I pored činjenice da je beretka ili francuzica u svijetu prvenstveno vezana za Francuze, revolucionare, a danas i za elitne komandose vojski svijeta, u Bosni se ona veže za dio stare bošnjačke tradicije. Pouzdano se zna da su Bošnjaci francuzicu kao kapu usvojili u periodu između dva svjetska rata (1918 – 1939), kada se počela koristiti u gradskoj nošnji kao odraz tadašnje napredne mode. Ipak, francuzicu nisu nosili samo Bošnjaci muslimani, nego i kršaćnsko stanovništvo, ali ne masovno jer su veću pažnju predavali šeširu. Ova vrsta beretke u Bosnu i Hercegovinu je došla preko francuske vojske i time postala oličje bošnjačke nošnje. Obično je bila tamnoplave boje, odnosno teget. U tom periodu, u prvoj polovini XX stoljeća, gubi se fes iz gradske nošnje, a francuzica ulazi u upotrebu. Pošto su mnogi ostali vjerni fesu, jedan period se uporedo nosio i fes i fancuzica. Iako rijetko, bilo je i Bošnjaka koji su u tom periodu nosili i šešir. Za razliku od francuzice i šešira, koji su bili vezani za muslimane odnosno za kršćane, fes koji se prethodno nosio bio je karakterističan za sve narode BiH. Jedina razlika je postojala u boji fesa – Bošnjaci su nosili fesove crvene boje sa dužom ili kraćom kićankom a duža kićanka određivala je i povlašteniji status. Ko je imao više novca nosio je kićanku od zeha ili zlatnog konca. Hrvati su nosili zagistije boje, a Srbi tamne fesove. Fes je na naše prostore došao posredstvom Osmanlija, koji su ga masovno uveli u upotebu zahvaljujući svojim vezama sa Marokom i gradom Fesom, po kojem je i dobio ime.

Za razliku od zabrane nošenja zara i feredža, što se desilo u prvim godinama komunističke vlasti na našim prostorima, fes nikada nije zvanično zabranjen. To potvrđuje činjenica da su i neki partizani nosili fesove. Dolaskom austrougarske 1878. godine dolazi i do utjecaja zapadnjačke mode, tako i fesovi polahko izlaze iz upotrebe, a dolaze moderni evropski šeširi.

U “Ljetopisu” Mula Mutafe Bašeskije, koji obuhvata period od 1746. do 1804. godine, evidentirano je da se u tadašnjem Sarajevu upotrebljavalo nekoliko vrsta kapa: astar (kapa od tankog materijala za postave), kalpak (vojnička kapa s obodom od krzna), više različitih vrsta turbana (fes omotan dugim platnom), pošu (janjičarska kapa slična turbanu), taću (mala kapa koja se nosi ispod saruka / turbana). Najstarija zabilježena kapa koja se nosila na našim prostorima zvala se ćulah, a nosila se još u antičkom periodu od strane Ilira, da bi u narednom periodu nastala modernija izdanja kape. Ukrašavala se cik – cak linijama ili ornamentima, a preko nje su se nosili razni omotači iz praktičnih razloga. I među narodima je postojala razlika u nošnji, tako su Bošnjaci nosili zelene, a kršćani crvene omotače na ćulahu. Čak i kada se odjeća modernizirala, kulturna razlika je sačuvana. Ljudi su nastojali biti dominantni i prepoznatljivi. S tim u vezi su i Bošnjaci prihvatili francuzicu iz praktičnih razloga. Kod muslimana se potreba za kapom ili nečim što pokriva glavu veže sa sunet da glava bude pokrivena prilikom ulaska u džamiju. Kada se prilikom obavljanja molitve spušta čelo na zemlju, obodi kačketa i šešira postaju smetnja i spadaju sa glave, dok kod francuzice nije bio takav slučaj zbog nepostojanja oboda. Samim time je za muslimane postala prihvatljivija jer nije imala ništa što bi smetalo prilikom obavljanja molitve.

Prema navodima historičarke Ramize Smajić, muslimani su od početka XIX stoljeća pa do dvadesetih godina XX stoljeća nosili fesove. Kada je ministar saobraćaja uveo kao dio uniforme za sve željezničare “kapu sa strehom”, reis Džemaludin Čaušević izdao je fetvu da muslimanima s vjerskog stanovišta nije zabranjeno nositi takve kape. Dio uleme se, međutim, nije slagao s tim. Ulema je prije Drugog svjetskog rata počela nositi francuzice, dok su je među običnim svijetom nosili samo oni koji nisu htjeli fes, a nisu se usuđivali staviti šešir.

IZVOR: List “Stav”; 11. januar 2018. godine