Početna Zanimljivosti Huska Miljković i osnivanje Muslimanske milicije – Krajiški junak kojem je jedina...

Huska Miljković i osnivanje Muslimanske milicije – Krajiški junak kojem je jedina dužnost bila zaštititi i spasiti narod

0
PODIJELI

Početkom ustanka protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu, pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, Cazinska krajina je ušla u nadležnost Glavnog štaba Hrvatske. Među članovima pokreta otpora naročito su se istakli Tone Horvat, Mile Dejanović i Huska Miljković. Husein Miljković – Huska je rođen u selu Dabravina, u općini Velika Kladuša, 7. marta 1906. godine. Potječe iz ugledne porodice sa sela koja se bavila trgovinom ovcama. Oca Mehmeda su mu zvali “Mali” iz razloga što je bio nizak rastom, dok mu je majka Bejza bila izrazito visoka i krupna žena, pa se i sam Huska “bacio” na nju. Pored Huske imali su još petero djece. Narod ga je pamtio kao fizički veoma razvijenog, inteligentnog i pobožnog čovjeka. Govorilo se da je imao takvu kondiciju da je mogao za samo jedan dan prepješačiti od Cazina do Zagreba. Obzirom da je strašno volio čitati, bio je vrstan poznavalac bosanskohercegovačke historije, njezinih narodnih priča i junaka, tako da će i sam graditi karijeru velikog i uspješnog komandanta. Do početka rata se bavio zemljoradnjom, trgovinom i zidarskim radom. Cijelo svoje političko i vojno djelovanje u toku Drugog svjetskog rata objasnio je samo jedom rečenicom, koju je često izgovarao: “Ja hoću da spasim ljude, a ko bude kriv, neka odgovara za svoja djela!”. Iako je još tokom dvadesetih godina XX stoljeća imao saradnju sa narodnim pokretima, u KPJ je pristupio 1938. godine i od tada počinje njegova turbulentna historijska epizoda.

Već početkom juna 1941. godine, komunisti ga šalju, zajedno sa Tonom Horvatom i Milom Dejanovićem, u Kordun kako bi uspostavili saradnju sa tamnošnjim ustancima. Međutim, obzirom da su tamnošnji srpski seljaci pretrpjeli strašan ustaški teror, mržnja prema Bošnjacima i Hrvatima je bila toliko da su ih gotovo bez ikakvih pregovora napali, nakon čega su ubijeni Horvat i Dejanović, dok se Huska uspio spasiti. Nakon što je, krajem jula, stupio u vezi sa rođakom i načelnikom Velike Kladuše, Hasanom Miljkovićem, ustaške vlasti su ga smjestile u zatvor, ali je iz njega brzo izašao jer je obećao da će se priključiti domobranima. Ipak, već u oktobru je pobjegao iz domobrana i ponovo se priključio partizanima. U januaru 1942. godine postaje član Okružnog komiteta Karlovca, a ubrzo i politički sekretar kotara Cazin. Oslobođenjem Velike Kladuše, 23. februara 1942. godine, stvoreno je jako pobunjeničko uporište protiv ustaških vlasti, a za komandanta mjesta je postavljen Huska Miljković. Postao je toliko popularan kod naroda da je uzdignut u glas legendarnog junaka, što je njemu znatno odgovaralo, ali će takvo stajalište prouzrokovati kasnije sukobe sa Hamdijom Osmanovićem i Hakijom Pozdercem. Njihov odnos najbolje se može ilustrovati iz Huskinog pisma Jovici Lončaru, poslanog 29. decembra 1943. godine u kojem stoji: “Ja nisam plaćenik ni sluga okupatora, nego sin našeg naroda (…). Dolazi do borbe iz dana u dan sa partizanima… nije mi to drago, ali je to meni nametnuto. Vi ste dozvolili da klika Hamdije Omanovića stvara odred Cazinski uz pomoć Banije (…). Ako vi rat budete sa mnom tražili, vi ćete zaboraviti ustaše i Nijemce”.


Kada je početkom 1943. godine započela njemačka operacija “Vajs”, odnosno IV neprijateljska ofanziva, Huska je smatrao da domaći vojnici ne trebaju napuštati zavičaj, već da moraju ostati u Cazinskoj krajini i braniti svoj kućni prag. Međutim, poznata partizanska taktika “povlačenja sa jednog mjesta na drugo”, dovela je i do njihovog povlačenja sa prostora Cazinske krajine. Sa njima je krenuo i Huska ali se sa još 25 svojih Kladuščana predomisli i vratio u Veliku Kladušu, kada je bio u blizini Glamoča. Kada su komunisti to otkrili kaznili su ga dezerterstvo uz prisilan rad. Poslije odslužene kazne upućen je u Hrvatsku, odakle je ponovo dezertirao i vratio se u rodno mjesto. Vidjevši da ga partizani po svaku cijenu žele maketi iz rodnog kraja, u maju 1943. godine pristupa XI domobranskoj pukovniji sa kojom napada četnike na području Banije i Korduna. Prilikom premještanja XI domobranske pukovnije u Topusko, Huska ostaje na prostoru Velike Kladuše i zajedno sa “Krajiškim odborom” Hasana Miljkovića, radi na osnivanju muslimanskih vojnih formacija. Prve čete su formirane u Trnovu, Donjoj Slapnici, Todorovu i Vrnograču, sa štabom u Pećigradu. Glavno obilježje ove vojske bila je zelena zastava sa polumjesecom i zvijezdom, a na fesovima su njezini pripadnici nosili metalni znak sa istom oznakom. Njihov pozdrav je glasio: “Za din”, a odgovor: “Spremni”. Razlog nastanka milicije je bio prvenstveno iz potrebe da se zaštiti bošnjačko stanovništvo od egzodusa i od četničkog noža. Sredinom septembra 1943. godine u jednom govoru u Sanskom Mostu je izjavio da se njegova milicija bori i protiv Nijemaca i protiv partizana, a glavna parola vojske je bila: “Borit ćemo se protiv onih koji nas napadaju”. Krajem novembra je izjavio da njegova milicija ima 5 000 dobrovoljaca, raspoređenih u 11 bataljona, ali prema savremenim tvrdnjama vjeruje se da je stvarni broj iznosio između 3 000 i 4 000.

Polovinom 1943. godine partizani ponovo osvajaju dijelove Krajine, a 13. avgusta 1943. godine i Veliku Kladušu. Nakon toga formira se Cazinski NOP u cilju pridobijanja Bošnjaka u redove partizana. Međutim, gotovo svi sposobni muškarci su bili u Huskinoj miliciji i nisu željeli napuštati svoj zavičaj. Komunisti su ubrzo shvatili da je nemoguća mobilizacija Bošnjaka bez pregovora sa Huskom. Njegov uvjet pristupanju partizanima je bio da njegova kompletna jedinica bude u sastavu IV kopusa, te da ne ratuje protiv njemačkih i hrvatskih oružanih snaga, ali su partizani to odbili. Sa Huskom je pokušao pregovarati i Draža Mihajlović koji je na sastanak sa njime poslao Vojislava Perišića. Na sastanku održanom 25. oktobra 1943. godine, Perišić je nastojao da Huskinu miliciju privuće na četničku stranu kao dio “muslimanskih četnika”, ali Huska je sa njime odbio svaki vid pregovora. I vlasti NDH, kao i Nijemci, željeli su da ga zadrže u svojoj nadležnosti, tako da su mu poslali određen broj pušaka i municije. Nijemci su zatim poslali ustaškog satnika Martina Grabovca u Cazin da pregovara sa Huskom. Na sastanku održanom 28. novembra 1943. godine, Huska je kao uvjet tražio dodatno naoružanje i opremu, zdravstvena lica sa materijalom, te da pripadnici njegove vojske primaju plaće, dnevnice i doplatke, jednako kao i pripadnici Ustaške vojnice. Huska je također zahtijevao terence te stručne oficire za obuku. Ipak, kada je od ustaša dobio naoružanje, terence i novac Huska izigrao je ustaški sporazum. Određene saradnje sa domobranima je ipak bilo, ali samo prilikom partizanskog napada na Cazin. Huska je ipak mislio na svoju sudbinu, pa je u konačnici, uz određene uvjete, pristupio partizanskom pokretu, sredinom januara 1944. godine. Na sastanku je odlučeno da Huskina milicija postane dio Unske operativne grupe (UOG), u kojoj su se već nalazile 7. banijska i 8. kordunska divizija. Za komandanta UOG je postavljen Huska, a naredba je stupila na snagu 4. februara 1944. godine. Huskin uvjet pristupanja je bio da partizani dodatno naoružaju miliciju te da zadrže fesove sa zvijezdom i polumjesecom kao svojim oznakama, a da će zauzvrat biti prekinuta svaka saradnja sa Nijemcima i ustašama.

Ipak, već pri samom pristupanju partizanima Huska je osjetio da nailazi na veliki otpor. Jedan od partizanskih uvjeta je bio da se njegova jedinica “očisti” od koljača, ali je represalija povukla tolike mjere da su na strijeljanje odvođeni brojni Krajišnici za koje se nije moglo ništa dokazati. Štaviše bio je i sam svjestan da se na njega sprema atentat, a on može doći od bilo koga iz razloga što su ga ustaše proglasile izdajnikom a partizani mu i dalje nisu vjerovali. Krajem aprila 1944. godine došao je pred rodnu kući, gdje ga je dočekala sesta Fatima sa riječima: “Što si doš'o iz Cazina, sprema se banda na tebe?”, na što je on odgovorio: “Nikog se osim Boga ne bojim”. Atentatori Bajro Keserović i Emin Okanović, ustaški dočasnici i bivši partizani, nisu imali hrabrosti to uraditi bez nečijeg naloga, pa je direktiva vjerovatno stigla iz njemačkog štaba. U petak 27. aprila 1944. godine, atentatori su čekali pogodan trenutak da ga likvidiraju. Tako su za njim ušli i u džamiju, ali su ipak odustali od ubistva u bogomolji, pa su sačekali kraj džuma namaza i likvidirali ga na izlazu hicima u leđa dok je oblačio svoje cipele. Poslije njegove pogibije došlo je do grupnog dezerterstva i prelaska kompletnih jedinica UOG na stranu ustaša, domobrana i Nijemaca, ili odmetanja u “zeleni kadar”. Samo je komandant Bužimskog bataljona Hasan Dizdarević, nakon likvidacije brojnih partizanskih komesara koje je optužio za Huskinu likvidaciju, sa svojih 600 vojnika i ratnom opremom prešao ustašama.

Komentari