Početna Zanimljivosti Ivan Kazamaris o posjeti Kulinovoj Bosni – “Što je meni lijepo u...

Ivan Kazamaris o posjeti Kulinovoj Bosni – “Što je meni lijepo u Bosni… ovdje se vidi da zemlja i voda daju život”

0
PODIJELI

U zidinama sam, u mojoj i njihovoj osami. Meni, banu Kulinu, stopala trne i hlade, a evo i koljena. Bože, koji nam sve daješ, odumiru li ovo moja stopala i noge, a duša mi bježi u stomak, pa u srce? Did Žunbor kaže: “Kako tijelo odozdo odumire, duša ide gore, u grkljan, a onda nema kuda, mora izaći! Jednim izdankom iz grkljana zakači se za srce i ne dade se. Još je tu život.” A kada se otkači? Je li tu smrt Bože? Šta je smrt? Žunbor kaže da smrt više zaboli, nego kada nam mačem odsijeku ruku. Smrt pritišće dušu u našem tijelu, odozdo pa nagore i prožme nas bol, od stopala do čela i kose. Bol smrtna je jaka, a ne jaučemo, nemamo daha i snage. Onaj kome mačem odsijeku ruku, jauče, ima snage u srcu i jeziku. Kada smrt pritijesni dušu, bolovi su veliki, a mi ne čujemo, a kada duša dođe do grkljana nikog ne vidimo. Dok je bila u srcu, jezik se umrtvio, naše riječi su zamrle. Kao da je nebo poklopilo zemlju, a mi s dušom između! Kome ne bi bilo tijesno?

Je li ovo smrt? Kada se duša odvoji od srca, eto smrti. Nije li tajna života i smrti u srcu, Bože? Otkako ostarih, sve zaboravljamo, a kako mi duša izlazi, ja i ne vidim zidine oko sebe, ne jaučem, a sve me razdire. Tek sada znam, da mi duša izmiče, iako se u mene davno useliše mudrost i strpljenje: Tebe Bože, treba tražiti u srcu, a ne u pameti i očima našim, pa ćemo Te vidjeti. I Bosna se gleda iz srca, iako mi u borbi sa Kazamarisom pomogoše mudrost i strpljenje. Srčanim vidom sve se vidi: ono što je daleko i što je blizu. Obneviđen, gledam Tebe. I vidim Bosnu. Ja sam Grgur pogrbljeni.

Milujući vrhove trava vjetar se lahko i polahko spuštao nizbrdo, noseći bijele maslačke, drhuteći zelenilom i šumeći lahorom. Čista voda sakupljala se u velikom drvenom koritu u koji je milila iz običnog izvora, ispod velikog kamena, a onda se mehkoćom i tišinom svojom razlijevala iz korita po nagnutoj strani. Male, raznobojne ptice žuborile su svojim pjevom iznad vrhova trava, a gore su kreštale one velike, crne, što kruže i sve vide, a iz trave im odgovarahu zrikavci.

Dok je sunce bez propinjanja grijalo ovu melahnu zaravan, ispod njega vjetar se igrao s bijelim oblacima, sakupljajući ih na gomilu i razgoneći ih, ne dajući im da okrupnjaju i počnu tamnjeti, ali ih nije ni kidao u oblačiće pa da nestanu u svojoj bjelini. Sve je imalo mjeru u blagoj tišini: i vjetar, i trava, i voda i ptice, i oblaci… Kazamaris je ležao na travnatoj zemlji i gledao u drveno korito iz koga se slijevala voda. Osjećao je da ga zemlja, na kojoj leži, i voda što se razlijeva, okrepljuje i daje mu snagu. Vjetrić mu je pirkao kosu dok je gledao njegovu igru sa oblacima. Krijepio ga je ovaj mir, što se uvrježavao duboko u njemu. Sjeti se da je jednom, kada se noć uvukla u dan, na Bosneviji gledao zvijezde. Neke su mu bile bijele, a druge crvene, treće mu se čijahu vitkim i lepršavim. Jedne su ličile na štitove, kao u Vlkoslavu, druge su bile nalik na one kamene biljege, a bilo je i duguljastih, kao koplje. “Što ima na nebu, ima i na zemlji”, mislio je Ivan.

“Što je meni lijepo u Bosni?”, pitao se svećenik. “Otkuda ovaj uspavani mir?” Sutra ide ugarskome kralju, pa će u Rim, a ovdje mu se ostaje. “Što je meni lijepo u Bosni?”, pitao se Kazamaris. “Ovdje se vidi da zemlja i voda daju život, kako piše u svetim knjigama”, odgovarao je sebi. “I da noć ne može preteći dan, niti sunce dostići mjesec. Čim mrak počne crniti dan Bosnevićani [Bošnjani] će spavati, a samo što zabijeli, ustaju i idu u polje. Tako hoće On što stvori nebo i zemlju. Vidi se da ono što On stvara, ne može čovjek. Uvlačili se ova ljepota u mene, ovdje u Bosni?, pitao se svećenik Kazamaris.

Tamo odakle on dolazi, oni veliki ljudi ne spavaju u noći, već u uljanoj svjetlosti duž zidova, dogovaraju se šta će po danu raditi protiv drugih ljudi i hoće da “stvore” ono što oni ne mogu “stvoriti”. “Bože, kako onda u ovoj ljepoti, što me drži mirnim, može biti hereze, te bolesti, kako je u Rimu zovu? I nju treba suzbiti? Herezu ljudi ‘stvoriše u uljanoj svjetolsti. U Evanđelju po Ivanu piše da je Isus svojim učenicima obećao da će im doći Duh utješitelj, a oni Kalisijani u crkvi samo što ne rekoše njegovo ime. Strah me Duha što dolazi. Bit će ljudi što će u noći, dok ih osvjetljava njihova svjetlost, reći da je i to bolest. A ništa ne bude, ako Ti nećeš. Bože, šta je bolest, a šta ljepota i zdravlje? Ti stvaraš ljude drukčijim, da žive zajedno u ljepoti Tvojoj”, šaptao je svećenik Ivan Kazamaris.

Tekst se odnosi za dešavanja tokom problema hereze u banovini Bosni u periodu vladanine bana Kulina. Naime, spomenutog svećenika Ivana Kazamarisa poslao je papa Inoćentije III 1203. godine u Bosnu da otkloni problem hereze u srednjovjekovnoj Bosni, poslije čega je došlo do Bilinopoljske izjave.