Početna Zanimljivosti Kako je komunistička vlast oduzimala imovinu Islamskoj vjerskoj zajednici u Bosni i...

Kako je komunistička vlast oduzimala imovinu Islamskoj vjerskoj zajednici u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata

0
PODIJELI

U prvim mjesecima nakon Drugog svjetskog rata Komunistička partija Jugoslavije se odlučila na raskidanje svih veza sa nosiocima kapitala i izgradnjom države na potpunim socijalističkim načelima. U kategoriju onih koje treba razvlastiti nova vlast je ubrajala i Islamsku zajednicu, koju je prema novim pogledima trebalo ekonomski oslabiti nizom restriktivnih zakona. Zbog toga već u prvim mjesecima nova vlast donosi niz zakona kojima se ograničava imovina Islamske vjerske zajednice. Kroz narednih petnaestak godina vlast je usvojila set propisa kojom država oduzima imovinu Islamske zajednice po sistemu konfiskacije, nacionalizacije, sekvestracije i ekspoporcije. Prema tom zakonu Islamskoj zajednici su oduzeta privredna imanja, šumski posjedi, privatna preduzeća, stambene građevine, zemljište i pravo na prodaju stambenih zgrada.

Zakonom o stanovima i poslovnim prostorijama od 17. februara 1945. godine Islamskoj zajednici su oduzete brojne poslovne i stambene zgrade, pa čak i one koje su bile striktno u funkciji vjerskih načela. Primjera radi u julu 1946. godine u Tuzli je oduzeta zgrada u vlasništvu vakufa gdje je bila smještena medresa i mekteb. Oduzeta zgrada je dodijeljena Narodnoj miliciji. Na osnovu brojnih drugih slučajeva zaključujemo da je Islamskoj zajednici ostavljano samo par dana roka da se snađe. Zakonom od 28. avgusta 1945. godine uspotavljena je državna svojina nad jednim dijelom zemljišta, čime se zadiralo u vlasničke odnose. Zakonom su oduzeta poljoprivredna dobra i dodijeljena seljacima koji nisu imali zemlje. Sva zemlja “preko 10 hektara njihove ukupne površine njiva, bašti, vinograda, voćnjaka, utrina i šuma” oduzeta je od vjerskih zajednica, pa tako i Islamske. Izuzetak je napravljen jedino u slučaju vjerskih obekata “većeg historijskog značaja” kojima je ostavljeno 30 hektara obradive zemlje i šume. Primjera radi do 1948. godine u Tuzli su od 3 068 dunuma vakufske zemlje oduzeta 2 424 dunuma ili 79%. KPJ je također formirala i zadruge koje su radile na oduzimanju imovine Islamske zajednice. Prema Osnovnom zakonu o zadrugama od 23. jula 1946. godine one su bile oslonac državi u sprovođenju zacrtanih državnih mjera u privredi. Time su seljaci dobili slobodne ruke da sprovode svoju vlast na selu i oduzimaju imovinu. Imovina je priključivana fondu seljačkih radnih zadruga. Pored navedenog, dešavalo se da vakufska zemljišta budu okružena imovinom zadruge, tako da su ona ostajala neobrađena, što je dodatno narušilo preostalu vakufsku zemlju. Komunistička propaganda je i ovakve slučajeve koristila u svojim sloganima pod parolom “ne smije ostati neiskorišten ni pedalj zemlje”, tako da je u konačnici i ovakva zemlja oduzimana.

Među zakonskim propisima koji su komunistima služili kao sredstvo oduzimanja imovine su i: Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije. Zakon o ekspropisanim i konfiskovanim šumama i Uredba o arodaciji državnih poljoprivrednih dobara općedržavnog značaja. Ovakva politika je obrazložena tvrdnjom da se imovina oduzima za potrebe države, ali bez bilo kakve naknade. Primjera radi, prema podacima iz 1950. godine samo u Sarajevu je za četiri godine na osnovu Zakona o eksproprijaciji oduzeto 80 muslimanskih grobalja koja su se prostirala na 350 dunuma zemljišta, a takve lokacije su iskorištene za “potrebe države”. Ovakva politika je izazvala naročit revolt muslimana jer su se time vrijeđala osnovna osjećanja i poštovanja prema umrlim. Tako je u Bosanskom Brodu na muslimanskom grobju izgrađen gradski park, uprkos protivljenju organa Islamske zajednice. [bosnae.info]

Zakonom o nacionalizaciji privrednih preduzeća od 6. decembra 1946. godine, predviđeno je da svako preduzeće postane državno. Naknada se isplaćivala preko državnih obveznica, ali je članom br. 14 pripisano da se naknada neće davati “za nacionaliziranu imovinu koja je služila socijalnim, humanim, kulturnim i sličnim svrhama”, što je posebno pogodilo vjerske zajednice, jer su one bile izuzete iz ovog zakona. Ovim zakonom su obuhvaćeni i vakufski objekti kao što su magacini, banje, magaze, mlinovi i hoteli.  Tako Vakufska direkcija u Sarajevu krajem avgusta 1949. godine informira Ulema – medžlis u Sarajevu o nacionaliziranju magacina koji je pripadao Vakufu Ali – age Kučukalića sa 8 prostorija. Osim spomenutog, u istom dopisu se navodi da je dijelom nacionalizirana imovina Ujedinjenog vakufa i jedan magacin u Orašju, te da će se u narednim danima nacionalizirati još 4 velika vakufska objekta: medresa, ruždija, zgrada “Islahijet” i mektebi – ibtidaija. Koliko je nacionalizacija bila rigorozna svjedoče i nastojanja Vakufske direkcije u Sarajevu da prilikom oduzimanja zgrada u vlasništvu Islamske zajednice sačuva barem inventar iz tih zgrada. Ovim planom su do 1961. godine nacionalizovana 803 objekta Islamske zajednice, odnosno 53,7%. Kada se uzme u obzir da su nacionalizovano ukupno 992 vjerska objekta, a da su od toga 803 pripadala Islamskoj zajednici, onda se može zaključiti da je ona najveća žrtva politike nacionalizacije vjerskih objekata.

Uzurpacija imovine Islamske zajednice izvršena je i na osnovu Uredbe o upravljanju stambenim zgradama od 26. decembra 1953. godine. Prema ovom zakonu Islamska zajednica je tretirana jednako kao vlasnik privatne zgrade, koji je živio od najma, a prema zakonu on ne može biti veći od 10%. Prema tome, Islamskoj zajednici su prihodi smanjeni za 2/3. Time su drastično smanjene plate vjerskih službenika, a mnogobrojni su ostali i bez posla. I pored svih molbi vjerskih lica iz Srbije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine za povećanjem najma komunistička vlast nije udovoljila zahtjevima. Osim ovih problema Vakufska direkcija je početkom 1955. godine informirala Vrhovno islamsko starješinstvo da pojedini rukovodioci Socijalističkog saveza radnog naroda otuđuju imovinu (zemljišta i mektebske zgrade) Islamske zajednice s ciljem pribavljanja sredstava za izgradnju škola, elektrifikaciju sela itd. Takvi primjeri su zabilježeni u Bihaću, Ključu i Gračanici.

Oduzimanje imovine izvršeno je i na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, donesenog 31. decembra 1958. godine. Zapravo ovaj zakon je bio konačni udar na imovinu Islamske zajednice, iz razloga što je država već u prvim godinama nove vlasti zaposjela većinu objekata Islamske zajednice. Stanovi, poslovni prostori i građevinsko zemljište bili su jedina preostala imovina Islamske zajednice koja je imala veću vrijednost, tako da su i oni gotovo petnaest godina nakon okončanja rata došli na red. Odredbom su izuzeti samo stanovi koji su služili vjerskim zajednicama za vršenje vjerske djelatnosti, kao što su vjerski objekti i vjerske škole. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta bio je jedan od glavnih razloga koji su utjecali na donošenje novog Ustava Islamske zajednice 1959. godine. Iako je i ranijim zakonima izvršen atak na vakufsku imovinu, nakon ovog zakona prestali su i definitivno postojati uvjeti za rad organa vakufske uprave u Islamskoj zajednici. Zbog navedenih promjena u organizaciji Islamske zajednice bilo je nužno da se iste ustavno verificiraju. Na vanrednom zasjedanju Vrhovnog vakufskog sabora u FNRJ, održanom 13. jula 1959. godine u Sarajevu, usvojen je novi Ustav Islamske zajednice. Prema odredbama novog Ustava riječ “vakufski” je izbrisana iz naziva organa Islamske zajednice. U konačnici Komisija za vjerska pitanja je u dopisu Saveznoj komisiji za vjerska pitanja navela da zbog nacionalizacije vjerska zajednica gubi godišnje oko 8 miliona dinara. Primjera radi samo u Banja Luci, Brčkom, Bihaću, Doboju, Jajcu, Mostaru, Sarajevu i Zenici je oduzeto 11 551 dunuma zemlje i 677 zgrada. U Zenici i Sarajevu je oduzeto čak 99,9% odnosno 97,8% zemlje koja je pripadala Islamskoj zajednici.

Islamska zajednica je sve do 1954. godine slala mnogobrojne žalbe na ovakve odluke. Sve žalbe su najvećim dijelom odbijane od strane organa vlasti, ali su u rijetkim slučajevima djelimično ili potpuno prihvaćene. Ipak, na glavni zahtjev da se vrate konfiskovane zgrade i zemljišta, Savezna komisija za vjerska pitanja je odgovorila negativno. Posebno je jaka kampanja bila oko povratka zgrade Gazi Husrev begove džamije u Sarajevu za koju su muslimani BiH bili naročito vezani i na koju su gledali kao na simbol islama u BiH.