Početna Zanimljivosti “Kako je nestalo selo Ahmići” – Izvještaj Tadeuša Mazovjeckog, specijalnog izaslanika UN,...

“Kako je nestalo selo Ahmići” – Izvještaj Tadeuša Mazovjeckog, specijalnog izaslanika UN, o masakru u selu Ahmići

0
PODIJELI

Jedan od najtežih zločina počinjen od strane Hrvatskog vijeća odbrane u toku proteklog rata je onaj u selu Ahmići, smještenom dva kilometra istočno od grada Viteza. Pripadnici HVO su 16. aprila 1993. godine izveli klasični napad na ovo selo u kojem nije bilo pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Slike zvjerski likvidiranih stanovnika sela, njih ukupno 116, brzo su obišle svijet i zgrozile cijelu tadašnju svjetsku javnost. U avgustu 1993. godine u biltenu Komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini, objavljen je izvještaj Tadeuša Mazovjeckog, specijalnog izaslanika izvjestitelja UN za ljudska prava, o onome šta se događalo tog tragičnog dana u Ahmićima. U nastavku teksta prenosimo dijelove izvještaja.

“… Selo Ahmići nalazi se oko dva km istočno od Viteza, u centralnoj BiH. Do 16. aprila, imalo je oko 800 stanovnika, od kojih su 90% bili Muslimani. U selu je bilo smješteno, kako se procjenjuje, 300 Muslimana koji su prethodno nasilno istjerani iz drugih područja. Prema mirovnom planu, koji su predložili pregovarači Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, selo bi trebalo da čini dio provincije pod hrvatskom upravom. Prema izvještajima uključujući i one od strane komandanta lokalnih hrvatskih snaga HVO i međunarodnih promatrača, u ovom selu nije bilo nikakvih legitimnih vojnih ciljeva niti je pružen ikakav organizovan otpor na ovaj napad.”


“U rano jutro, 16. aprila, otprilike u 5,30, hrvatske oružane snage HVO izvele su minobacački napad na sjeverni dio sela Ahmići. Granatiranje je spriječilo ljude da pobjegnu u pošumljeno područje na sjeveru sela. Seljanima je na taj način preostalo da biraju između toga da ostanu u svojim kućama ili da bježe prema jugu, u pravcu glavnog puta za Vitez. Čini se da je veliki broj stanovnika izabrao ovu posljednju opciju i pobjegao u pravcu juga, na otvoreno polje gdje su ih čekale oružane snage HVO. Najmanje 20 civila je opkoljeno na polju i ubijeno mecima iz neposredne blizine, uglavnom u glavu i vrat. Čini se da nije bilo preživjelih iz ove zasjede. Osoblje na terenu bilo je na ovom mjestu i pronašlo tri pozicije na kojima su ostale čahure visoko probojnih granata snajperskog kalibra. Dok je granatirana sjeverna strana sela, vojnici HVO su ušli u selo i, krećući se u grupama od pet ili više ljudi od kuće do kuće, pucali i bacali granate kroz vrata i prozore. Osoblje na terenu je utvrdilo da je na svaku kuću u prosjeku bačeno 50 granata iz različitih oružja, uključujući i aktivno – reaktivne granate. Čini se da je u izvjesnom broju slučajeva stanovnicima naređeno da izađu iz kuće, da bi potom bili bez oklijevanja ubijeni. U drugim slučajevima vojnici su ulazili u kuće i ubijali njihove stanovnike. Veliki broj kuća je namjerno zapaljen”.

“Jedan očevidac, koji je bio u kući na kraju sela, ispričao je kako se krio iza ležaja u jednoj sobi kada su u drugu sobu provalili vojnici HVO. Porodica iz ove kuće bila je u drugoj sobi: otac, majka, dječak od četiri godine i tromjesečna beba. Svjedok je čuo mitraljeski rafal i vidio kako žena i muž padaju na tlo. Vojnici su zatim polili naftom, koju su donijeli u staklenim bocama, sve sobe, uključujući i ležaj iza kojeg se svjedok krio. Zatim su zapalili kuću šibicama. Svjedok nije mogao reći da li je obitelj ubijena mitraljeskom vatrom prije nego što je kuća zapaljena. Sačekavši nekoliko minuta, svjedok je ispuzao iz kuće i ležao u jednoj rupi prije nego što je pobjegao u susjedno selo. Na rukama, nogama i sa jedne strane tijela su mu ostale teške opekotine. Na osnovu izjave ovog svjedoka, osoblje na terenu i pripadnici britanskog bataljona Unprofora pronaši su ugljenisane ostatke ove obitelji u ruševinama kuće i sahranili ih.”

“U drugoj kući pronađeno je osam tijela koje nije bilo moguće identifikovati. Ono što se činilo kao ostaci odrasle osobe i djeteta nađeno je na pragu dok su ostaci četiri do šest osoba pronađeni u podrumu. Ostaci nađeni u podrumu pripadali su majci i njezinoj djeci, ali je bilo nemoguće odrediti uzrok smrti. Postoji razlog za sumnju da su ovi ljudi bili živi zapaljeni.”

“Od 89 tijela koja su otkrivena u selu, većinu predstavljaju tijela starijih osoba, žena, djece i beba. Lista sa imenima 101 moguće žrtve dobijena je na osnovu izjava raseljenih lica koja su bili svjedoci ubijanja. Kada je osoblje UN početkom maja posjetilo ovo selo, neke od približno 180 razorenih kuća još su uvijek gorjele, dva tjedna nakon napada. Većina krovova se urušila. Dvije džamije u selu srušene su za vrijeme napada, ili poslije njega, jedna eksplozivom, a drugu je progutala vatra i još uvijek se dimila kada je osoblje na terenu posjetilo selo. Procjenjuje se da bi moglo biti još 100 leševa pod ostacima sela, ali svi pokušaji da se dopre do njih i da ih se izvuče vrlo su riskantni zbog nestabilnosti preostalih zidova. Selo ‘zadudara smrću. Sve od, otprilike, 180 muslimanskih kuća su u potpunosti uništene. Sada u selu nema nijednog Muslimana. Oko petnaest hrvatskih domova ostalo je netaknuto u ovom napadu, a ostali su i neki od hrvatskih stanovnika ovog sela. Neki od ovih ljudi potvrdili su da su bili prisutni u vrijeme napada, ali nisu bili voljni da govore o događajima iz aprila.”

“U napadu, oko 150 Muslimana bilo je okruženo i zatvoreno 16 dana u školi “Braća Ribar” u Dubravici. Njihovo oslobođenje osigurali su MKCK i Visoki komeserijat za izbjeglice UN. Osoblje na terenu susrelo se sa oko 100 bivših zatvorenika u Zenici tri dana po njihovom oslobođenju. Velika većina među njima bili su žene i djeca. Oni su ispričali da im je davano veoma malo hrane i tvrdili da su stražari HVO silovali dvije žene”.

“Lokalne i regionalne vojne vođe HVO, kao i lokalni čelnici HDZ, političke partije na vlasti u Hrvatskoj, odlučno su odbili optužbe da su njihovi vojnici izvršili ove napade oko Viteza. Oni su nagovijestili da bi mogle biti odgovorne srpske oružane snage ili paravojne snage HOS. Malo je vjerovatno da su srpske snage bile umiješane. Napadi u dolini Lašve, 16. aprila, uključili su nekoliko stotina vojnika duboko unutar područja koja su pod kontrolom snaga HVO. Selo Ahmići udaljeno je manje od dva kilometra od štaba HVO u Vitezu. Isto tako nema izgleda da su paravojne hrvatske snage HOS bile umiješane. Ove snage se lako mogu identificirati po svojim uočljivim crnim uniformama i mada su neki od njih bili prisutni u ovoj oblasti u vrijeme neprijateljstava, niko od očevidaca nije iznio optužbe na su hrvatske snage HOS bile umiješane”.

Komentari