Početna Zanimljivosti Husein Bašić: “Riječi poslije Srebrenice” – “Poslije Srebrenice neko će ipak htjeti...

Husein Bašić: “Riječi poslije Srebrenice” – “Poslije Srebrenice neko će ipak htjeti da sroči pjesmu, no izdaće ga riječi”

0
PODIJELI

Poslije Srebrenice može se samo nemušto grcati. Nemoguće je sabrati riječi i čini za zločin. Neprilično ih je (tako zvati), treba nešto mnogo jače. Što se ne da ispjevati (isplakati). Što se ne može izreći. Nema tih riječi i čini, nema krika, ni glasa. Bolje je skupiti travke i kamičke, kuda su prošle njihove sjenke i štake, kuda je kapao mozak. Dijelila se duša na pacmilke, rječitije od svake riječi, slikovitije od svake slike. Poslije Srebrenice neko će ipak htjeti da sroči pjesmu, no izdaće ga riječi.

Srećni da su oni što ima porinu tim u nedoklano meso. U moždanu kašu natreške padoše na kućni prag, na izrovašenu zemlju. Toga dana dželati su imali žnjetvu. Kao u najplodnijim danima smrti. Ne samo u zemlji Bosni, već na svim poljima svijeta, gdje se žnjelo i bilo nemilice – hametice. Koliko se moglo micati brže i više, kroz raspoložive i raspoložne cijevi. Isprobane su sve mogućnosti rata, tekli su potoci krvi iz nebroj proreza i pritoka. Cijedili se i ručili kroz golema polja slave. Samo sugeler – ale, zadrigle i p'jane, ispijale na dušak vrčeve ljudske krvi i sporile se o broju pobijenih.

Kroz golema polja mraka vidljivi su bili obrisi žnjetve. Razori i vlačezi. Lovina je bila pretila i puna – odavno se tako lovilo nije. Kapala je krv i žmarila bučka, ponekom lešu još bili su damari u podgrlcu. Grčio se mali nožni prst, kroz zvuke i rane. Ulazile – izlazile dihanije. Neki su nedotučeni i priklani, netragom – nestali otpuzali su k'o zmije bez glave i repa gdje se nije smjelo otići. Znalo se: ako prežive biće strašni svjedoci na Božijem sudu i Sudu za zločine.

Poslije velikog slavlja, valjalo je pokriti tragove i brazde, sabrati mrtve, dotući žive. Baciti ih pod zubate gusjenice, pomiješati sa zemljom i lišćem, strpati u rupčage. Da se ne poznaje, da se ne vidi i ne čuje dok oni odu. Nazirao se jasno učinak strave (Gusjenice nisu mogle zve da zdrobe). Ostavile su za sobom mesnate brazde: lobanje, rebra i druge kosti. Prste u travi i lišću, kosu na trnju i granju. Upletnjake, šnale, dugmad i strize, muštikle i tabakere. Metalni izlizak koji je mogao biti prsten. Modri očnjak, minđuše, kopče i igle. Lutke bez nogu i ruku. U krvi smočeni dinar. Jezik pregrižen i zemljav. Đerdan prosut u travi.

Potom je stalo sve što gmiže, hoda i leti. Skamenilo se u bespuću. Sve što je dotad moglo da se vuče i miče: puževi, zmije, ježevi, vjeverice, šumski miševi – zakorjeli su u krvi. Umrli su u obilju prejake hrane, od žestoke žeđi i nepokretnosti. Planine su jedva pihale dušom. Prskala je žuč i kapale oči, micale su se grane i kosti, mravi su osvajali visinu – mravi što nema mjesta na koje neće stići. O nebesa! O zvijezdo! O planine! O šume! Blago vama! I po sto puta blago vama! Za iskonsko sljepilo! Za kameno srce! Jer, ovo se nije moglo vidjeti i preživjeti!

Pticama zaoloviše kljunove, slijepiše se krila, oči zakorješe u skrami, kandže srastoše za put i kamen. Više se ne ču ništa: ni ah, ni oh… Samo su muhe bile halapljive i horne. Padale su oblakom ogromne modre muhe s kraja svijeta, na veliku gozbu koju su im priuštili pretili đenerali. Trajalo je još dan velike pobjede. Pobjednici su ispijali čabriće krvi, naiskap, u slast. Kako mogu samo pobjednici da piju krv pobijeđenih, ližući pritom ljepljive čokolade, koje su ponijeli za paradu i slikanje. O svijete! O gade! O velika huljo! Zašto si zaćutao?! Zalud ćeš se iskupljivati lažljivim riječima, mrvicama hrane. Ubiće te sjenke Srebrenice!

Il’ možda hoćeš da čuješ: Nije bilo ništa, nije ni bilo Srebrenice. Ko ipak ne bude povjerovao, treba mu reći, nek opet čuje: “Bog je u ovom mandatu bio Srbin!” Zato je dopustio toliko klanje, i žrtve.

Još mnogo dana potom, pristizale su aveti i sjenke. Sablasti skliske, providne lobanje, oči kaplje, nijeme i slijepe lubine, kosti štapovi i kosti šta. Niko nije umio da kaže kako je i je li zaista preživio smaknuće Srebrenice. Epilog. Najzad, zbogom kvarljive riječi, ništa se u vas ne može udjenuti. Nijeme ste i prazne k'o razbijene ljuske. Nema poezije ni anti – poezije, ne postoje metafore. Nema slike koja se može otisnuti preko smuzganog mozga u vreloj krvi. Sve što se bude reklo i čulo biće i ostaće kao da nije bilo Srebrenice. Bože moj!… Bože! Da li još tamo živi iko?