Početna Zanimljivosti Grebak – put patnje i stradanja stanovnika gornjeg Podrinja tokom agresija na...

Grebak – put patnje i stradanja stanovnika gornjeg Podrinja tokom agresija na Republiku BiH ali i simbol herojskog otpora

0
PODIJELI

Danas a i tokom agresije riječ Grebak podsjeća na put u život ili smrt tokom jednih od najtežih epoha historije gornjeg Podrinja. Tim putem su se stanovnici ali i vojnici Goražda i izbjeglice iz okolnih mjesta Podrinja kretali kako bi dopremali hranu, municiju i lijekove, bez kojih Goražde – grad pod opsadom srpskih snaga, nije moglo opstati. Svaki stanovnik iz Goražda prelazio je ovaj put dužine oko 60 kilometara da bi se svojoj familiji vratio sa hranom koju su nosili na leđima, pod stalnom prijetnjom agresorskih snajpera i artiljerije. Prosječno je nošeno od 30 do 50 kilograma namirnica, a zabilježeni su i slučajevi da je prenošeno i oko 70 kilograma. Pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine su preko Grebka na konjima prevozili municiju kojom su branili jedini slobodni teritorij gornjeg Podrinja. Tim putem su redovno morali premostiti i zasjede Vojske Republike Srpske, a pored neprijatelja protivnik im je redovno bio i duboki snijeg te izrazito niske temperture. Tadašnji stanovnici i vojnici su ga poredili sa Igmanskim maršem, ali navodeći da je Igmanski marš trajao samo jedan dan dok je put preko Grebka postao svakodnevnica. Tim putem su dolazili i ljekari u goraždansku bolnicu, domaći i strani novinari, generali, komandanti.


I historija otpora ovog kraja zaslužuje veliki prostor o kome se treba pričati. U periodu od 6. maja 1992. godine, prva grupa stanovnika opkoljenog Goražda je krenula ovim putem. Sredinom istog mjeseca naredbom Općinskog štaba Teritorijalne odbrane Goražda formira se 1. drinska brigada, koja je držala front prema Foči, a koja je pala u agresorske ruke još u prvim danima agresije. Prvi i jedini komandant je bio Zaim Imamović, koji će poginuti na Treskavici, u oktobru 1995. godine, dva dana prije prestanka ratnih djejstava na prostoru BiH. Nekoliko dana kasnije formira se i 31. drinska udarna brigada na lijevoj obali rijeke Drine na čijem čelu se nalazio Abduselman Sijerčić, dok je komandant 43. brigade postao Amir Reko, zvani Makedonac. Krajem maja formira se i 1. višegradska brigada, u kojoj su bili i borci iz općine Rudo. Njen komandant je bio Ahmed Sejdić. Sve ove brigade će u novembru 1992. godine ući u sastav Istočnobosanske operativne grupe (IBOG), kojoj će biti podčinjen i Mješoviti artiljerijski divizion (MAD), koji je formiran zahvaljujući ratnom plijenu iz velike operacije “Krug”, kojom je u septembru 1992. godine oslobođena desna obala Drine. Prvi komandant IBOG-a je bio Ferid Buljubašić, koji je došao iz Sarajeva sa nekoliko oficira. IBOG je formirao i četu vojne policije, a kako nije imao motorizovanih sredstava, formirana je transportna jedinica sa oko 150 konja, pomoću kojih su se preko Grebka izvlačila neophodna sredstva za odbranu Goražda. Već tada je putem Grebak – Korijen – Kozara – Kacelj – Orahovica bila uspostavljena kvalitetna ruta opskrbe, koja je konstantno bila granatirana. Na samom Grebku gotovo cijeli period, koliko je koridor funkcionisao, na njemu su bile dvije brigade – Fočanska i Trnovska, držeći konstantno liniju fronta dužine 130 kilometara sa oko 2 100 boraca. Prema površini, Grebak je bio najveća slobodna teritorija u fočanskoj općini tokom rata. Preko njega je evakuisano i više stotina teško ranjenih boraca, na Igman a zatim u Sarajevo i u druge zemlje. Također, pomoću njega se izvuklo i 35 000 izbjeglica, uglavnom iz gornjeg Podrinja. Ne zna se koliki je tačan broj ljudi prošao ovim koridorom ali su zabiježeni slučajevi i kada se u jednom stroju našlo blizu 5 000 ljudi.

Danas posjedujemo brojna svjedočenja oficira i vojnika, koji su se tokom ratnih dana našli u opkoljenom Goraždu i na Grebku, a koji svjedoče strahotama ovog perioda. Ferid Buljubašić, prvi komandant IBOG-a, svjedoči da je sa oko 400 boraca došao preko Igmana na Grebak, a da je tom prilikom bilo naoružano njih samo 150 – bez vojničke uniforme, samo u patikama i farmerkama. Njima se uskoro pridružila i jedna jedinica iz Foče, od kojih je formiran Fočanski bataljon, dok je sa Zelengore došao odred kojim je komandovao Zaim Bešević. Tada se u stroju našlo ukupno 1 200 naoružanih boraca. Prilikom nastupanja prema srpskim položajima, pridružila im se i tzv. Riječka brigada, kojom je komandovao Fikret Ćuskić sa oko 150 boraca. Tada su u okršaju sa srpskom vojskom oslobodili koridor prema Goraždu.

Nihad Delahmat, pripadnik 1. drinske brigade svjedoči: “Grebak je za mene više od života. Koga god ovdje vidim podsjeti me na neki događaj, kao da je jučer bilo. Svaki se put preispitujem odakle nam snaga za ono što je prošlo.  Gladni, bez municije, a stalno u borbama. Neki su imali i dva metka, ali su išli čuvajući tu istinu za sebe. A čim bi se pojavio kamion na Grepku, znali smo da je došla municija. Onda bi prestajale sve brige. Za mene je bila važnija municija od hrane”. I Ahmet Sejdić, komandant 1. slavne višegradske brigade a kanije, kada je formirana 81. divizija sa sjedištem u Goraždu, i komandant 808. oslobodilačke brigade iz Goražda, svjedoči o odbrani Goražda iz 1994. godine: “Nas u Goraždu spasio je Grebak. Kako bismo dobivali municiju, hranu i lijekove da nije bilo ove slobodne teritorije? Slobodno mogu reći, Grebak je bila jedna od naših pozicija koja nam je pomogla da odbranimo Goražde. Hrabrost bez municije ne znači ništa. Krene kamion s Pazarića s onim bez čega se ne može, pa preko Igmana, a onda je valjalo proći kroz neprijateljske zasjede, da ne govorim o velikom snijegu i minusima na kojima se dah smrzavao. Ni danas mi nije jasno kako su se obični građani po velikom snijegu, po najvećim minusima i natovarenih leđa vraćali u Goražde kako bi obradovali svoju familiju. Obično bi nosili brašno i lijekove. Na leđima im je bilo od 30 do 50 kilograma. A znaju da su prije nekoliko dana neki od Goraždana ostali smrznuti na tom istom putu ili su ubijeni u zasjedi. Sve ovo ih nije demoralisalo, valjalo je preživjeti. Vidite, ovaj je put nekima donosio život, a neki su na njemu ostavljali svoje živote. I kada se svedu računi, pred porivom za preživljavanjem nema ustupaka, ide se naprijed, neko mora preživjeti. Rahmetli Hasan Turčalo bio je glavni u provođenju konvoja između neprijateljskih zasjeda. On nam svima mora ostati u sjećanju. Mnoge je živote na ovom putu spasio, ali je na njemu ostavio svoj. Neki su iz Međeđe prelazili i po 80 kilometara da bi došli na Grebak, a da nisu imali nikakvo osiguranje. Nama je valjalo imati one koji će braniti Goražde. Grebak je fenomen. Znam jednog koji se s Grepka vratio sa 70 kilograma hrane na leđima. Evo, bi li to neko danas uradio ako bi ostao bez hrane? Zato je Grebak fenomen u toj borbi za goli život. Zanimljivo je i to da u Goraždu tada nije bilo bolesnih kao što ih danas ima. Naprosto, svi su bili u nekoj obavezi da bi opstali na nekim prostorima. I morali su biti zdravi!”

Teški dani za Grebak su nastupili u ljeto 1993. godine kada je VRS pokrenula žestoku ofanzivu u cilju stavljanja Sarajeva u duplu opsadu i Goražda pod opsadu. Tom prilikom su pali Grebak, Rogaj i Trnovo. O borbama za Grebak svjedoči i Sakib Pačo, koji je bio zamjenik komandanta 2. bataljona Fočanske brigade. Nakon žestokog udara VRS, branioci su bili promorani povući se na Igman. Tada ih je iza bukvi dočelala oklopna jedinica srpske vojske koja je preko sela Dejčići krenula osvojiti Igman. Tom prilikom je borac Osman Đuređija BST-om uništio jedan srpski tenk, što je bilo presudno za odbranu Igmana. Bila je to znamentija Bitka na Proskoku o kojoj se danas gotovo ništa ne zna, a tom prilikom je poginuo i komandant 2. bataljona Dževad Hanjalić, ali i kurir Ramo Rahman te diverzant Munib Korjenić. Hanjalić je poginuo u borbi prsa u prsa, poslije čega je ostao na liniji razdvajanja. Hanjalić je prvo teško ranjen, te mu je u pomoć pritrčao njegov kurir Ramo, ali su srpski vojnici ranili i njega. Tada se Hanjalić pridigao na koljena i naredio Rami da aktivira bombu kako živi ne bi pali u ruke pripadnicima VRS, što je i učinjeno. Pačo svjedoči i da je tokom tokom rata tri puta ranjen – jednom na Grebku, a prije toga u Foči i Goraždu.

O strahotama Grebka Mustafa Smajlović je napisao stihove: “Grebak. Između Goražda i života. Izvio se i otek’o pod nebom k’o uboj, ljudski. A ni na nebu, ni na zemlji. Grebak u ovodunjalučkom džehenemu… Ko ga nije prešao i ne znade za muke. Ako bude i dragim Bogom kažnjen, lakše će mu biti u džehenemu”.

 

Komentari