Početna Zanimljivosti Govor o ratu u BiH, iranskog vođe Hamneia na Hadžu 1994. godine...

Govor o ratu u BiH, iranskog vođe Hamneia na Hadžu 1994. godine – poziv islamskom svijetu da pomogne muslimanima Bosne

0
PODIJELI
Hamneiev govor o ratu u Bosni 1994. godine na Hadžu

U jesen 1992. godine, unutar bošnjačkog političkog vrha, postojala je dilema i rasprava o tome treba li prihvatiti ili ne ponudu o upućivanju većeg broja dobrovoljaca iz islamskih zemalja u Bosnu i Hercegovinu. Iako je određen broj dobrovoljaca stigao još tokom prvih mjeseci rata, tada je još uvijek preovladavalo mišljenje da Bosna ima dovoljan broj dobrovoljaca, ali da nema oružja ni novca neophodnog za odbranu zemlje i vođenje oslobodilačke faze rata.

Sve je postalo drugačije u proljeće 1994. godine godine, kada je iranski vođa ajatolah Hamnei u poruci za Hadž naveo upravo Bosnu, kao primjer šta se radi muslimanima po Evropi: “Stvari koje se dešavaju po Bosni, pa aktuelni događaji u Goraždu, zabrinjavajući su i bolni. Nije moguće naći bolji primjer od ove nesreće. Bjelosvjetska gospoda zasjeda, posmatra ove žrtve, iščekivajući da puste dušu. Ko su te žrtve? To su muslimani bivše Jugoslavije. Šta je njihova krivica? Krivi su jer su muslimani. Nije to nešto o čemu mi tek sada govorimo. Ja sam o tome govorio još prije tri godine, prilikom govora upućenog hadžijama, ali su oni to odbacili. Danas ista ta bjelosvjetska gospoda odbacuje pomoć Bošnjacima, s objašnjenjem da nemaju obavezu pomagati muslimane. Sada to otvoreno priznaju. Oni su saučesnici u zločinu što se vrši nad muslimanima i u samom srcu Evrope.”

Poruka Hamneia da je jedina krivica muslimana u Evropi njihov vjerski identitet imala je tada snažan odjek. Kako bi naglasio da je to njihova jedina krivica, Hamnei je rekao da ne očekuje formiranje islamske države u Evropi: “Ne kažem islamska vlast u srcu Evrope i ne očekujem takvu nominaciju, mada je Bosna nezavisna država i ima pravo na samoodređenje. Muslimani su tamo pedeset godina bili pod komunističkim režimom, a prije toga bili su pod osmanskom vlašću i pod vlašću nekih pokvarenih evropskih država. Zbog toga ne možemo očekivati od njih da odmah budu u stroju, da stvore islamsku vlast po Kur'anskim načelima. Ono što je podjarilo svjetski imperializam protiv bosanskih muslimana jeste postojanje evropske države čiji su narod muslimani. To je ono što ih je naljutilo. To je tragika položaja muslimana u Evropi.”

Iranski misionari koji su, još tokom 1992. godine, počeli stizati u BiH pokazali su veliko razumijevanje za stanje bosanskim muslimana. U tome je bila važna razlika u pristupu između iranskih i saudijskih misionara. Dok su Iranci pokazivali razumijevanje, saudijski misonari su kritizirali lokalno stanovništvo za manjak pravlinog islamskog obrazovanja. To je bila samo jedna od razlika. Ajatolah Hamnei je kritikovao vodeće zapadne zemlje da čekaju na istrebljenje bosanskih muslimana: “U Evropi i svijetu čekaju kada će muslimani u Bosni skončati i potpuno biti uništeni sa lica zemlje (…) Islamske zemlje nude svoju vojsku. Ne dozvoljavaju da u Bosnu ide vojska iz islamskih zemalja, ne dozvoljavaju ni jednoj od islamskih zemalja da šalju svoju vojsku, osim neznatnog broja. Šta to znači? To znači da u sastavu koji ide u Bosnu mogu ući oni ljudi koji hoće da pomognu Srbima. Prirodno bi bilo da se pomogne muslimanima jer oni su u teškoj poziciji, njima prijeti istrebljenje, ovim se želi promovisati želja svijeta da ovlada svim muslimanima. To je posao Amerike koja lažnim osjećanjima želi zadobiti naklonost muslimana u Bosni. Evropske zemlje (Engleska, Francuska) slično se ponašaju, svi oni samo očekuju kada će konačno muslimani biti istrebljeni. Šta da čine bosanski muslimani, da li da čekaju smrt? Bosanski muslimani uzaludno očekuju pomoć svijeta, od svih silnih konferencija, rezolucija, koje nemaju nikakvog značaja. Besmisleni sastanci i donošenje rezolucija koje nemaju nikakvu korist neće spasiti Bosnu. Ostavite ih u njihovom ispraznom radu. O zaštićenim zonama, okupiranim područjima izdali su desetine rezolucija, saopštenja. Šta znače sve to odluke i rezolucije koje nikog ne obavezuju?”

Kritizirajući međunarodne institucije i zapadne države zbog neaktivnosti, Hamnei je pozivao na ujedinjenje islamskih naroda na hadžu, u cilju zajedničke pomoći muslimanima Bosne: “Onaj koji se boji sile, želi da se zaštiti i da zaustavi agresora, gdje je bolje za ove nevolje potražiti rješenje, nego na Hadžu? Dva miliona muslimana hadžija posjećuje Kabu. Kada smo ih upitali šta osjećaju prema genocidu u Goraždu, odgovorili bi: ‘Želimo da idemo u Goražde i da branimo muslimane.’ (…) Okupljanje muslimana na Hadžu ima cilj razmjene mišljenja, poziv u borbu protiv onih koji su lijepo obučeni, sa kravatama, lijepa izgleda, a koji nam čine toliki zulum. Beraet znači poziv na borbu protiv takvih i protiv onih koji s njima sarađuju.” Hamnei je naveo konkretan primjer iranske pomoći koja je stizala do oktobra 1992. godine, kada je uslijed rata sa hrvatskom stranom došlo da zatvaranja puteva pomoći, a koja je oživjela poslije potpisivanja primirja u martu 1994. godine. “Hvala Allahu dž.š čak i danas naš narod i naša država ulažu veliki napord pomažući muslimanima BiH. Mnogi su na tom području živjeli, žive i sada i ostaće tamo. U Crvenom polumjesecu rade, nastavljaju svoje aktivnosti, prikupljaju hranu i lijekove te tako pomažu muslimane BiH. Oni koji vjeruju, vjernici naoružani, vojska, stranci dobrovoljci, moraju biti spremni kad se otvore putevi i bude im dozvoljeno da mogu odmah priskočiti u pomoć napaćenoj braći Bosne. To je ono što smo naučili od islama, revolucije i Imama Homeinija”.

Specijalni povjerenik Irana za pomoć BiH Ahmed Dženeti u Mostaru tokom rata
Specijalni povjerenik Irana za pomoć BiH Ahmed Dženeti u Mostaru tokom rata

Hadž je okončan 20. maja 1994. godine, nakon čega je zaista uslijed otvaranja puteva za BiH preko zapada i Hrvatske, izuzetno povećana aktivnost islamskih organizacija i broj islamskih dobrovoljaca, instruktora i misionara koji su došli u Bosnu. Stizalo je i oružje. Odlukom iranskog vođe Hamneia, za posebnog izaslanika za BiH postavljen je ajatolah Dženeti, koji je još u oktobru 1992. godine oformio poseban Komitet za BiH, preko kojeg je isporučivana pomoć za Bosnu, s tim što su tada pomoć pružale samo Pakistan i Iran. Ovakav angažman Irana za pomoć BiH izazvao je pozornost Sjedinjenih Američkih Država, koje su vršile veliku špijunažu, a naročito su nadgledani sastanci Komiteta između aprila i oktobra 1994. godine između Hrvatske, Irana i BiH. Američka vlada je procijenila da je Iran u toku rata isporučio oko 10 000 tona naoružanja Armiji Republike Bosne i Hercegovine, od čega većinu u periodu od aprila 1994. do septembra 1995. godine. Do Dejtonskog sporazuma Iran je osiguravao oko 70% oružja za ARBiH, dok su ostali snabdjevači, po američkim izvorima, bili Pakistan, Malezija, Turska i Egipat.

Od blizu 200 većih uspješnih isporuka koje je dobila ARBiH u toku agresije, iz islamskih zemalja, posebnu pažnju javnosti privuklo je nekoliko isporuka naoružanja, od kojih neke “nisu imale sretan kraj”. Tako je u martu 1994. godine, prema zapadnim vojnim izvorima, “teretni brod sa malteškom zastavom, nosivosti od 19 400 tona, koji je navodno nosio egipatski pamuk za Veneciju, presreten na Jadranskom moru nakon što je NATO dobio dojavu. Iza kontejnera sa pamukom, nađene su automatske puške AK-47, rakete, raketni lanseri, municija i upaljači”. Prema medijskim izvještajima, “Iran je poslao najmanje 60 tona eksploziva i sirovina za proizvodnju oružja u avionu koji je sletio na zagrebački aerodrom 4. maja 1994. godine”. Isporuka je označena kao prva u nizu. Od sredina juna do kraja jula 1994. godine, prema britanskim vojnim analitičarima, “čarterska kompanija iz Rusije je prevezla oko 1 000 tona municije iz Teherana do hrvatskog otoka Krka radi daljeg prijevoza u Bosnu u periodu od šest nedjelja”. Od aprila do jula, prema istom izvoru, u BiH su dolazile i sljedeće vrste oružja: “tri do četiri tuceta sofisticiranih kineskih i sovjstskih antitenkovskih navodećih raketnih sistema, do 20 000 pušaka AK-47 i sličnog automatskog naoružanja, minobacača, granata sa raketnim pogonom, američka oprema za noćno izviđanje i pouzdana terenska radio oprema.

Također su “četvrtog avgusta 1994. tri čovjeka, jedan Poljak i dva Ukrajinca, pokušali avionom da prokrijumčare 200 000 ovkira municije (što je negdje oko 4,5 tone municije) u Hrvatsku. Uhapšeni su u Kijevu. Prema Anatoliju Sakhnomu, glasnogovorniku ukrajinske službe nacionalne bezbjednosti, tvrdili su da su bili posrednici Kenijskih oružanih snaga. Međutim, plan leta je podrazumijevao i sletanje u Puli, čiji je aerodrom redovno korišten za dotur naoružanja Hrvatskoj vojsci i ARBiH, što je pobudilo sumnju carinika. Američka vlada je bez sumnje znala za isporuke naoružanja, ali ih nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, u martu 1994. godine, nije zaustavljala. Američki vladini izvori potvrdili su da su imali na vrijeme informacije o iranskim isporukama, ali da te informacije niko u Kongresu nije tražio, mada se o iranskim isporukama oružja javno govorilo.

IZVOR: Esad Hećimović “Garibi – Mudžahedini u BiH 1992-1999”