada poželjeli da BiH pobijedi. Sa reputacijom da historijski zaista nije nikada ni postojala, ona važi, nakon toliko mržnje sa jedne i druge strane, za definitivno neodrživu. Švicarska na tom Balkanu jednog drugog vremena? Čista kosmopolitska fantazija naših lijepih zapadnjačkih duša! “Da smo imali oružje, već bismo pobijedili”, povjerio se jednog dana predsjednik Izetbegović. Ima dakle onih kojima naša pobjeda ne odgovara, i koji se suprostavljaju da BiH izađe kao pobjednik iz ovog rata. Moje pitanje dolazi samo po sebi: zašto naša pobjeda ne odgovara ovom ili onom?” I nastavlja: “Često se pitam da li je Evropa shvatila princip bosanske ideje, jer evropske države ne počivaju na principu kosmopolitizma nego nacionalizma. Mnoge su bolje shvatile srpsko traženje nacionalne države bosansku odbranu multikulturalne zajednice. Da li Evropa, nakon nestajanja otomanskog carstva, Austrougarske, Jevreja iz srednje Evrope, SSSR-a, Jugoslavije, uopće još ima smisao za kulturne zajednice? Naše aspiracije su naišle samo na sumnju i nerazumijevanje”, navodi Izetbegović.

Zapadni scenarij podjele Bosne izgleda otprilike ovako: zapad zatvarajući oči pred projektom o velikoj Srbiji, nije predvidio da će se srpska ratna mašina prepustiti barbarstvu, i da će, uprkos embargu na oružje, BiH, lišena oružja, preživjeti duže od par sedmica. Međunarodno mišljenje sa indignacijom, a žrtve izigravajući scenarij o najavljenoj smrti odredili su da Srbi neće dobiti 70% BiH kako su odsjekli oružjem, nego 49% posredstvom institucionalnih skrivalica od kojih posljednja nadošla predlaže da BiH bude jedinstvena… i djeljiva! Nakon što su konsultirali Miloševića, tokom dvije godine, da ubijedi Pale. Zbog čega, žrtva – danas pred zoru, protiv i uprkos svemu, pravedne pobjede – ostaje primorana da žrtvuje 49% same sebe svojim agresorima. Mir je dakle, možda, nadomaku. Richard Holbrooke i general NATO-a su izvanredno izveli kako da Bosance, zaista, ostave stvarno na miru. Međutim, po koju cijenu? Princip, prihvaćen nedavno u Ženevi, o “srpskoj” u okviru BiH vraća kolektivnu bezbijednost Evropi za šezdeset godina unazad.

U ime mira u naše vrijeme na Balkanu, demokratska Evropa, i što je još gori apsurd, plurikulturalna i multietnička Amerika, sahranjuju, u ime jedne ekstremne manjine okrenute prema hegemonističkom velikom bratu – kao što je Minhen sahranio sjedinjenje Sudeta sa njemačkim Rajhom –  de facto dijeljenje BiH, suverene i demokratske zemlje, i njeno rasparčavanje. Dakle, njenu balkanizaciju! Ne govorimo ovdje o moralu, principima i zaboravimo da su te iste demokratije koje su sve vrijeme ovog stoljeća, zaslijepljivanja i jadnih olakšanja, prepustile njihovoj sudbini Jermene, španske republikance, jevrejski narod, Budimpeštu, Prag, Varšavu, Liban, pustile još jedanput da barbarizam pobijedi u srcu kontinenta.

Sutra će svaka teritorijalna manjina, temeljito prerađena od strane velikog brata koji pripada istoj etniji, moći tražiti – i da bi bila što sigurnija, sa oružjem u rukama – istu sukcesiju i ujedinjenje de facto sa majkom zemljom; ruske manjine, milioni ljudi rasuti svugdje pomalo u bivšem SSSR-u, od baltičkih zemalja do Kazahstana, mađarska manjina u Rumuniji, albanska manjina u Makedoniji, turska u Bugarskoj, itd. I kako mi Francuzi, da odbijemo našim susjedima Valoncima, ako se u Belgiji pogorša nacionalna kriza, ono što smo upravo odobrili Srbima u Bosni? Vi dakle hoćete da mi ratujemo? – odgovorit će. Bosanci to sami rade. Sa uspjehom koji možemo konstatirati. Bilo je jednostavno, bez obzira na čistu pravdu, da im se pomogne – politički, materijalno – da pobijede Karadžićeve vojnike. Juče smo im odbili oružje. Danas smo im nametnuli podjelu. Povijest u Evropi, rizikuje da se prisjeti toga jednog dana. Pomislite na bumerang loših mirovnih paktova, sjetite se Versaja i tragičnih posljedica.

IZVOR: List “Oslobođenje”; 13. X 1995. godine