Početna Zanimljivosti Historijat zaraznih bolesti i epidemija u Bosni i Hercegovini – kuga je...

Historijat zaraznih bolesti i epidemija u Bosni i Hercegovini – kuga je za godinu dana znala odnijeti i do 130 hiljada života

0
PODIJELI

U historiji stanovnika Bosne i Hercegovine bolesti i zaraze su bile dio svakodnevnice. Epidemije su teško pogađale naše krajeve uzrokujući smrt velikog broja ljudi. Od svih zaraza, epidemije kuge su najčešće i najteže pogađale gotovo svaku generaciju. Kuga je još od antičkih vremena odnosila na desetine miliona života širom svijeta. Veoma kratka inkubacija od svega dva do tri dana i brza smrtnost koja nastupa kroz sedam do deset dana, jedni su od razloga velike smrtnosti od kuge.

Prva zabilježena pandemija kuge na evropskom tlu datira u VI stoljeće i zvala se Justinijanova, po bizantskom caru. Pretpostavlja se da je za nepune dvije godine (541. – 542.) koliko je trajala, odnijela preko 100 miliona života. Daleko poznatija je bila pandemija iz sredine XIV stoljeća, tzv. Crna smrta. Nije poznato u kojem obimu je ona zahvatila prostore tadašnje srednjovjekovne bosanske države, ali jeste da je ona zahvatila pojedine dalmatinske gradove koji su se nalazili u neposrednom susjedstvu Bosne, prvenstveno Dubrovnik. Kako je Bosna tada bila zabačena zemlja vjerovatno je veliki talas te pandemije blaže pogodio naše prostore, posebno u odnosu na ostatak Evrope u kojoj je od tzv. Crne smrti stradala četvrti tadašnje populacije Evrope.

Razvojem gradskih naselja, komunikacija i trgovine u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, tokom XV stoljeća, kuga je zahvatila i naše prostore. Poznato je da je u posljednjim godinama srednjovjekovne Bosne, tj. sve do osmanskog osvajanja 1463. godine, naše prostore pogodilo nekoliko epidemija kuge. Slično je bilo i sa prvim desetljećima osmanske vlasti. Tadašnja izvorišta epidemija uglavnom su bili gradovi na Jadranskom moru iz kojih se kuga trgovačkim putem širila prema unutrašnjosti i samim tim i prema gradovima Bosne. Neki napredni gradovi su poduzimali i određene prevencije u cilju sprječavanja širenja zaraze. Tako je Dubrovnik prvi uveo mjeru obavezne izolacije za sve one koji dolaze u grad, u prvom redu trgovce. Ta izolacija je trajala 40 dana. Upravo odatle i termin “karantena” što u prijevodu znači četrdeset dana.

Po ugledu na Dubrovčane i neki oblasni gospodari u srednjovjekovnoj bosanskoj državi su u trenutku izbijanja epidemija zatvarali trgovačke puteve, zabranjivali podanicima da napuštaju svoja područja i odlaze tamo gdje je zastupljena kuga. Slične odluke su donosili i neki osmanski upravitelji nad Bosnom, pa tako 1481. godine kada je izbila velika epidemija kuge na prostoru Dubrovnika, tadašnji hercegovački sandžak beg Ajas zabranjuje svojim podanicima da idu sa trgovačkom robom na područje Dubrovnika. Tek kada je epidemija završila ta zabrana je dignuta.

Razvojem gradskih područja, kao i procvatom trgovine sa ostalim osmanskim područjima tokom XVI stoljeća, kuga je u Bosnu počela stizati sa istoka. U ovom stoljeću bilo je nekoliko težih epidemija, koje su teško pogodile veća mjesta poput Sarajeva, Foče, Mostara i dr. Slično je bilo i u narednom XVII stoljeću a širenju kuge tada su doprinijeli i stalni ratovi, nerodne godine i pojave gladi. Kuga je Bosnom harala tokom skoro čitavog XVI i XVII stoljeća, a naročito su bile teške epidemije kuge u XVIII stoljeću. Kuga je u tri velika ciklusa zahvatila cijeli prostor tadašnjeg Bosanskog ejaleta, uz brojne manje epidemije u pojedinim mjestima i užim gradskim oblastima.

Teška kuga pogodila je naše prostore tokom 1731. i 1732. godine. Tada je jedan mletački izaslanik izvijestio da je već u prvim mjesecima samo u Sarajevu stradalo čak 37 000 ljudi. Prema svjedočenju ljetopisca Nikole Lašvanina kuga je u Fojnici, koja je tada bila mala kasaba, umorila “oko 1 200 stnanovnika muslimanske i 57 stanovnika katoličke vjere”. U Mostaru su prema nekim izvještajima “tijela mrtvih bacali u Neretvu, jer ih nije bilo moguće sve pokopati”. Tridesetak godina kasnije kuga se ponovo rasplamsala, a ponovo je najteže bio pogođen najveći grad Sarajevo. Ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija svjedoči da je najprije zahvatila siromašnije stanovništvo u perifernim mahalama, a zatim se proširila na cijeli grad. U tri godine koliko je harala usmrtila je 15 000 stanovnika Sarajeva. Na poslijetku, 1782. i 1783. godine Bosnu je ponovo zahvatio ciklus epidemije. U konačnici ova kuga je odnijela između 120 i 130 hiljada života. O ovoj epidemiji Bašeskija svjedoči da je “u Sarajevu dnevno bilo po dvadeset do trideset dženaza” dok su njegove procjene da je broj umrlih od kuge u Sarajevu iznosio oko 8 000. Ipak, današnja istraživanja svjedoče da je broj mrtvih bio daleko veći i da ta cifra seže do 12 000 mrtvih. U ovakvim okolnostima, kada su smrti bile masovne, umrlo stanovništvo se uglavnom sahranjivalo u masovnim grobnicama, na periferiji grada.

Poznati historičar Bogumil Hrabak, koji se bavio istraživanjem epidemija kuge u Bosni, došao je do nekoliko zaključaka. Pojava kuge i njezina raširenost ovisila je o nekoliko faktora. U nekim godinama sa umjerenim klimatskim prilikama i kada nije bilo problema sa uzgojem namirnica javljale su se uglavnom lokalne kuge. Pak poslije suše, kada bi zavladala glad, redovno bi se javila i kuga koja bi se nekontrolisalo širila. Pored navedenog na širenje kuge utjecale su i neke društvene i opće okolnosti, prije svega pokreti vojske, ratovi, trgovački tranzit, migracije itd. U to vrijeme higijenske prilike i zdravsto bile su na dosta lošem stepenu, naročito u zabačenim i siromašnijim dijelovima gradova. Zbog toga od ovih bolesti u prvom redu stradavala je sirotinja. Rizične kategorije stanovništva bili su trgovci i zanatlije. Često se znalo dešavati i da neka trgovačka roba bude okužena pa je izazivala širenje bolesti na navedeni sloj stanovništva.

Hrabak navodi da je veću smrtnost imalo muslimansko stanovništvo nego druge vjerske zajednice. To je dijelom zbog činjenice jer su muslimani činili najveći dio najizloženijeg gradskog stanovništva, ali i zbog činjenice da su uslijed izbijanja epidemije samo bogatiji muslimani napuštali gradska jezgra i odlazili na sigurnija mjesta, poput sela. Ipak, bilo je i slučajeva da zarazu prošire i oni koji su bježali iz grada. Tako za vrijeme pandemije iz 1732. godine neki sarajevski trgovci koji su spas potražili u manastiru Žitomislić u Hercegovini, prenijeli su kugu na područje Hercegovine gdje je ona izazvala velike žrtve.

Posljedica svega ovoga bila je i izmjena demografske slike stanovništva Bosne, tačnije došlo je do smanjenja muslimanskog stanovništva i povećanja kršćanskog. Naime u opustjela muslimanska sela veoma često se naseljavalo kršćansko stanovništvo iz pasivnih brdsko – planinskih prostora Sandžaka, Crne Gore i istočne Hercegovine tj. sa prostora koji uglavnom nisu bili pogođeni kugom.

Kuga je na prostoru Bosne isčezla na prijelazu iz XVIII u XIX stoljeće, ali brojne priče, pripovijesti, predanja, pjesme i druge narodne umotvorine o kugi živjele su još dugo, faktički sve do današnjih dana. U tim pričama kuga se često personificira kao sablasni lik žene sa kozijim nogama koja je jahala ili hodila kroz sela i mahale te svojom pjesmom morila svijet. Drugo narodno ime za kugu bilo je “morija”.

Sa nestankom kuge u XIX stoljeću naše prostore je pogodila nova zaraza, kolera. Uz koleru na našim prostorima harala je i poznata Španska gripa (period krajem Prvog svjetskog rata i neposredno poslije njega), a kasnije i tifus (period Drugog svjetskog rata i neposredno poslije njega). Razvojem medicine i porastom životnog standarda, mnoge bolesti su postale samo dio medicinske historije.

Autor: Edin Šaković