Početna Zanimljivosti Josip Broz Tito i Bošnjaci – Kakav je bio Titov stav prema...

Josip Broz Tito i Bošnjaci – Kakav je bio Titov stav prema nacionalnom identitetu Muslimana (Bošnjaka) u vrijeme Jugoslavije?

0
PODIJELI

Proces priznavanja muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog identiteta u periodu socijalističke Jugoslavije prošao je kroz nekoliko faza. Period od 1961. godine do Ustava iz 1963. godine označavao je pripremno razdoblje za priznanje Muslimana (Bošnjaka) kao nacije; period od 1963. do 1966. godine označava period kada se u Bosni i Hercegovini naučno argumentira o nacinalnom identitetu Muslimana; od 1966. do 1968. godine taj stav se realizira na jugoslavenskoj političkoj razini. Od početka 1970-tih godina nesporan je nacionalni identitet Musliman, premda je osporavan u određenim intelektualnim i političkim krugovima. Rodoljub Čolaković u svom “Dnevniku” svjedoči kako je čak i u visokim političkim krugovima bilo straha zbog činjenice da je popis stanovništva iz 1971. godine pokazao da su Muslimani u BiH postali relativna većina, što je moglo pokrenuti “muslimanske nacionaliste da traže svoju matičnu republiku”.

Teza koju zastupa historičar Husnija Kamberorović po pitanju odnosa Tita prema nacionalnom identitetu Muslimana glasi: tokom 1960-tih i 1970-tih godina, kada je bilo važno naučno dokazivanje da su Muslimani zasebna nacija, kao jedan od važnih argumenata navođeno je i to da je Tito priznavao taj individualitet (etnički ili nacionalni, kako je kada kome trebalo). Tokom 1990-ih i početkom XXI stoljeća, Tito je u nekim bošnjačkim krugovima postao glavni krivac zbog čega Muslimani (sada pod nazivom Bošnjaci) kao zaseban nacionalni identitet nisu priznati prije konca 1960-ih godina. Obe ove teze u svojoj osnovi su bile odraz trenutnih političkih interesa, a ne rezultat naučnog dozrijevanja.

Atif Purivatra u knjizi “Nacionalni i politički razvitak Muslimana” navodi riječi Josipa Broza Tita sa Drugog plenuma CK SKJ iz novembra 1959. godine kada je rekao kako “stvari u vezi sa nacionalnošću Muslimana treba postepeno likvidirati. Ljude treba pustiti pa neka ako hoće budu nacionalno neopredjeljeni građani Jugoslavije. Neka taj čovjek bude Bosanac, Hercegovac. Vani vas i ne zovu drukčije nego imenom Bosanac, pa bio to Musliman, Srbin ili Hrvar”. Jednako citira i Titov govor sa 7. kongresa Saveza omladine Jugoslavije, održanog u januaru 1963. godine kada je osudio politiku nacionalnog opredjeljenja Muslimana: “(…) Besmislica je da Musliman treba da se opredijeli za neku nacinalnost. Svaki može da bude ono što osjeća da jeste i niko nema prava da mu natura neku nacionalnu pripadnost ako se on osjeća samo građaninom Jugoslavije”. Na temelju toga zaključio je da je Tito od početka imao afirmativan stav u pogledu muslimanskog nacionalnog identiteta. Ipak, uozoravao je na Petu zemaljsku konferenciju KP održanu u Zagrebu u novembru 1940. godine, kada je Tito izjavio da “muslimani nisu formirana nacija, ali su etnička grupa”. Purivatra je zaključio da su u KPJ uvijek “preovlađivale snage koje su imale pravilan stav o nacionalnom pitanju, pa i u slučaju BiH i bh muslimana. Partija je dosljedno poštujući marksistički stav o samosvojnosti svakog naroda bila protiv nacionalnog opredjeljivanja muslimana, na čemu su tada insistirale velikosrpska i velikohrvatska buržoazija”.

Druga grupa intelektualaca nacionalni identitet je doživljavala na način da je tvrdila da su bosanski Muslimani svoju etničku i historijsku individualnost doživljavali kroz termin Bosanac. Ovom krugu pripadao je Enver Redžić, dugogodišnji dikrektor Instituta za istoriju u Sarajevu, koji je na skupu “Istorijske pretpostavke BiH 1968.” polemizirao sa Purivatrom u vezi sa time. Purivatra se ponovo pozivao na Tita kao argument za postojanje Muslimana kao zasebne nacije snažno zastupajući tezu da su KPJ i Tito tokom Drugog svjetskog rata stajali na stanovištu postojanja zasebnog etničkog individualiteta Muslimana. Redžić je to opovrgnuo tvrdnjom da je KP insistirala na nacionalnom opredjeljenju Muslimana u BiH poslije Drugog svjetskog rata. Jednako tako osporio je i formiranje muslimanskih partizanskih jedinica tvrdeći da je primarni cilj takvog djelovanja bio da se muslimani mobilizaraju u partizanske jedinice, a ne da bi se priznao njihov nacionalni individualitet.

Analizirajući Titove govore is sredine 60-tih godina XX stoljeća može se zaključiti da je on podržao proces priznavanja nacionalnog identiteta Muslimana, smatrajući ga veoma važnim za realizaciju vlastite političke strategije približavanja sa zemljama islamskog svijeta, kao i očuvanja jugoslavenske države. Naime u tom periodu Tito je podsticao jačanje političkih periferija Jugoslavije (BiH, Makedonije, Kosova i Vojvodine) kako bi se stvorila politička ravnoteža, u odnosu na srpsku i hrvatsku dominaciju. Prema nekim tvrdnjama, Tito je tokom 1960/61. godine na jednom sastanku CK SKJ podržao afirmaciju muslimanskog nacionalnog identiteta, kada je Uglješa Danilović težnju Muslimana da se nacionalno izjasne proglasio šovinizmom. Tito je tada podržao stav Avde Hume da je to samo iskazivanje nacionalne posebnosti, na što Muslimani imaju pravo. Krajem 60-tih godina Tito se dotakao pitanja Muslimana odgovarajući na zdravicu Džemala Bijedića na večeri 2. decembra 1969. godine povodom izbora za počasnog člana ANUBiH-a, izjavivši u svom govoru da “ovdje imate tri glavne nacionalnosti, a to su Srbi, Hrvati i Muslimani”. Tito je svoj jasan stav iskazao i prilikom posjete BiH početkom aprila 1971. godine. U izlaganju u Bugojnu 7. aprila 1941. godine Tito je govorio o popisu stanovništva: “mislim da to teče dobro. Ja sam se uvijek zalagao da se poštuje pravo svakog čovjeka da sam kaže šta je, da se opredijeli, da se izjasni ili ne izjasni. Ako neko kaže da je Jugosloven, to ne treba da znači da on ne priznaje nacionalnost. Njemu, možda, smetaju upravo ti nacionalni konflikti, koji su obično manjeg značaja, pa hoće da to mimoiđe i kaže: ‘Ja sam Jugosloven’ a to pokazuje težnje naših širokih masa, naših ljudi dolje da sačuvaju našu zajednicu, onakvu kakva jeste”.

Ipak, i pored očitog pozitivnog stava prema afirmaciji Muslimana, Tito je ponekad znao zaboraviti na njih. Tako je, na primjer, na mitingu u Kraljevu 3. aprila 1973. godine govoreći o predstojećim ustavnim promjenama, prema izvještaju sarajevskog lista “Oslobođenje”, kazao: “mi sada nastojimo da likvidiramo elemente koji su nas razdvajali u prošlosti, da izgradimo sa šest republika, pet naroda i više narodnosti, jedinstvenu socijalističku zajednicu, društvo koje će biti sposobno za život, koje će biti poštovano, koje će znati da čuva ono za šta smo mi dali ogromne žrtve za vrijeme oslobodilačkog rata”. Spominjući pet, a ne šest naroda, nije ostalo neprimjećeno među Muslimanima, ali je tumačeno kao “lapsus linguae”.

Komentari