Početna Zanimljivosti Kako se preživljavalo? – Cijena životnih namirnica i plate u toku agresije...

Kako se preživljavalo? – Cijena životnih namirnica i plate u toku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu

0
PODIJELI
Red ispred Alemkove prodavnice poslije zatvaranja aerodromskog puta

U martu 1995. godine plate su konačno došle na dnevni red Vlade Republike Bosne i Hercegovine. Ocijenivši da su važno ekonomsko i socijalno pitanje, Vlada se platama bavila svakog mjeseca, ali bez dublje analize, određujući najmanji dinarski iznos kako bi se stekli uvjeti za kupovinu barem osnovnih životnih namirnica. Ratno primirje koje je sa početkom 1995. godine potpisano na četiri mjeseca i stabilizacija stanja na frontu, dala je mogućnost da se krene u ozbiljnije oživljavanje privrede. Vladi i privrednicima je bilo jasno da se do zamišljenog cilja ne može doći na izrazito niskoj zaradi, što ovisi o visini plata.

Problem izrazito niskog nivoa plata i kašnjenja u njihovoj isplati bio je posebno zaoštren zbog oskudne pojave na tržištu i izrazito visokih cijena. Iako je bilo i pozitivnih primjera. Primjera radi u oktobru 1994. godine na pijaci u Brezi je zabilježena izrazito bogata ponuda i niske cijene: mlijeko se prodavalo za 0,50 DM (njemačka marka), domaći sir za 1 marku, suhi sir 1,5 – 2, kajmak 3, krompir 0,50 – 0,70, kupus 0,20 – 0,30, paradajz zreli 0,50 – 1, zeleni 0,40 – 0,60, paprika 1 – 1,5, zelena salata 1, špinat 0,50, brašno 0,50, šećer 1,20, kahva 10, ulje 2, meso 7 – 10, pečenica i sudžuka 15 – 20, piletina 4 – 4,50 (po kilogramu), cigarete 1 – 2 itd. Razlog ovome, kako je naveo načelnik Skupštinske općine Breza, Salko Opačin, je što je Breza bila rudarska i relativno mirna općina gdje su uvjeti bili podnošljiviji. Daleko je više bilo slučajeva kada su cijene bile izrazito visoke. Tako na primjer, kada je u martu 1995. godine Karadžić zatvorio aerodromski put Dobrinja – Butmir cijene u poznatoj sarajevskoj Alemkovoj prodavnici su izgledale ovako: školjka jaja 8 DM, mrkva i špinat 4, kupus 3, paradajz 5, limun, narandže i jabuke 3, banane 3,5, kivi 5, pileći bataci 6,5, sirup 5, 250 grama margarina 3, sudžuka 18, junetina 15, teletina 18, vegeta po kilogramu 20 DM. Treba znati da cijene ne predstavljaju stalan primjer u toku agresije. U toku 1992. a naročito 1993. godine u periodu potpune blokade, uslijed sukoba ARBiH i HVO-a, cijene su bile daleko veće. Tako je na primjer, u toku ratne 1993. godine prosječna cijena namirnica u Sarajevu izgledala ovako: brašno 4,8 DM, ulje 29, šećer 44, kahva 92, crveno meso 73,5, krompir 13, luk 25; u Zenici: brašno 2 DM, ulje 5, šećer 3,5, kahva 44, crveno meso 25, krompir 2,5, luk 4,5; u Tuzli: brašno 9 DM, ulje 20, šećer 22, kahva 12, crveno meso 22,5, krompir 3, luk 3,5; u Bihaću: brašno 3 DM, ulje 9, šećer 8, kahva 26,5, crveno meso 18, krompir 3, luk 8.

Poslanik u Skuopštini RBiH i sindikalni funkcioner, Boro Bjelobrk je u decembru 1994. godine izjavio da je izvjesna mogućnost da Vlada svim zaposlenim uskoro počne isplaćivati platu od 50 DM i da će se u najskorije vrijeme aktivirati kolektivni ugovori kojima će se regulisati odnosi između radnika i poslodavca – dakle i plate. Pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji sebe nisu vidjeli u toj računici, oštro su reagovali tim povodom. Hasan Muratović, ministar u Vladi RBiH je izjavio da se jednakim platama ne mogu uvoditi ekonomski odnosi, ali isto ne bi bilo smisla isplaćivati bilo kakve plate. Plate nisu mogla obezbijediti ona preduzeća koja su ostvarivala 10 – 20% proizvodnje zbog toga što su minimalnom zaradom pokrivali tek osnovne troškove proizvodnje, ali ne i plate. Takvi slučajevi su zabilježeni u preduzećima u Jablanici, Konjicu, Mostaru, Gračanici i Srebreniku. Preduzeća u Tuzli i Zenici su radnicima plate najčešće pretvarali u paket namirnica ili još manje od toga – topli obrok za vrijeme dok rade.

Do pokretanja pitanja o regulisanju plata i donošenju Zakona o platama, plate su isplaćivane u bonovima. Tako je na primjer, u septembru 1994. godine prosječna plata u bonovima iznosila 1 500 bosanskih dinara (100 dinara – 1 DM). Priča o platama je počela onog momenta kada su određena preduzeća počela svoje radnike isplaćivati u devizama a ne u bonovima, te je pod javnim pritiskom Vlada morala pokrenuti ovo pitanje. Do određenih promjena je dolazilo tako da se sa januarom 1995. godine prosječna plata u bonovima povećala na nešto više od 2 000 bosanskih dinara (20 DM). Sa rastom primanja rasla je i civilna invalidnina. Dok je u novembru 1994. godine iznosila 1 046 bosanskih dinara, već naredni mjesec prosječna invalidnina je iznosila 1 523 dinara. Ipak, nacionalni dohodak koji je za 1995. godinu donije Vlada RBiH iznosio je 878 miliona američkih dolara. Prema prvim analizama on nije bio u stanju podmiriti najskromnije obime platnog fonda i izdvajanja za potrebe budžeta, države, okruga, kantona, općina, obrazovanja… pa i same ARBiH koja je u ratnim okolnostima bila najveći prioritet. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz aprila 1994. godine, u privredi je bilo zaposleno 130 000 radnika. Da bi im se isplatila plata od po 50 DM mjesečno, trebalo je obezbijediti 13 miliona njemačkih maraka, ili 150 miliona godišnje. To je za bosanskohercegovačku privredu u ratnim okolnostima bilo gotovo nemoguće. Prema procjeni premijera RBiH Harisa Silajdžića jedan radnik je morao raditi za još sedmoricu kako bi svi imali plate. Bilo je jasno da u ratnim okolnostima nije moguće donijeti valjan Zakon o platama, s toga se pristupilo jačanju bosanskog dinara u odnosu na njemačku marku, koji je do kraja rata uspio da zadrži omjer 100:1.

 

Komentari