PODIJELI

Kada posmatramo cjelokupan period srednjovjekovne bosanske države, od bana Borića pa do kralja Stjepana Tomaševića, svakom historičaru će za oko zapasti dva perioda. Period bana Kulina (1180 – 1203) i period vladavine Tvrtka I Kotromanića (1353 – 1391). Međutim, za period vladavine bana Kulina historiografski podatci su oskudni, dok je ipak period vladavine Tvrtka I Kotromanića bio predmet brojnih historiografskih istraživanja. Razlog tome je jedna nova dimenzija i blagostanje kroz koje je prošla srednjovjekovna bosanska država. Cijela tadašnja Europa se divila vladavini jednog čovjeka čije je učešće u historiji ostavilo trajni pečat svim Bosancima i Hercegovcima.

ODNOSI UNUTAR BOSANSKE DRŽAVE POSLIJE SMRTI BANA STJEPANA II KOTROMANIĆA


Grb
Grb dinastije Kotromanića

Kako je jedini sin bana Stjepana II Kotromanića, koji se zvao Vuk, umro još za njegova života to iz njegove direktne loze nije imao ko da nasljedi Bosnu. Ta čast je pala na Tvrtka, sina Stjepanovog brata, kneza Vladislava. I do tada, knez Vladislav je uzimao veliko učešće u vlasti pomažući brata (bana Stjepana II) u državnim poslovima. Stoga ovo preuzimanje vlasti od strane Tvrtka nije bilo neko posebno iznenađenje. Stiče se utisak da je takvo nasljeđivanje bilo dogovoreno još za Stjepanovog života, pa čak i za njegovo učešće. To zbog toga što u momentu kada je Tvrtko preuzimao vlast, majka Jelena mu se nalazila u Ugarskoj na svadbenim svečanostima povodom braka ugarskog kralja Ludviga i Jelisavete Kotromanić. U to doba ban Stjepan II je bio teško bolestan pa se očekivala njegova skora smrt. Vjerovatno da je tokom trajanja svadbenih svečanosti Jelena razgovarala o tome sa ugarskim kraljem Ludvigom i da su tada postignuti svi dogovori oko toga pod kojim će uslovima Tvrtko da preuzme Bosnu. Dok su svečanosti trajale, stigla je u Ugarsku vijest da je ban Stjepan II umro.

Kada je Stjepan II Kotromanić pokopan u franjevačkom samostanu u Visokom 1353. godine, on je ostavio za sobom bosansku državu nezavisnu, bogatu i moćnu. Ipak njena je stabilnost još ovisila o suradnji plemićkih porodica koje su imale svoja snažna uporišta u različitim dijelovima zemlje. Sinovcu koji je naslijedio Kotromanića, Stjepanu Tvrtku, bilo je svega petnaest godina pa nije imao ni autoriteta ni vojne snage da održi na okupu sve centrifugalne sile. Istodobno je ugarski kralj čekao priliku da iskoristi podjele u Bosni kako bi se ponovo domogao izgubljenih teritorija.

DOLAZAK TVRTKA NA VLAST I POČETAK VLADAVINE

Vršenje vlasti u ime Tvrtka I je preuzela njegova majka, Jelena. Međutim, nju u Bosni velikaši nisu voljeli i bilo im je veoma teško da se pokoravaju jednoj ženi. Zbog toga je bilo i nekih pobuna od kojih je najkrupnija bila ona o kojoj priča Mavro Orbini. Po njemu protiv Tvrtka se pobunio njegov bliski rođak Pavle Kulišić, zauzeo Usoru pa se proglasio banom. Upravo je za Jelenu vezano i nespretno miješanje Bosne u sukobe oko gradova Klisa i Skradina. Njih je držao knez Mladen III Šubić. Nakon njegove smrti gradove je preuzela njegova udovica Jelena, inače rođena sestra srpskog cara Dušana. Ona je željela da po svaku cijenu ove gradove zadrži pod svojom vlašću dok njen sin Mladen IV, ne dostigne punoljetstvo. To se pokazalo kao veoma teško, budući da je oko na ove gradove bacila Venecija, ali i Ugarska. Po svemu sudeći, dok je Jelena Kotromanić boravila u Ugarskoj, njoj je Ludvig predložio da se Bosanci pokušaju domaći ova dva grada. Tokom ljetnih mjeseci 1355. išao je ban Tvrtko sa majkom Jelenom i sa bosanskom vojskom u Duvno. Tu su se tada počeli voditi zamršeni pregovori. Osim što se pokušavao dočepati Klisa i Skradina, Tvrtko je vodio pregovore i sa knezom Ivanom Nelipcem. Cilj ovih pregovora je bio da njih dvojica pronađu neki dogovor za sukob koji je između ove dvije porodice trajao već duže vrijeme te da koordiniraju svoje akcije pri podjeli onih zemalja koje su ostale iza Mladena III.

Jelena Kliška nije predala gradove ni kralju ni Jeleni. Zato Ludvig odluči sam doći u primorske krajeve. To javi krbavski knez Grgur Kurjanović. Vijest nije u toliko bila tačna, obzirom da je kralj umjesto da sam dođe poslao hrvatskog bana Nikolu Banića, koji zauze Klis i druge gradove od kliške kneginje i njezinog sina. Najprije negdje u septembru, ban zauze Omiš. Zatim krenuše Mlečani da dobiju Klis i Skradin i narediše svojim providurima, da ih se domognu, makar i s novcem, i da kneginji Jeleni ponude za Klis do 50 000 malih libara. Mlečani su nagovarali i kneza Grgura Kurjanovića, da im se priključi protiv bana. Međutim kaštelan Ostrovice je napadao na Zadar, a Omišani na Trogir. U ovim događajima u Hrvatskoj i Dalmaciji nije Tvrtko sudjelovao. Bio se povukao u Bosnu, valjda uvrijeđen postupkom kralja Ludviga. Vidio je, da kralj za sebe uzima gradove Bribirskih knezova izigravši njega i njegovu majku.

kotromanic
Tvrtko I Kotromanić

Od svoje volje ili na kraljev poziv Tvrtko se polovinom 1357. našao u Ugarskoj na kraljevu dvoru, gdje je bio lijepo dočekan. Tvrtko je morao priznati vrhovnu vlast Ludviga, morao mu je ustupiti Hum, obećati da će na poziv s vojskom vjerno služiti kralju, da će goniti heretike, te, konačno, da će radi jamstva za održavanje ugovora, uvijek biti na kraljevom dvoru ili on sam ili mu brat Vuk. Kralj Ludvig je tako riješio Tvrtkove zahtjeve u pogledu gradova Bribirskih knezova. Odgovorio mu je postavivši mu zahtjev baštinu Kotromanića, na koju je imala prava kraljica Elizabeta, kćerka bana Stjepana. Tvrtko se pogotovo nije zadovoljio s ovim rješenjem, koje ga je ponizilo i osakatilo njegovu banovinu. Ali ipak nije htio da bude prostim kraljevim kletvenikom i namjesnikom u Bosni. Da ga skuči poče kralj buniti bosansku vlastelu i otimati ih ispod banske vlasti. Tako je 14. marta 1357. izdao povelju Grguru i Vladislavu. Prvi iznevjeri Tvrtka Grgur Pavlović, a onda i drugi njegovi rođaci. Mnogi su ostavili bana osim vjernog mu kneza Vlatka Vukosavljevića.

Bilo je očigledno da na sve ove odredbe Tvrtko nije pristao zato što je htio nego zbog toga što je bio prisiljen. Sve to mora da je primjetio i kralj Ludvig i uvidjevši da Tvrtka neće moći natjerati na poslušnost, nametne mu još jednu obavezu. Po toj odredbi ugovora morao je, od tada pa nadalje, u Ugarskoj stalno da boravi ili Tvrtko ili brat mu Vuk, a sve kao jamstvo da će Tvrtko biti vjeran ugarskom kralju. Dakle, radilo se o klasičnom obliku talaštva. Tek nakon toga je kralj Ludvig potvrdio Tvrtka i brata Vuka u banstvu bosanskom i usorskom.

Nakon što se uspio izbaviti iz Ugarske Tvrtko se vrati u Bosnu gdje je mogao na miru da razmisli. Bilo je očigledno da je njegov položaj prema ugarskom kralju iz dana u dan bio sve lošiji. Osim što mu je oduzeo skoro čitav Hum i time značajno odlomio komad teritorije na kojoj je vladao njegov prethodnik ban Stjepan II, Tvrtko je morao da trpi i druga poniženja. Vlastela iz Donjih krajeva, koja je za vrijeme bana Stjepana II bila pod direktnom banskom vlašću, sada je od te vlasti izuzeta i stavljena pod neposrednu vlast ugarskog kralja Ludviga. Osim toga kralj postepeno pobunjuje i ostalu bosansku vlastelu. Time je kralj Ludvig težio oslabiti bana Tvrtka uzimajući iz njegove vlasti jednog po jednog bosanskog velikaša.

pečat
Pečat Tvrtka I Kotromanića

Ovim je bio pred Dubrovčanima umanjen ugled bana Tvrtka. Nije on više u njihovim očima nezavisni gospodar Bosne, kome su plaćali godišnji danak i primali od njega razne povlastice. Sve je to sada preuzeo na sebe Ludvig, a Tvrtko je ban „po kraljevoj zapovjedi“. Postupak kraljev imao je nekog opravdanja. Bila se otkrila čitava urota, koju je ban Tvrtko bio skovao protiv kralja, koju je bosanski biskup Petar iznio na javnost. Biskup je bio pohvatao neka Tvrtkova pisma kanoniku Ivanu, te zatvorio Ivana, koji je onda pred bečkim kaptolom 21. septembra 1358. priznao, da je zamrzio biskupa i htio se osvetiti, te se urotio s bosanskim banom Tvrtkom, za koga je znao da je kraljev protivnik i otvoreni pomagač heretika, kao i potajni neprijatelj samog biskupa. Tvrtko ga je, nagovarao na neke stvari protiv kršćanstva i kraljeve časti i na pogibiju biskupovu. U biskupove ruke došlo je jedno takvo pismo kanonikovo upravljeno Tvrtku, i jedno Tvrtkovo upravljeno kanoniku. Da sve to spriječi, biskup je zatvorio kanonika Ivana.

Tokom 1359. godine ugarski kralj Ludvig je iskoristio pometnju nastalu nakon smrti cara Dušana i upao u Srbiju. Kako su u tom udaru najviše stradale zemlje kneza Vojislava Vojnovića, tadašnjeg najjačeg velikaša u Srbiji, moglo se očekivati da će se knez na neki način osvetiti. Kako mu je ugarski kralj bio nedostupan on se okrenuo onom ugarskom posjedu koji mu je bio najbliži, a to je bio Dubrovnik. Stoga se knez Vojislav osveti tako što opustoši dubrovačku okolinu. Ugarski kralj je pisao Dubrovniku da pomoć zatraže od bana Tvrtka i hrvatskog bana Nikole Seča. Republika se obratila obojici, ali joj nije pomogao ni jedan od njih. Nemajući gdje, Dubrovnik je isplatio iznos od 4 000 perpera knezu Vojislavu i na trenutak ga umirio. Kasnije se ban Tvrtko pravdao time da je imao namjeru da Dubrovniku pomogne, ali dok je opremio vojsku, već su zaraćene strane sklopile mir. No, to nije bilo tačno. Kralj Ludvig je bana Tvrtka u pismu u kojem mu nalaže da pomogne Dubrovniku, opet nazvao „svojim službenikom“, što je naravno Tvrtka strašno uvrijedilo. Iz pakosti prema ugarskom kralju jednostavno se oglušio o ovu naredbu, a nije nemoguće da je direktno pomogao knezu Vojislavu.

Uz to Ludvig se poče opet spremati na Srbiju, a Vojislav ponovo udari na Dubrovčane, i to u savezu s Kotoranima (1361.). Na zapovijed raškog kralja uhvaćeni su u Srbiji dubrovački trgovci na što Dubrovčani odgovoriše zatvorivši sve trgovce iz Kotora i Prizrena i zaplijenivši sve poklade srpske vlastele. Udruživši se sa zetskom gospodom blokirali su obalu, osobito Kotorski zaliv, i raspisali ucjenu od 10 000 perpera na glavu Vojislava. Ali i Vojislav je imao jačega prijatelja, Mlečane. Ovim se Dubrovčani obraćaju da ih izmire s Vojislavom, a mole također i bana Tvrtka da posreduje. 13. januara 1362. javlja dubrovačka opština svojim poslanicima kod Ludviga, da su Mlečani bili poslali svog poslanika da ugovara mir, te da je ban Tvrtko poslao Vojislavu župana Sanka, ali da je Vojislav odgovorio da neće mir sa Dubrovčanima. Taj je odgovor ban saopštio dubrovačkim poslanicima i rekao im da se vrate kući, jer se ništa ne može učiniti za mir.

Ludvig
Ugarski kralj Ludvig I (1342 – 1382) je bio jedan od najvećih Tvrtkovih suparnika.

Ludvigu je bilo dosta ovakve Tvrtkove neposlušnosti. Trebala je da uslijedi kazna, ali za njeno izricanja je trebalo dobro opravdanje. Upravo takvo opravdanje mu je pružio papa Inoćentije VI koji je tokom 1360. dao dozvolu bosanskom biskupu Petru, inače ljutom Tvrtkovom protivniku, da može zatražiti i vojsku ne bi li iskorijenio heretike u Bosni. Upravo tu vojnu pomoć je trebao da pruži kralj Ludvig. Naravno da kralja u rat nisu tjerali vjerski razlozi već isključivo želja da slomi Tvrtka i Bosni u potpunosti oduzme bilo kakvu samostalnost. Tokom 1363. godine ugarska vojska provaljuje u Bosnu. Prva meta je bio grad Soko na Plivi, ali se pod njim nije kralj Ludvig baš mnogo trudio. Soko je branio Tvrtkov vojvoda Vukac Hvrvatinić i to toliko spretno da je kralju Ludvigu ovaj pohod dosadio samo nakon tri dana opsade.

Ne želeći da se više lomata po Bosni, u jesen ugarski kralj ponovi pohod, ali sada pošalje palatina Nikola Kontu sa ciljem da se zauzme Srebrenik u Usori. Ako u prošlom pohodu ugarska vojska nije doživjela veće gubitke, sada je to već bilo drugačije. Izginulo je mnogo vojnika pod ovom tvrđavom, a osim toga u ugarskom logoru neko je ukrao veliki državni pečat od ostrogonskog nadbiskupa Nikole. To je bila velika sramota koju ugarski kralj dugo nije mogao da zaboravi. Na kraju je opsada propala i ugarska vojska se još više povukla.

Kako ni prva ni druga kraljeva vojna nije imala sreće, a Tvrtko je slavio dvostruku pobjedu, Bosna je sačuvala i oružjem odbranila svoju slobodu. Za to se Tvrtko mogao ponosno opet zvati „božjom milošću ban čitave Bosne“, a ne po milosti i naredbi Ludviga. Naglašava još da je ban čitave Bosne, što znači da u kraljevoj vlasti nije više bio ni jedan dio banovine. Vjerovatno je da su se ovom prilikom svi velikaši bili okupili oko Tvrtka na odbranu svoje zemlje i svoje slobode. Vlastela, i ako većinom heretici, složno su radili s banom katolikom.

SVRGAVANJE TVRTKA SA VLASTI I SUKOBI UNUTAR DRŽAVE

Ovaj rat je iznio na vidjelo i neke druge stvari. Ma koliko svana izgledalo da je ban Tvrtko ostavio velike trijumfe i da se time mogao samo učvrstiti na vlasti, u samoj svojoj suštini to nije bilo tako. Danas se ne zna šta se tačno zbivalo u Bosni, ali iz brojnih žalbi koje su upućivale Venecija i Dubrovnik, vidi se da je u Bosni nastala velika anarhija. Nekoliko trgovačkih karavana je opljačkano od lokalne vlastele, a ban Tvrtko nikako nije uspio da ih stavi pod kontrolu i natjera na poslušnost. Očigledno da su ovi ratovi sa Ugarskom više doprinijeli da vlastela ojača, nego sam ban Tvrtko. Po svojoj slobodi se naročito ističu župani Sanko Miltenović i braća Dabišić, koji kao da nisu priznavali banovu vlast.

Do otvorene pobune je došlo u februaru 1366. godine, a istup neposlušne  vlastele je bio tako snažan da je Tvrtko zajedno sa majkom morao da spas potraži u bjekstvu. Utočište je našao kod ugarskog kralja Ludviga, koji je do toga momenta radio uporno na tome da skrši Tvrtkovu vlast. Sada je došao u situaciju da spašava Tvrtka. Moguće da je kralj Ludvig ranije želio samo da Tvrtkovu vlast ograniči, ali ne i njega samog da otjera iz Bosne. Moglo bi se zaključiti da sa ovom pobunom kralj Ludvig nije imao ništa i da je ona i njega samog iznenadila. Danas se ne zna šta je pravi razlog ovakvog istupa bosanske vlastele i šta je to Tvrtko uradio da je protiv sebe izazvao toliki bunt.

Kasnije je po događajima utvrđeno, da je se od Tvrtka odmetnuo mlađi brat Vuk, a s njim i neki velikaši. Svakako se mora uzeti, da je Vukova stranka bila dosta jaka, kad je pred njom Tvrtko morao bježati i tražiti pomoć od kralja Ludviga, koji mu je oprostio i pomogao mu da se vrati u Bosnu i savlada protivnika.

Povratkom Tvrtka iz Bosne je pobjegao njegov brat Vuk sa pristašama. U avgustu 1366. godine Tvrtko je toliko bio utvrdio svoju vlast, da je mislio kako će kazniti svoje protivnike. U ljeto krenu na jug na područje vjernog mu Sanka Miltenovića. Nakon pet dana putovanja stigao je kod Sanka i posla s njim zajedno neko pismo u Dubrovnik, našto je Vijeće odredilo da se pošalje jedna lađa za bana, koji je namjeravao posjetiti grad. Ban ipak nije došao, već se zadržao u Rami, gdje je 11. avgusta izdao ispravu, kojom je za vjernu službu nagradio Vukca Hrvatinića darujući mu župu Plivu sa gradom Sokolom. Tvrtko je okružen brojnim velikašima i vlastelom. Samo nije s njim brat Vuk, koji je bio pobjegao u Dubrovnik. Ban se dugo zadržao u ovom kraju sređujući državne poslove i savjetujući se sa Sankom. Tvrtko je sa majkom do kasne jeseni ostao kod Sanka u svrhu da mu se pokori brat Vuk.

Zlatnik
Zlatnik Tvrtka I Kotromanića

Izgleda da je Vuk iz Dubrovnika organizovao otpor protiv Tvrtka, a Dubrovčanima pade na pamet da pozovu Tvrtka da dođe u Dubrovnik. Vjerovatno su mislili da na neki način spoje braću i ubijede ih da se pomire. U tome im je podršku pružila i kneginja Jelena. U julu mjesecu, 1367. godine Tvrtko je stigao u Dubrovnik, ali sa vojskom. Doduše, cijelo vrijeme se ponašao kao gost, međutim Vuk se nije usudio da ga dočeka u gradu već se na vrijeme sklonio izvan grada. Dakle, očigledno je da Tvrtko nije došao niti sa kakvom namjerom da se miri sa Vukom već je želio da ovoga skrši. Poslije nekoliko dana svečanosti i gošćenja napusti Tvrtko grad, a da se sa Vukom nije ni vidio.

Veći problem za Tvrtka je bio odmetnuti župan Sanko Miltenović. U suštini ne bi bio neki problem za Tvrtka da se nije udružio sa županom Nikolom Altomanovićem, koji je u to doba bio apsolutno najjača figura u Srbiji. Čak toliko da je u još većoj mjeri nego njegov rođak, knez Vojislav Altomanović, odbijao da se pokori caru Urošu. Župan Altomanović je ratovao sa svakim ko mu je bio u blizini, a kako je svojim najnovijim osvajanjem dohvatio i bosanske granice, tu je neprijateljstvo prema banu Tvrtku za njega bila sasvim normalna stvar. Altomanović se izgleda svetio Tvrtku što je ovaj pomagao udovici kneza Vojislava, kada je ova pokušala da se odbrani od njegovih nasrtaja. Do kraja je ona ovaj rat izgubila i morala da se sklanja u Arabiju, a i u tome joj je pomogao ban Tvrtko. Župan Altomanovic nikada nije zaboravio to što je Tvrtko njoj pomogao pa mu se osvetio tako što je prvo pomogao Vuku, a onda je pobunio i Sanka Miltenovića.

Od samog početka Sanko se dosta kolebao i nije mnogo vjerovao županu Altomanoviću, tako da je poznato da se sa banom Tvrtkom izmirio tokom ljeta 1367. godine ali već sljedeće godine ponovo se pobunio. Tvrtko je digao vojsku na Sanka 1369. godine pa je ovaj morao da bježi u Dubrovnik.

Tvrtkov brat Vuk ostao je i dalje protivnik rođenom bratu i spletkario protiv njega. 1368. godine javi on papi Urbanu V. kako su dosadašnji bosanski vladari bili „većim dijelom raskolnici i krivovjerci“, a da je on sam privrženik katoličke vjere i protivnik heretika, koje će progoniti svim silama. Potuži se još na brata da ga je počeo progoniti i da mu je već nanio silne štete i uskratio mu dio njegove baštine. S toga Vuk moli papu, da se za njega zauzme kod ugarskog kralja. Papa mu povjerova i posla 14. decembra 1369. godine jedno pismo kralju Ludvigu, a drugo Vuku. Papa je kralja zamolio da pomogne Vuku. Vukove spletke nisu naškodile Tvrtku kod kralja Ludviga, koji je najbolje poznavao prilike u Bosni. Zbog toga Ludvig nije ništa poduzeo.

U Bosni niko više nije bio protiv Tvrtka, osim Vuka. Vuk je oko 1370. provalio u Bosnu i htio osvojiti grad Bobovac, ali je vjerni velikaš Stjepan Rajković ne samo odbranio grad, nego je još i izmirio zavađenu braću. Vuk postade suvladar s banskim naslovom. Izmirena braća nagradila su Stjepana izdavši mu 1370. godine povelju, kojom mu daruju neka mjesta u Bosni i Usori.

ODNOSI SA SRBIJOM

Osjetivši se dovoljno siguran u Bosni, Tvrtko zaposli svoju vlastelu tako što ju je poveo u rat sa županom Nikolom Altomanovićem. Moguće da je imao namjeru samo da kazni župana za sve ono što mu je ovaj dotada napakostio. Ne zna se kojim tokom je ovaj rat išao, ali se zna da je trajao veoma kratko. Počeo je u proljeće 1370. godine, a već tokom ljeta je došlo do pregovora između njih dvojice.

U ovako teškim prilikama Tvrtko nije imao oko sebe pravog i iskrenog prijatelja. Više manje bio je okružen samim neprijateljima ili sebičnim prijateljima. Zbog toga je nastojao da nađe sebi pravog saveznika. Oko mu je palo na srpskog kralja Vukašina. Tvrtko i Vukašin htjeli su sklopiti prijateljstvo i vezati ga rodbinskim vezama. Na Tvrtkovom dvoru živjela je tada jedna njegova rođakinja, kneginja Šubić. Ovu je djevojku naumio Tvrtko da uda za jednog Vukašinovog sina, po svojoj prilici najstarijeg Marka.

Ne zna se, kako je papa Urban V doznao za to. Vjerovatno mu je to dojavio Vuk. Papa je ženidbu jedne katolkinje sa šizmatikom pravoslavnim osudio i htio spriječiti. 8. aprila 1370. godine posla nekoliko pisama, u kojima osuđuje taj pokušaj. Jedno je poslao kralju Ludvigu, drugo kraljici Elizabeti, a treće banu Tvrtku. U pismu za Tvrtka papa jednako govori i apostolskom vlašću strogo mu zabranjuje da uda spomenutu djevojku ma bilo za kojeg heretika, nevjernika ili šizmatika, a niti za katolika bez izričitog pristanka njezinih roditelja.

U proljeće 1371. godine Vukašin okupi vojsku od 60 000 ljudi da odbrani zemlju brata Uglješe, kojeg su Osmanlije napali. U septembru iznenadiše Osmanlije srpsku vojsku kod Črnomena na Marici, razbiše je i potjeraše u bijeg, a kralj Vukašin sa bratom Uglješom poginu. Malo zatim 4. decembra umre i car Uroš kao posljednji vladar iz kuće Nemanjića.

U okršajima za prevlast u Srbiji počele su se okupljati dvije grupacije, oni koji su bili uz župana Altomanovića, i oni koji su uz kneza Lazara Hrebeljanovića. U sakupljanju saveznika knez Lazar je bio mnogo spretniji. Osim što je uz sebe imao domaću vlastelu uspio je da zadobije i pomoć ugarskog kralja Ludviga, koji je do tada mnogo pomogao Altomanovića, pa bi to možda i mogao biti razlog njegove snage. Osim toga knez Lazar je stupio u kontakt sa banom Tvrtkom i sklopljen je savez protiv Altomanovića.

Lazar
U savezništvu sa Lazarom Hrebljanovićem, porazio je srpskog velikaša Nikolu Altomanovića i time prostor srednjovjekovne Bosne proširio na prostor današnjeg Sandžaka

Odlučni sukob je počeo 1373. godine. Knez Lazar je digao svoju vlastelu, stigli su odredi iz Ugarske, a ban Tvrtko je poslao svoju vojsku. Tako udruženim saveznicima nije se mogao suprostaviti ni župan Nikola Altomanović. Tučen na svim stranama morao se povući u Užice, ali ga je tu stigao knez Lazar i Altomanoviću nije ostalo ništa drugo nego da se preda. Nakon svega župan je oslijepljen i poslan u manastir, a njegove zemlje su podijeljene. U toj podjeli ban Tvrtko je dobio gornje Podrinje, dio Polimlja sa manastirom Mileševom gdje je bio grob Svetog Save i Gacko. Iako je dobio veliko teritorijalno proširenje ban Tvrtko nije bio zadovoljan budući da ga je Đurađ Balšić preduhitrio zauzevši Konavlje, Trebinje i Dračevicu.

Ban Tvrtko je u to vrijeme imao preko trideset godina, ali iz nekih razloga još nije bio oženjen. Moralo se i to obaviti i Bosni dati nasljednik. Za mladenku je odabrana Doroteja, kćerka Ivana Stracimira. Doroteja je boravila na ugarskom dvoru kao taoc. Krajem 1374. godine vjenčanje je obavljeno, a obred je obavio nekada ljuti Tvrtkov protivnik, biskup Petar. Vjenčanju je bio prisutan i Tvrtkov brat Vuk, što znači da su oni u to vrijeme bili u dobrim odnosima. Svečani dio, obavljen je u mjestu sv. Ilija u decembru 1374. godine.

Tvrtko se u januaru 1375. godine spremao za Hum da povede rat protiv Balšića, koji je još jedini bio ostao da mu prkosi. Odnosi među njima bili su napeti, a uzrok tome je bio taj što je Đura držao neke južne oblasti Nikole Altomanovića, a koje je Tvrtko htio imati. Rat se vodio u rano proljeće 1375. godine. Dubrovčani su se našli u nezgodnom položaju. Nisu se htjeli zamjeriti ni Tvrtku a ni Đuri, da im ne postrada trgovina. Na molbu Dubrovčana Đura je dao slobodan prolaz kroz svoje područje ljudima bosanskog bana, kad idu u Dubrovnik. Ratovanje se oteglo i pojedinosti nisu poznate. Tvrtko se odluči na ozbiljan obračun sa Đurom. U jesen 1377. godine spremao je vojsku, da na njega udari. Kako je Đura u januaru 1378. godine umro tako je Tvrtko bez problema zauzeo Trebinje, Konavlje i Dračevicu.

PROGLAŠENJE KRALJEVSTVA I TVRTKA ZA KRALJA

Obzirom da je Tvrtko vukao porijeklo od Nemanjića, time je stvoren pravni osnov za naslijeđe njegove krune. To je ohrabrilo Tvrtka da se kruniše za kralja 26. oktobra 1377. godine. Osim što je uzeo titulu kralja pridodao je sebi i ime Stefan. Tvrtko je krunisan za kralja Bosne i za kralja Srbije.

Mavro Orbini govori da je Tvrtko krunisan od strane mitropolita manastira Mileševo i njegovih monaha u crkvi u pomenutom mjestu. Izjednačavanje Mila sa Mileševom prisutno je i kod drugih autora.

crkva
Rekonstrukcija crkve u Milama

Ovaj iskaz, kao i brojni nacionalno – ideološki motivi uticali su da danas mnogi historičari smatraju da se Tvrtko krunisao u Mileševu. Međutim, historičar Dubravko Lovrenović je izričit u tvrdnji da je Tvrtko krunisan u Milama kod Visokog. Kada se zna da je grobna i krunidbena crkva Kontromanića u Milama, u kojoj je i ukopan Tvrtko I, zasvjedočena arheološkim nalazima, ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da se prvi bosanski kralj okrnuio u Milama kod Visokog.

Tvrtko je svoju titulu stvorio ne na osnovu nemanjičke kraljevske već na osnovu carske titule. Bio je „po milosti božijom kralj Srbljem, Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama“. Tako su se u njegovoj tituli našle zemlje kojima nije vladao. Ime Stefan koje je uzeo imalo je državno – simboličko značenje. To ime su uzimali i svi naredni bosanski kraljevi u svojim službenim aktima. Susjedne države su priznale Tvrtkovu kraljevsku titulu. Venecija ga naziva „rex Rassie“, a tako je postupao i Dubrovnik. U samoj Bosni Tvrtkovo krunisanje za kralja značilo je i učvršćivanje vlasti.

Kao kralj Srbije, Tvrtko se trudio da u Bosnu prenese dvorska znanja i službe kao i ceremoniju srpskog dvora. Javlja se logotet kao starješina kraljevske kancelarije. Prvi bosanski logotet je bio Vladoje iz Raške. Protovestijar je zamijenio kaznaca na mjestu rukovodioca kraljevskih financijskih poslova. Prvi protovestijar je bio Ratko Dubrovčanin. Kao i u Srbiji sada je i u Bosni boravila mlada vlastela.

BORBE U HRVATSKOJ I DALMACIJI

Nakon krunisanja Tvrtko se okrenuo događajima koji su se dešavali na jadranskoj obali. Drugog izbora nije imao jer ni na jednu drugu stranu nije mogao da širi svoj uticaj. Njegovi odnosi sa Dubrovnikom nisu bili najbolji, iz razloga što mu Republika nije vjerovala, misleći da Tvrtko ima nekakvih dogovora sa Venecijom. Najveća je kriza nastala kada je 1378. godine došlo do rata između Ugarske i Venecije. Obzirom da je Dubrovnik priznavao vlast Ugarske, zaprijetila je opasnost da će Venecija zauzeti Ston. Dubrovnik je tražio pomoć od kralja Tvrtka ali on nije pomogao. To je bio razlog da se Dubrovčani požale kralju Ludvigu.

Venecija se u tim danima trudila da pridobije kralja Tvrtka na svoju stranu. Njeni diplomatski morali su dali povoda da se prošire glasine kako je bosanski kralj ušao u savez sa njima. To je uplašilo i same Dubrovčane. Pomoć od 300 ljudi koje je sam Tvrtko poslao u pomoć za odbranu Stona odbili su sami Dubrovčani, jer je neposredna opasnost već bila prošla. Tvrtko je i kasnije nudio i slao svoje ljude da pojačaju odbranu Stona. Njegovih hiljadu ljudi su predstavljali jedinu odbranu početkom 1379. godine jer je bila izostala pomoć hrvatsko – dalmatinskog bana. Ipak Dubrovčani se nisu do kraja oslanjali na pomoć svog susjeda. Oni su se bojali da je on sada zauzet onim što je preduzeo u srpskom kraljevstvu i da im je dalji nego što je ranije bio. Oni su glavnu pomoć očekivali od hrvatsko – dalmatinskog bana. Međutim, Dubrovčani su u svojoj procjeni pogriješili, jer im je sljedećih mjeseci Tvrtko više pomogao nego hrvatsko – dalmatinski ban Nikola.

Kako je Kotor pao u ruke Venecije Dubrovčani su jedno vrijeme razmišljali da uz pomoć brodova iz Đenove konačno unište Kotorane. Međutim, tada je kralj Tvrtko počeo da spletkari sa Kotorom, jer su oni obećali da će mu se predati, pod uslovom da ih oslobodi od Venecije. To nije odgovaralo Dubrovniku, pa su se odnosi između njih i Tvrtka naglo pogoršali. No, tokom 1379. godine došlo je do izmirenja.

Herceg Novi
Spomenik kralju Tvrtku u Herceg Novom

Nakon svega, Kotor se oslobodio Venecije i priznao ugarsku vlast. To je razljutilo Tvrtka jer ga je Kotor izigrao. Zbog toga on okupi veliku vojsku, ali se nije znalo gdje će da napadne, na Kotor ili Dubrovnik. Ipak Tvrtko nije krenuo niti na Kotor, a niti na Dubrovnik, već je krenuo da umiri neke nemire po Trebinju. Međutim, Tvrtko ipak nije bio neaktivan već je pružio pomoć opkoljenom mletačkom garnizonu u Kotoru. Osim hrane i oružja slao im je i plaćenike. Ovi sukobi su završeni tokom 1381. godine kada je u Torinu odlučeno da Kotor pripadne Ugarskoj.

Neuspjeh u borbi sa Kotorom i teškoće sa primorskim tržištem naveli su kralja Tvrtka da položi temelje najmlađem srednjovjekovnom gradu na istočnoj obali Jadrana. U prvoj polovini 1382. godine Tvrtko je završio jednu tvrđavu u malom ulazu u Boku Kotorsku. Utvrđenje je nazvano po imenu svetog Stefana, a kasnije je dobio naziv Novi. U blizini riječice Sutorine otvorio je trg soli, što bi izazvalo izrastanje novog privrednog središta. Već u avgustu 1382. godine počeli su stizati i prvi brodovi, ali su nastale i prve neprilike.

Trgovci iz dalmatinskih gradova vidili su u ovom novom trgu odličnu priliku za kupnju soli u većim količinama pa su ga prihvatili. Sasvim drugačije je reagovao Dubrovnik, koji su u ovom trgu vidjeli ozbiljnu konkurenciju. I Bosna a i Dubrovnik su nastojali da zaštite svoje interese. Međutim, Dubrovčani su zaustavljali brodove sa solju koji su bili namijenjeni novom trgu i otkupljivali njihov tovar. Postavili su čak i oružanu galiju da spriječi dolazak takvih brodova i slali svoje izaslanike u gradove tražeći da se ne šalje so za novi trg. Tvrtko je od Venecije pokušao da nabavi dva naoružana brigantina kako bi branili trg. Ali pošto ih nije dobio nije mogao ni spriječiti intervenciju dubrovački brodova na moru. Zbog bezizlazne situacije kralj Tvrtko je 2. decembra 1382. godine izdao svečanu povelju kojom je zabranio da se so prodaje pod gradom Novim.

Tokom događaja oko Novog umro je i ugarski kralj Ludvig kojeg je naslijedila kćerka Marija, dijete od svega 12 godina i umjesto koje je vladala majka Jelisaveta. Tvrtko je u tome vidio priliku da proširi svoju kraljevinu, jer je smatrao da će doći do nezadovoljstva unutar Hrvatske i Ugarske. Vjerovatno je to bio i glavni razlog zašto je on olahko popustio Dubrovčanima. Čekali su ga daleko važniji poduhvati. Kako flotu skoro da nije ni imao od Venecije je zatražio i dobio Nikolu Baseju, koji je postao admiral bosanske flote. Nešto kasnije Tvrtko je od Venecije tražio jednu galiju, a naredio je da se izgrade još dvije. Osim toga 1383. godine imenovan je i za mletačkog građanina. Sve je ovo odjeknulo u Ugarskoj ali obzirom da su kraljica Marija i njena majka Jelisaveta imale problema u samoj zemlji, nisu mogle da intervenišu.

U vrijeme problema koji su nastali unutar Ugarske i Hrvatske, Tvrtko se držao pomirljivije nego se misli. 1385. godine on iskazuje svoju vjernost kraljicama, i sjeća se zakletve koju im je položio. Ugarsku vrhonvu vlast još uvijek nije bio značio, iako ona nije više imala praktičkog značaja. Kraljice su mu zbog toga ustupcima obezbjeđivale naklonost i u proljeće 1385. godine priznale su mu Kotor, kojeg ugarska više nije bila u stanju da ga zaštiti. Tako su se grad Kotor i Drijevski trg konačno našli u rukama kralja Tvrtka.

Iako je dao zakletvu da neće pomagati pobunjenicima u Hrvatskoj, Tvrtko je tu zakletvu brzo prekršio i sa njima i dalje nastavio da surađuje. U ljeto 1385. godine Žigismund Luksemburški se oženio sa kraljicom Marijom. Nije se nakon ženidbe dugo zadržao u Ugarskoj već se vratio u Češku. Dok je on odsustvovao pojavio se u Ugarskoj novi pretendent za krunu, Karlo Drački, a doveo ga je biskup Pavle Horvat. Na kraju se Karlo krunisao za kralja ali biva ubijen. Zbog toga što je ovo ubistvo bilo organizovano od strane kraljice Marije i njene majke otpoče u Ugarskoj građanski rat, a jedne od prvih žrtava su bile njih dvije. Uhvatili su ih pobunjenici kod Đakova i odveli u Zadar. Jelisaveta je, pred očima kćerke Marije, zadavljena u znak odmazde za ubistvo Karla Dračkog. Žigismund Luksemburški je, saznavši za to, pokušao da spasi suprugu Mariju. To mu je i uspjelo tokom 1387. godine.

Kralja Tvrtka očito nije puno pogodilo to što su mu pobunjenicu ubili rođaku Jelisavetu. Naprotiv, to ga je samo još više učvrstilo u suradnji sa njima. Bilo je čak i nekih naznaka da on kao rođak Jelisavete kandiduje za Ugarsku krunu. Međutim, Tvrtko je bio suviše realan da bi se zanosio tim idejama. On je samo htio dio ugarskih teritorija, tačnije Hrvatsku i dalmatinske gradove. Od 1387. godine on je otvoreno stao stao na stranu pobunjenika i poslao vojni odred pod vodstvom Hrvoja Vukčića u Hrvatsku kako bi oslobodio opsade biskupa Pavla Horvata koji je bio opkoljen u Zagrebu. Ova akcija je naljutila Žigismunda pa se on spremao na osvetu, nazivajući Tvrtka „banom“ a ne kraljem.

LALA šahin
U Bici kod Bileće, osmansku vojsku je predvodio Lala Šahin paša, jedan od najistaknutijih osamnskih vojskovođa XIV stoljeća

U julu mjesecu 1387. godine Tvrtko postiže novi uspjeh i zauze Klis. Zapravo ovaj grad se njemu predao i on u njega posla svoju posadu. Zatim su uslijedili napadi na Split, okolinu Zadra. Kolika je bila snaga bosanske vojske govori i to da su se Žigismundove pristalice predvođene novim priorom Albertom Lackovićem zatvorila u Nin. To im nije mnogo pomoglo jer je bosanska vojska odmah napala i Nin. Ovaj grad se uspio održati, ali je zauzeta Ostrovica. Sveukupno uzimajući u svim tim pohodima na Dalmaciju kralj Tvrtko nije puno zauzeo, ali je uspio mnogo toga popaliti i uništiti. Obzirom da su dalmatinski gradovi bili ugroženi ozbiljno se počelo razmišljati i o priznavanju vlasti kralja Tvrtka. Predvodnik ovih razmišljanja je bio Trogir. U Splitu, Zadru i Šibeniku je nastala uzbuna. Nesumnjivo da je u tom trenutku Tvrtko bio izuzetno jak, ali ipak je bilo jasno da bosanska vojska nije u stanju da zauzme ove gradove koji su bili dobro utvrđeni, tim više što su imali nesmetan izlaz na more. Zbog toga je Tvrtko počeo u Kotoru graditi brodove pomoću kojih bi gradovima onemogućio doturu bilo kakve pomoći sa mora. Splićani uplašeni zbog ovoga zatražiše pomoć od Žigismunda koji posla jedan odred vojnika, ali on nije bio od velike pomoći. Bosanska vojska pritom upade u Zadar i popali nekoliko kuća. Shvativši da im Žigismund više neće moći pomagati zatražiše gradovi od Tvrtka da im da rok za predaju. Split je imao najduži rok i to do 15. juna 1389. godine. Kada je taj datum došao drugi događaji su zauzimali pažnju kralja Tvrtka. Bila je to sudbonosna bitka na Kosovu. Ta bitka je omogućila dalmatinskim gradovima jedan kratkotrajni predah.

Zatišje na istočnim granicama bosanske države omogućilo je jače angažovanje u Hrvatskoj i Dalmaciji. Ugrožavanje istočnih granica izazvalo je slabljenje bosanske aktivnosti prema dalmatinskim gradovima. U to vrijeme se pojavljuju Osmanlije kao važan vojni i politički faktor. Prva provala Osmanlija u Bosnu zabilježena je u oktobru 1386. godine, dok je druga iz 1388. godine uslijedila na inicijativu Đurđa Stracimirovića. Ovaj drugi upad Osmanlija u Bosnu rezultirao je sukobom bosanske vojske sa Osmanlijama kod Bileće, u kojem im Tvrtkov vojvoda Vlatko Vuković 27. avgusta 1388. godine nanio poraz.

Tvrtko se sukobi sa Osmanlijma i u Bici na Kosovu 15. juna 1389. godine kao srpski kralj, štiteći zemlju „roditelja i praroditelja svojih, gospode srpske“. Tvrtko je poslao odrede bosanskih vojnika koji su bili pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića. Bitka je bila veoma krvava sa velikim brojem žrtava na obje strane. U samoj bici su poginuli i srpski knez Lazar i vladar Osmanlija Murat I. Zbog smrti sultana Murata I, Tvrtko je bio ubijeđen da je odnio apsolutnu pobjedu. U tom smislu je slao pisma gotovo svim vladarima kršćanskih zemalja javljajući o velikoj pobjedu nad Osmanlijama.

TVRTKOVO KRUNISANJE ZA KRALJA HRVATSKE I DALMACIJE

Medieval_BiH
Teritorij sredjovjekovne bosanske države u vrijeme najvećeg vrhunca, 1390. godine

Tvrtkovo angažovanje na istoku dovelo je do slabljenja položaja na zapadu. Datum bitke na Kosovu poklapao se i sa datumom predaje Splita, grada koji je dobio privilegije da se posljednji preda. Međutim, te rokove o predaji niko nije mislio da poštuje. Oslobođeni pritiska dalmatinski gradovi su odahnuli i izbjegli promjenu gospodara. U julu 1389. godine Žigismundov ban Ladislav Lošonci zauzeo je Klis. Banova ofanziva je bila dio Žigismundovo plana o ratu protiv Tvrtka. Tvrtko je ponovo morao da započne sa napadima i pustošenjem dalmatinske teritorije. U septembru je stradalo područje Zadra sve do gradskih zidina. Gradovi su smatrali da će moći da se odupru Tvrtku. I upravo je Venecija, nekada iskreni saveznik Tvrtka, pokušala da na svaki mogući način ojača duh otpora u gradovima. Ona je sa jedne strane prenosila Žigismundu vijesti o položaju odbrane, a sa druge strane savjetovala je gradove da ostanu vjerni gospodaru. U aprili 1390. godine dalmatinski su gradovi ponovo došli u kontakt sa Tvrtkom sa namjerom da mu se konačno predaju. Početkom maja Veliko splitsko vijeće donijelo je odluku da primi vrhovnu vlast Tvrtka. Želja Splićana, nakon potvrđivanja prevlasti, je bila da se stvari urede tako da budu „na čast bosanskog kralja i na korist njihovog grada“. Ubrzo zatim odluke su prihvatili i Trogir, Šibenik te otoci Brač, Hvar i Korčula. Tvrtko je gradovima potvrdio oblik autonomije i sve privilegije koje su imali u vrijeme kralja Ludviga.

U junu 1390. godine Tvrtko je u Sutjesci izdao svoje povelje gradovima. Za Split su bile opisane i granice između ovog grada i njegovih susjeda Klisa i Omiša. Isprave iz kratkog intervala pokazuju da se on smatrao kraljem Hrvatske i Dalmacije. Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, združena sa Ugarskom krunom, te sa krunom srpskog kralja. U toku 1390. godine on se javlja u nekim službenim aktima kao „dei Rassie, Bosne, Dalmatie, Croatie, Maritimeque etc.  rex inclytus“. Tvrtko je tako konačno uspio da ovlada gotovo cijelim teritorijem stare hrvatske države teritorije u dalmatinskom zaleđu, osim Zadra. Međutim, njegova vladavina je trajala samo devet mjeseci.

SMRT KRALJA TVRTKA I STANJE U DRŽAVI NAKON NJEGOVE SMRTI

Posljednjih mjeseci Tvrtkove vladavine on je namjeravao da očuva novostečene teritorije u Dalmaciji. Izvan granica bosanske države ostao je Zadar i Tvrtko je nastojao uz pomoć Venecije da i ovaj grad potčini svojoj vlasti. I pored toga što je Venecija čestitala Tvrtku na novostečenim teritorijama nije bila voljna pomoći Tvrtku ili učiniti bilo šta što bi se kosilo sa njenim interesima. Krajem ljeta 1390. godine Tvtko je stupio u tijesne odnose sa austrijskim hercegom Albertom. Očekivalo se da će doći do sklapanja braka između kralja Tvrtka i austrijske herceške porodice, ali nije poznato šta je iz svega toga proizašlo. U posljednjim mjesecima Tvrtkove vladavine najvažniji su bili odnosi sa ugarskim kraljem Žigismundom. Tvrtko nije priznavao Žigismunda i oduzeo mu je značajne dijelove kraljevine, dok je Žigismund u Tvrtku vidio „bosanskog bana“, uzurpatora i zaštitnika odmetnika iz Hrvatske. Kralj Tvrtko je u tom trenutku predstavljao glavni stub opozicije prema ugarskom kralju Žigismundu. Međutim i pored svih ti nesuglasica, došlo je do pregovora da se između njih uspostavi mir. Glavi posrednik u tim pregovorima je bio Dubrovnik. Krajem januara 1391. godine došao je na Tvrtkov dvor poslanik iz Ugarske da bi pregovarao o miru. Pregovori nikada nisu završeni jer je nešto vise od mjesec dana poslije, oko 10. marta 1391. godine kralj Tvrtko umro. Smrt kralja Tvrtka stvorila je novu nepovoljnu situaciju u Bosni i za kratko vrijeme razvoj u Bosni krenuo je silaznom putanjom. Smrt kralja Tvrtka značila je veliki potres za bosansku državu. Za novog kralja izabran je Kotromanić Dabiša koji je po uzoru na Tvrtka uzeo ime Stefan. On je nastojao da vlada snažno kao i njegov prethodnik, međutim to se nije desilo. Smrću kralja Tvrtka došlo je do slabljenja bosanske države.

Nakon Tvrtkove smrti u Bosni je nastalo dugo razdoblje bezvlašća i političke zbrke. Bosanska država nakon Tvrtkove smrti nije se raspala kao nakon smrti Stjepana Kotromanića, ali su se plemići u regionalnim uporištima ponovo osilili i vladari Bosne bili su predani na milost i nemilost promjenjivim savezništvima i suparništvu među glavnim plemićkim porodicama. Ugari su se ponovo počeli zanimati oko Bosne, međutim teški porazi ugarske vojske od Turaka ograničili su Ugarsku da interveniše u Bosni.

KARAKTERISTIKE BOSANSKIH GRADOVA U VRIJEME VLADAVINE TVRTKA

U srednjovjekovnoj Bosni postojao je snažan proces urbanizacije, koji se ogledao u postojanju gradskih naselja koja su se privredno i društveno razlikovala od sela i kraljevsko – feudalnih gradova – tvrđava. To je bio obično tip naselja sa rudarskim oblastima, trgovima sa prometnim terenom, planinski izgrađena i dobro utvrđena. Razvoj je započeo u XIV stoljeću da bi vrhunac dostigao u XV stoljeću. U odnosu na gradove europskih i nekih južnoslavenskih zemalja, razvoj je počeo veoma kasno, ali je činjenica da je razvoj napredovao veoma brzo. U Bosni je u ovom vremenu bilo već oko sedamdeset trgova čija je veličina odgovarala današnjim balkanskim i europskim gradovima. Njihov razvoj su na prvom mjestu podsticali rudarstvo i trgovina, kao i zanatstvo.  Porast proizvodnje bosanskih rudnika započeo je još sredinom XIV stoljeća.

Primarno, gradovi su isključivo imali ulogu vojno – odbrambenog karaktera. Njihove bitne osobine su zidine – bedemi zidani kamenom od krečnog maltera. U ovakvom gradu uopšte nema stalnih naseljenika. Ekonomski život također nije zastupljen. Znači oni služe isključivo kao centri u slučaju opasnosti ili su istaknuti faktori u sistemu odbrane. Bar polovina bosanskih gradova je imala ovakav karakter. U gradovima utvrđenog karaktera nema nikakvih stambenih objekata i u njima nema gotovo nikakvog arheološkog materijala. U jednom dijelu gradova postepeno su se počeli stalno naseljavati vojni zapovjednici i posada, zatim upravno – politički činovnici i pojedini feudalci. Po veličini, značaju i stepenu razvoja gradovi sa vojnim činovničkim naseljem stoje na sredini između malih i velikih gradova sa gradskim naseljem.

U procesu razvoja trgovine, rudarstva i zanatstva uspio je jedan broj domaćih ljudi, posebno onih na položajima u gradovima i na dvorovima, da zakorači u krupnu trgovinu i tako stekne veliko bogatstvo. Svojim ekonomskim statusom taj sloj se približio, pa čak i izjednačio sa vrhom bosanskog društva. Predstavnici tog sloja nosili su razna dostojanstva i titule koje su bile svojstvene vlasteli. Tako ih možemo naći među poslanicima, protovestijarima, gradskim knezovima, pa i plemenitim vitezovima. Međutim, daleko je veći broj onih koji su u nelojalnoj konkurenciji izgubili i ono malo kapitala kojeg su posjedovali. U bosanskim srednjovjekovnim urbanim naseljima moglo se naći najviše pripadnika sitnih i siromašnih slojeva društva. Razlika među gradskim svijetom ogledala se i u obrazovanju, ukusu i potrebama svakodnevnog života, kratko rečeno, u načinu življenja. Jedan broj stanovnika je spavao u krevetima, dok je drugi dio, većinski, spavao na zemlji. Bosanski grad je, kao i europski grad, u centru imao trg kao središte poslovnog i javnog života, okružen radnjama i kućama trgovaca i zanatlija. Gradska naselja su zadobila, neke elemente samouprave. I crkva je bila smještena u središtu naselja. Postojala su i svratišta za putnike, gostionice, carinarnice i leprozoriji koji su predstavljali skloništa za gubavce pri franjevačkim samostanima. Stambene zgrade su bile većinom od drveta, a crkve od kamena.

Teško je govoriti o gustini stanovništva, što domaćeg, što stranog. Vrlo je vjerovatno da su Fojnica, Kreševo, Visoko, Zvornik, Foča, a možda i Goražde, brojali preko 2 000 stanovnika. Rudarska naselja, posebno rudnici srebra, imala su brojnije stanovništvo. Posebno se to odnosi na Fojnicu i Kreševo. U Srebrenici je bilo oko 700 kuća, odnosno 3 500 stanovnika. U gradu je materijalni život bio izraženiji nego duhovni. Želja za luksuzom se počela ogledati u boljem načinu odijevanja, upotrebi srebrenog posuđa, nakita itd. Sve je ovo omogućilo nagomilavanje novca. On se od srebra kuje još od vremena bana Stjepana II, međutim sa prekidima. Tek poslije smrti kralja Tvrtka I on se kuje bez prestanka sve do pada bosanske države.

Veći dio gradova bio je upravno – politički centar svoga kraja. Najviši funkcioner u gradu obično je nosio titulu kneza i bio je, vlastelin. Veliki broj gradova sa svojom okolinom činio je jednu administrativnu cjelinu. Grad se održavao sistemom – ukmećena sela, gdje se grad pojavljuje kao jedna vrsta feudalnog gospodara. Gradovi kao politički centri se spominju tek od XIV stoljeća, što odgovara vladavini Tvrtka I.

KARAKTERISTIKE BOSANSKIH TRGOVIŠTA U VRIJEME VLADAVINE TVRTKA

Trgovište je naselje koje stoji u direktnoj ovisnosti od načina trgovanja i organizacije zanatskih djelatnosti. Među stanovnicima bosanskih trgovišta mogu se izdvojiti tri osnovne grupe. Brojčano najmanja, ali ekonomski i organizaciono najsnažnija je kolonija stranih trgovaca, zanatlija i drugih poslovnih ljudi. Za etnički sastav ove grupe karakteristično je da su u njoj najbrojniji Dubrovčani, ali je bilo u manjem broju i drugih stranaca. Drugu grupu su sačinjavali domaći trgovci i zanatlije. Treću grupu stanovništva u trgovištu čine zemljoradnici koji su u većini trgovišta brojčano najjači ali njihov položaj nije bio kao kod ostalih slojeva.

Za urbanistički dio trgovišta karakteristične su stambene zgrade trgovaca i zanatlija, vjerovatno grupisane u manjim kvartovima i raspoređene prema etničkoj pripadnosti. Tu su još i magazini sa trgovačkom robom i zanatske radionice. Od posebnog značaja je bio dio naselja na kojem su se obavljali nedjeljni trgovi i koji se naziva trg. Ostali dio naselja zauzima zemljoradničko stanovništvo, zatim crkva i dr.

Za trgovište su karakteristične vladarske povlastice, privilegije ili milosti. U okviru tih povlastica moguće je konstatirati relativno slobodan lični status stanovnika, određen stepen političke samouprave i čvrste organizacije pojedinih etničko – socijalnih grupa. Pravilo je da trgovište nastaje u ekonomskim centrima određenog područja u blizini značajnih rudnika i u predgrađima utvrđenih gradova koji djeluju kao politički centri svoga kraja.

Sve do polovine XIV stoljeća nema puno podataka o trgovačkim naseljima u Bosni i Humu. Ostružnica, Neretva, Gradac i Dvorište su bili trgovišta koja je Tvrtko I polovinom XIV stoljeća izdavao pod zakup dubrovačkim trgovcima. U drugoj polovini XIV stoljeća ima veliki broj trgovišta. Pisani spomenici spominju trg Goražde, Gobza mercatum, Deseviza mercado.

KARAKTERISTIKE BOSANSKIH VAROŠI U VRIJEME VLADAVINE TVRTKA

Sljedeći tip naselja koji se, također, intenzivno razvio u XIV stoljeću je i Varoš. Varoš je sljedeći stepen u razvitku tehnike trgovačkog poslovanja i organizacije zanatske djelatnosti – trgovanja i zanatske djelatnosti u stalnim radnjama. Sve to je stvorilo i posebnu vrstu naselja prilagođenu svojim potrebama. Varoš je naselje čiju privrednu i osnovu čini stacionirana trgovina i zanatstvo. Razlika između trgovišta i varoši je ta što u varoši približno jednaku ulogu imaju trgovačka i zanatska djelatnost, dok u trgovištu dominira trgovina.

Varoš je označavao relativno mali prostor i činilo ga je samo jedno naselje. Takav slučaj je bio u Olovu, Kraljevoj Sutjesci, Jajcu, Foči, Konjicu, Prozoru itd. U njemu su bile smještene zgrade sa trgovačkim i zanatskim radnjama. Varoš je u prvom redu ekonomska, a tek sekundarno naseobinska kategorija. To znači da su naselja uglavnom trgovišta a u određenoj fazi razvoja su dobijala nove kvartove, a vremenom su ovi kvartovi zbog svoje privredne dinamike udarili pečat i dali ime čitavom naselju.

Urbanističku strukturu bosanske varoši karakterizira prvenstveno kvart sa trgovačkim i zanatskim radnjama. Ostale dijelove varoši su činili otvoreni prostori za periodičnu trgovinu, kolonija stranih trgovaca, kuće za stanovanje domaćih zanatlija i trgovaca, stambene i gospodarske zgrade poljoprivrednog stanovništva, eventualno dvor feudalaca, crkva, samostan i slično. Posebno je interesantno što bosanske varoši nikada nisu bile smještene unutar zidina.

RAZVOJ RUDARSTVA U VRIJEME VLADAVINE TVRTKA

U čitavoj Europi na početku XIV stoljeća počinje se osjećati kriza, koja postaje sve određenija oko 1350. godine. Bosanski rudnici razvijaju se upravo u ovom periodu zastoja europske proizvodnje. U drugoj polovini XIV stoljeća, za vrijeme Tvrtka, bosansko rudarstvo pokazuje poseban napredak. Novi rudnici se otvaraju na sve strane, dok u Europi, oko 1375. godine dolazi do daljnjeg opadanja proizvodnje.

Iza srebra, po obimu proizvodnje dolazi olovo. Rudnik Olovo, koji je započeo sa radom u drugoj polovini XIV stoljeća imao je veoma veliku eksploataciju rude čemu svjedoči etimologija naziva Olovo. Olovo se još dobijalo u manjim količinama u rudniku Deževica, a pretpostavlja se da ga je bilo i u okolini Pljevalja. Prema podacima iz Dubrovačkog arhiva izvov željeza iz srednjovjekovne Bosne bio je sasvim neznatan i javlja se samo u XIV stoljeću. Međutim, to ne znači da je njegova proizvodnja u bosanskim rudnicima bila isto tako beznačajna.

Prerađena ruda srebra topila se u topioničkim pećima nazvanim kolo po velikom točku koji je služio za pokretanje mjehova. Da bi se smanjili troškovi, podizane su blizu rudnika, uz riječice i potoke zbog pranja ruda i korištenja vodene energije. Na jedan kilometar od Olova pronađeni su tragovi mlina, sastavnog dijela topionice. Voda je okretala veliko kolo mlina, a sa kola se prenosila snaga na mjehove, radi raspirivanja vatre, potrebne za topljenje rude. Mlin se također koristio, kao samostalno postrojenje, i za druge rudarske poslove, kao, na primjer, tucanje rude. Olovna i željezna ruda prerađivale su se i topile također u topionicama.

U proizvodnji bosanskih rudnika bili su angažovani i stranci, Sasi i Dubrovčani. Njemački rudari Sasi spominju se u najranijim fazama razvoja rudarstva u Bosni. Radili su u rudnicima kod Srebrenice, Višegrada, Fojnice i Ostružnici. Oni su u rudnicima bili angažovani u rudarskoj proizvodnji, unapređujući je svojom stručnošću i primjenom savršenije rudarske tehnike. Vremenom su se Sasi stopili sa sredinom u kojoj su boravili, a njihovu ulogu i značaj u rudarstvu preuzeli su domaći ljudi. Učešće Dubrovčana u bosanskim rudnicima bilo je svestrano. Oni su kupovali dijelove pojedinih rudnika koji su inače bili vladarev posjed. Vlasnik rudarskih jama imao je obavezu da neprekidno održava u radu svoje objekte, inače je gubio pravo na njih. Dubrovčani su često uzimali u zakup bosanske rudnike. Da bi obezbijedili visoke zarade i velike količine metala, oni su za svoj račun i svojim sredstvima organizovali i financirali rudarsku proizvodnju.

RAZVOJ ZANATSTVA U VRIJEME VLADAVINE TVRTKA

Vremenom proizvodi seoskih zanatlija nisu više mogli zadovoljiti potrebe vladara i feudalaca, pa oni pozivaju strane, uglavnom dubrovačke, majstore u službu na određeno vrijeme i pod određenim uslovima. Tako na poziv gospodara dolaze dubrovački graditelji, zlatari, klesari, drvodjelje, krojači, oružari. Još brojnije su bile zanatlije koje dolaze na bosanske rudnike i trgove za svoj račun. Među njima je bilo naročito onih zanatlija koji su svojim radom podmirivali svakodnevne potrebe gradskog stanovništva, kao što su zlatari, krojači, obućari, mesari itd.

Na osnovu pisanih izvora, kao i arheoloških nalazišta, u gradskim naseljima Bosne može se konstatovati 28 vrsta domaćih zanata. To su: kovači, ključari, mačari, štitari, lukari, tulari, puškari, majstori za samostrijele, topolivci, zlatari, kovničari, pasari, zidari, kamenari, drvodjelje, klesari, rezbari, slikari, grnčari, krojači, klobučari, štavljači kože, kožuhari, sedlari, papučari, mesari, pekari i brijači.

Nagli porast rudarstva u drugoj polovini XIV stoljeća unaprijedio je zanate vezane za obradu plemenitih metala. Pojavljuje se veliki broj domaćih zlatara kako u rudarskim centrima, tako na trgovima i u podgrađima. Najtipičnije proizvode bosanskog zlatarstva izrađivali su već i seoski zlatari, ali je njihova proizvodnja tek u gradskim naseljima dobila svoj puni i razrađeni oblik.

Prisustvo stranih, u prvom redu dubrovačkih, zanatlija imao je velikog utjecaja na razvoj domaćeg zanatstva. Strani majstori donose sa sobom svoj savršeniji alat i svoje metode rada. Tako su vjerovatno domaće zanatlije izučavale zanat od stranih. Od sedamdesetih godina XIV stoljeća, u dubrovačkom notarijatu i kancelariji počinju se javljati ugovori o odlasku dječaka iz pojedinih gradova Bosne na rad kod dubrovačkih majstora kako bi usavršili zanat. Prema ugovoru majstor je bio dužan da šegrtu obezbijedi stan, hranu, odjeću i na kraju da mu pokloni odgovarajući alat. Po završetku, neki od njih ostaju na mjestu naukovanja i vremenom postaju, čak i poznati majstori. Svakako, bilo je onih koji su se vraćali da žive i rade u Bosni.

RAZVOJ TRGOVINE U VRIJEME VLADAVINE TVRTKA

Po dolasku na čelo bosanske države, Tvrtko pokazuje dobre namjere u pogledu trgovačke saradnje sa svojim susjedima. U septembru 1355. godine on s bratom Vukanom i majkom Jelenom daje Dubrovčanima slobodnu trgovinu. 1367. godine on potvrđuje svoje privilegije Dubrovniku. Čak je 1375. godine jednom poveljom oslobodio Dubrovčane od plaćanja carina u svojoj državi. Krunisanjem Tvrtka i jačanje vladareve moći nije izmjenilo njegov stav prema Dubrovčanima. On je formulisao razna pitanja iz dubrovačko – bosanskih odnosa.  Dopustio im je slobodno kretanje i obavljanje trgovačkih poslova. Posebna pažnja data je na obezbijeđivanje dubrovačke trgovine. Ukoliko nekome bude silom oduzeta roba, šteta će biti nadoknađena iz državne blagajne. Dato je obećanje da će dubrovačka trgovina biti štićena od svakog mogućeg nasilja. Dubrovčani su se obavezali da će Tvrtku plaćati godišnji dohodak od 2 000 perpera. Tvrtko je uveliko olakšao trgovinsku razmjenu između Dubrovnika i Bosne izjednačavajući valutnu stopu svoga novca sa dubrovačkim.

Dok su u prošlosti dalmatinski gradovi dobijali razne privilegije i garancije za slobodu trgovine po Bosni, Tvrtko nije izdao nijednu povelju takvog sadržaja. To se može objasniti time što je Tvrtko nastojao dalmatinske gradove da podredi svojoj vlasti.

Za izvoznu trgovinu u ovom periodu od prvorazrednog značaja je već ranije započeti razvoj rudarstva. Uporedo sa razvojem rudarstva, rudarski proizvodi u izvoznoj trgovini Bosne zauzimaju sve važnije mjesto. Nema podataka o izvozu srebra, ali su podaci o trgovini olovom mnogo određeniji. U junu 1384. godine bilo je dozvoljeno Žori Bokšiću da izveze iz Dubrovnika so u zamjenu za olovo. Trgovinom olova se u prvom redu bave Dubrovčani, dok je u ovo vrijeme sasvim usamljen slučaj da to čine domaći ljudi. Jedino se bosanski vladar aktivno bavi prodajom olova. Ponekad su to znatne količine, koje iznose i do 100 miljara. Cijena olova se u to vrijeme kretala između 19 i 20 perpera po miljaru. Samo manji dio bosanskog olova služio je za lokalne potrebe u Dubrovniku, dok su ostale količine otpremane na strano tržište. Izvoz bosanskog olova u Veneciju je stalan i prilično značajan posebno od sedamdesetih godina XIV stoljeća. Olovo je kopnenim putem stizalo na Neretvu, pa zatim morem direktno u Veneciju. Pored Venecije ono se preko Dubrovnika izvozi i u druge zemlje.

Bakar se također izvozio iz Bosne. Iz Bosne se preko Dubrovnika izvozio u Veneciju. Izvozio se u komadima razne težine i mjerio u litrima, a ako ga je bilo u večim količinama u milijarima.

Koža predstavlja sve važniji artikl u izvoznoj trgovini ovog perioda. Izvoz kože iz Bosne od sredine XIV stoljeća postaje konstantan i intenzivniji.  Posebno u sedamdesetim i osamdesetim godinama XIV stoljeća, dok devedesetih godina dolazi do izvjesnog opadanja izvoza kože u Mletke, ali i do porasta izvoza u druge talijanske gradove i oblasti. Broj izvezenih bala dostiže i nekoliko stotina. Najčešće je bila zastupljena jagnjeća, goveđa i ovčja vrsta kože. Čest je bio slučaj zamjene kože za neki drugi materijal. Tako u martu 1376. godine kože iz Goražda se izvoze u zamjenu za dubrovačku so. Od ostalih stočarskih proizvoda bio je zastupljen i izvoz mesa i sira. Izvoze se i konji čijom se prodajom bave domaći ljudi. Zastupljen je još i izvoz voska, zatim drva s Drine, kao i žitarica.

Od uvoznih artikala u prvom redu je so. Drijeva, predstavlja glavno domaće tržište soli. 1357. godine Tvrtko je bio prisiljen Ludvigu ustupiti Drijevu zajedno sa Humom. Da bi nadoknadio ovaj gubitak on podiže solane i formira tržište soli u novopodignutim gradovima Novom i Brštaniku. Nakon povratka Drijeva 1382. godine pod bosansku vlast, Tvrtko odustaje od svojih planova. Dubrovnik je glavno tržište odakle se u Bosni uvozi so. Trgovinu solju drže u svojim rukama Dubrovčani, a sam prijenos obavljaju Vlasi. O uvozu drugih artikala nema mnogo podataka. Spominje se još uvoz mrčarija i malvasije. Postoje određene vijesti o uvozu tkanine. Veliko vijeće je u novembru 1382. godine dozvolilo Tvrtku da kupi od Dubrovnika tkanine. U Bosni se proizvodila neka vrsta raše, grube tkanine, koja je služila sa najosnovnije svrhe. Proizvodnja tkanine, na Tvrtkovom dvoru nije imala veće razmjere, te je samo pokrivala potrebe dvora i njegove okoline

ZAKLJUČAK

Period od 1353. – 1391. godine, odnosno period Tvrtkove vladavine, bez sumnje predstavlja veliki period bosanske historije. Nesumnjivo je da je Tvrtko bio vladar koji je na najveći mogući nivo uzdigao bosansku državu. Nikada prije, a još manje kasnije, Bosna neće imati tu snagu koju je imala za vrijeme vladavine Tvrtka. Kroz skoro čedrdeset godina svoje vladavine imao je on mnoštvo raznih sukoba, kako u okviru Bosne tako i sa svojim najbližim susjedima, ali je svojom sposobnošću uvijek uspio da se izvuče iz neprilike. On je uspio ono što su možda mnogi vladari prije njega pokušavali, ali nikako nisu uspjeli. On je bio taj koji je pod svoju vlast uspio da ujedini Bosnu, dio Srbije i skoro cijelu Hrvatsku i Dalmaciju. Sve je to bila jedna država pod vlašću jedne krune. Udario je temelje bosanske privrede, za čije vladavine, dolazi do procvata trgovine, rudarstva, razvoja gradova. Bosna postaje jedan od najvećih proizvođača i izvoznika ruda, posebno srebra i olova. Nažalost, nakon smrti Tvrtka dolazi do postepenog slabljenja bosanske države, čiji će se vrhunac dogoditi sedamdesetak godina kasnije padom bosanske države pod Osmansku vlast.

 

1. Anđelić Pavao, Varoš i grad u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1963.
2. Ćirković Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd 1964.
3. Ćošković Pejo, Kotromanići, Zagreb 2009.
4. Fajfrić Željko, Kotromanići, Beograd 2000.
5. Grupa autora, Društvo i privreda srednjovjekovne Bosne, ANUBiH, Sarajevo 1987.
6. Grupa autora, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, Sarajevo 1942.
7. Hadžihusejnović Salih, Povijest Bosne, Sarajevo 1998.
8. Imamović Enver, Historija bosanske vojske, Sarajevo 1999.
9. Klaić Nada, Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377), Zagreb 1994.
10. Klaić Nada, Srednjovjekovna Bosna, GZH, Zagreb 1989.
11. Kovačević – Kojić Desanka, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1961.
12. Lovrenović Dubravko, Proglašenje Bosne kraljevstvom, Sarajevo 1999.
13. Nilević Boris, O srednjovjekovnom bosanskom građaninu, Sarajevo 1996.

Komentari