Početna Zanimljivosti Kako smo izdali i iznevjerili krajiškog generala – Ono što smo učinili...

Kako smo izdali i iznevjerili krajiškog generala – Ono što smo učinili Alagiću sramota je svih nas, Bosne i Bošnjaka!

0
PODIJELI

O ratnim podvizima generala Mehmeda Alagića ispričane su brojne priče. Odbrana Travnika, desant na Vlašić, vojevanje oko Maglaja i Žepča, oslobađanje Kupresa i Donjeg Vakufa, borbe oko Ključa i oslobođenje Sanskog Mosta, donijeli su mu veliku slavu. Sam način na koji je oslobođena bosanskohercegovačka planina Vlašić predmet je proučavanja na brojnim vojnim akademija svijeta. General Alagić je uz generala Atifa Dudakovića najuspješniji general Armije Republike Bosne i Hercegovine. Možda baš zbog toga odmah nakon rata protiv njega se digla velika hajka, toliko velika da je ona prouzrokovala njegovu sramnu smrt. Brojni su krivci za svo zlo koje je generalu nakon agresije učinjeno. Brojni su krivci i danas koji ne žele osvijetliti sve ono što se dešavalo sa generalom u periodu od okončanja agresije do njegove smrti 7. marta 2003. godine.

Odmah nakon agresije Alagić postaje načelnik općine Sanski Most. U svom mandatu obnovio je potpuno porušeni grad i spaljena sela u općini te vratio oko 70 000 ljudi koji su bili raseljeni u 70 različitih općina. U Sanskom Mostu i svim selima općine na obnovi aktivirao je i mobilizirao čitav narod. Pokrenuo je proizvodnju, zanatstvo, trgovinu, popravku i gradnju puteva. Sagradio je privredno – poljoprivrednu i zanatsku školu, u koju je doveo stotinu srebreničkih jetima, kojima je dao stipendije. Islamskoj zajednici u gradu je ustupio veliku zgradu Šipada i biranje placarine na obje pijace. Povezao je i solidizirao Bošnjake u zemlji i inozemstvu. Za Generalni servis ONASA je 22. aprila 1996. godine izjavio da “svi Bošnjaci moraju shvatiti da nas nema sto miliona, ne smijemo se previše kritizirati, samokritikovati, treba podvući crtu i vidjeti kako dalje. Sve protiv Bošnjaka vodi nas u hamalski odnos tako da se ne treba paltitati drugim strankama”. Ipak, na generala je, odmah nakon njegovog postavljenja na mjesto načelnika, otpočela velika hajka.

Ostavku na mjesto načelnika Sanskog Mosta podnio je u oktobru 1997. godine i tek tada počinje ogromna hajka protiv njega. Nažalost, general Alagić se suočio sa teškim nepravdama koje ni njegovo veliko srce nije moglo izdržati. Osim što je za vrijeme vladavine “Alijanse za promjene”, tj. Zlatka Lagumdžije poslan u Hag, u rodnom Sanskom Mostu montirano mu je čak 700 krivičnih prijava, a novinar “Slobodne Bosne”, Senad Avdić ga je u jednom članku nazvao “krajiškim Mobutom”, zairskim diktatorom i ljudožderom koji je vršio javna pogubljenja političkih protivnika.

Kako prenosi list “Dnevni Avaz” u svom članku od 11. marta 2017. godine, odmah nakon rata novinarski timovi sedmičnog lista “Slobodna Bosna” uputili su se u Sanski Most, po nalogu nekoliko bivših saradnika načelnika Alagića. U kampanju protiv generala Alagića ubrzo se uključio i list “Dani”. Navodno taj poduhvat je debelo plaćen njemačkim markama. Bilo je to brutalno medijsko linčovanje bivšeg generala 7. korpusa ARBiH i načelnika općine Sanski Most. U naumu svrgavanja Alagića udružili su se Suad Šabić, bivši šef kabineta i lokalni poduzetnik i bivši logističar u 7. korpusu ARBiH Asim Kamber. U podmukloj kampanji koja je trajala mjesecima, sa jačim ili slabijim intenzitetom, sve do Alagićeve smrti, njegovi neprijatelji, a dojučerašnji saradnici, koristili su se svim raspoloživim sredstvima, uključujući i Alagićevu rodbinu, koju su okretali protiv njega. Novinarski timovi “Slobodne Bosne” su se istovremeno bavili bizarnim detaljima Alagićevog života, penzionisanjem u bivšoj JNA, držanjem tzv. podruma pića, a u traženju primjera pribjegavali su i anonimnim sagovornicima. Tako je Kamber, bez ikakvih dokaza, objasnio novinarima “Slobodne Bosne” kako su nestali milioni maraka od dijaspore koji su stigli 7. korpusu ARBiH, kako je Alagić uzimao pred svima 10 000 KM mita kao nešto potpuno normalno, imao četiri kuće, vilu, ljetnikovac, džipove, skupocjene automobile, traktore i motokultivatore, pa čak i kočije. Vjerovatno najgrozniji navod Kambera je bio: “(…) šta će mu 800 kvadrata stambenog prostora, kada on i njegova supruga Ziska nisu sposobni imati djecu?!”

General Alagić je u jednom broju magazina “Walter” na pitanje o Asimu Kamberu, izjavio da “o njemu ne želi govoriti iz moralnih, patriotskih i higijenskih razloga”. Zbog velikih zasluga u rušenju generala Alagića sa mjesta načelnika općine, Asimu Kamberu i još trojici Sanjana, porodica generala je zabranila dolazak na dženazu u Fajtovcu. Posebno je ostala upamćena potresna scena generalove majke Fermane sa dženaze. Dok je ljubila lice svog mrtvog sina i jecala kazala je: “Sine moj, mnogi te nisu voljeli… mnogi su pisali ružno o tebi, eno ‘Slobodna Bosna’, ona te je ubila!”. List “Dnevni Avaz” bilježi da je Fermane, koja je također umrla, za života proklela urednika “Slobodne Bosne” Senada Avdića.

Jedan od rijetkih koji je u vrijeme najveće hajke protiv generala Alagića hrabro govorio u njegovu korist i konstantno demantovao sve navode, bio je tadašnji predsjednik SDA Sanskog Mosta, Ahmet Paunović tvrdeći da sve dezinformacije o Alagiću potječu lično od Asima Kambera. Književnik Amir Talić je u listu “Ljiljan” od 8. februara 1999. godine potvrdio da Kamber vodi kampanju za rušenje Alagića, a sam Kamber je po Krajini dijelio svoj tekst “General Mehmed Alagić i Zilhad Ključanin falsificiraju historiju Sanskog Mosta”. Ipak, pravdu su nadjačali novinarski tekstovi poput: “Bosanski Mobutu”, “Krajiški diktator”, “Kriminalac par ekselans”. U konačnici Kantonalni su u Bihaću je 16. aprila 2001. godine osudio Alagića na četiri godine zatvora zbog “zloupotrebe položaja i ovlasti”. Mehmed Alagić je na tu presudu uložio žalbu, ali je ona potvrđena u drugostepenom postupku.

Bošnjaci nisu mogli zabraniti Sudu u Hagu da podigne optužnicu protiv generala Alagića. Međutim, i Općinsko tužilaštvo u Sanskom Mostu i Kantonalno u Bihaću su podigli optužnice protiv generala Alagića. Čak je Kantonalni sud u Bihaću, nakon što je osuđen na četiri godine, zaključio da je kazna premala, pa je spremio novu optužnicu, daleko sramniju i veću. Pored sudova u Sanskom Mostu i Bihaću krajnje nekorektno se prema Alagiću ponijela i policija. Pitamo se, u kojoj to državi i narodu koji drži do sebe takav general, koji oslobađa planine i gradove, na prepad hapsi i ponižava, a policija ga u pidžami odvodi?

Bez sumnje Asim Kamber snosi veliku odgovornost za sve nedaće koje su snašle generala. A ko je bio Asim Kamber? Od 1990. godine je bio angažiran u ratu na prostoru Jugoslavije: 40 dana je bio dobrovoljac u Sloveniji, godinu i deset mjeseci je bio pripadnik Hrvatske vojske, a od 30. maja 1992. godine bio je pripadnik Prve krajiške, kasnije 17. viteške krajiške brigade, na dužnosti glavnog logističara 7. korpusa ARBiH do kraja rata. Ipak, Fikret Ćuskić, prvi komandant 17. viteške brigade i jedan od najpoznatijih pripadnika 7. korpusa ARBiH, navodi neke drugačije stvari o Kamberu: “Kada sam vidio da parama Prvog krajiškog bataljona putuje u Hercegovinu, odmah mi je bilo sve jasno. I pored mnogobrojih tekstova protiv generala Alagića, Kamber nikada nije doživio veću popularnost u Sanskom Mostu od Alagića, niti je svojim tekstovima uspio uticati na promjenu opštenarodnog mišljenja o Alagiću. Svjedok tome je povik građana: “Gdje si sada, Kamberu!”, na Trgu ljiljana u decembru 2001. godine, kada se Alagić vratio iz Haga. Vjerovatno najbolji komentar na odnos Kambera i Alagića je dao Mustafa Spahić: “(…) Nije problem što je Asim Kamber bio u Hrvatskoj vojsci, što se slikao i ponosio uniformom te vojske i što je svim bićem, na svakom mjestu i u svakoj situaciji gdje god je mogao bio protiv generala Alagića. To je privatno – personalna stvar. Ali, žig srama i bestida nikad niko neće saprati sa SDA dok je on samo njen član, a ne čak i predsjednik Općinskog odbora u Sanskom Mostu. Dakle između Alagića i Kambera je SDA odabrala Kambera”.

Izdaja od strane vlastitog naroda nije bila dovoljna, pa je ovaj put podignuta optužnica u Hagu protiv generala ARBiH zbog navodnih zločina. Ovaj put u potpuno dokusurivanje legendarnog generala upustila se SDP na čelu sa Zlatkom Lagumdžijom. Naime, 2. avgusta 2001. godine generala su uhapsili i brutalno u pidžami izvukli iz stana specijalci Federalnog MUP-a. Policiju je u njegove rodne Fajtovce kod Sanskog Mosta poslao tadašnji ministar unutrašnjih poslova Muhamed Bešić kako bi ga uhapsila i dovela u Sarajevu, odakle bi bio deportovan u Hag. Alagić je tada izrekao svoju sudbonosnu rečenicu: “Umrijet ću zbog ove čarape na glavi i lisica na rukama, neću zbog haške optužnice”. Očito je generala više bolila izdaja vlastitog naroda, nego li haška optužnica. Još veća sramota, koja ide na pleća tadašnjoj političkoj garnituri, je činjenica da je Alagić samo nekoliko sedmica prije nego što će ga policija uhapsiti izjavio da je spreman predati se i dobrovoljno otići u Hag, gdje bi dokazao svoju nevinost.

Prema dostupnoj dokumentaciji Haškog tribunala, Haški tribunal je tadašnjem predsjedavajućem Vijeća ministara i šefu diplomatije BiH Zlatku Lagumdžiji nudio da se Alagić, Hadžihasanović i Kubura dobrovoljno predaju kako bi se potom mogli braniti sa slobode. No, pojedinci iz tadašnje “Alijanse za promjene”, koju je predvodio SDP, insistirali su da optužnice u Sarajevo stignu uobičajenim diplomatskim kanalima. A to je značilo da stižu u Ministarstvo vanjskih poslova, koje je tada vodio Lagumdžija, potom se prosljeđuju u Federalno ministarstvo pravde, a odatle u Federalni MUP. Očito plašeći se da ne dođe do masovnih demonstracija građana zbog onoga što je trebalo uslijediti, Lagumdžija je prolongirao uručenje optužnice za tri dana, nastojeći tako sebi dati manevarski prostor i vrijeme da pripremi javnost za ono što će se dogoditi. Tek nakon što je intervenirano iz jedne strane ambasade primio je hašku kovertu.

Lagumdžiji očito nije bilo dovoljno licemjerstva pa je poduzeo novi korak. Bez obzira što je znao da će biti uhapšen on poziva Alagića u Sarajevo u restoran “La Familija”, gdje mu plaća ručak i moli da “uradi zajedničku fotografiju sa krajiškom legendom”. Kasnije je Alagić svojim prijateljima govorio da je ovaj susret sa Lagumdžijom bio “ručak sa katil fermanom”. Kako bi se iole oprali pred Bošnjacima zbog sramnog čina hapšenja i izručivanja Alagića Hagu, po Lagumdžijinom nalogu, tadašnji premijer Federacije BiH Alija Behmen potpisuje garanciju da se Alagić može braniti sa slobode.

Bio je to zapravo početak kraja slavnog generala i završni čin sramne izdaje. Generalovo zdravlje se sve više narušavalo a po riječima njegove majke Fermane, bio je često uplakan, jer ga je bolila nepravda. “Ja mu se nešto žalila da nisam dobro. Bilo je to nakon što su ga psi počeli proganjati. A on mi veli: ‘Ti si jača od mene. Prije ću ti ja, mama, umrijeti’. I ode mi moj ponos”, navodi Fermane. Alagić je bio u pravu! Krajiško hrabro srce prestalo je da kuca 7. marta 2003. godine. Odlazak u Hag i po mnogo čemu sporna presuda Kantonalnog suda u Bihaću urušila je zdravlje slavnom generalu, a definitivno mu uništila bolešću nagriženi organizam.

Neočekivana smrt šokirala je cijelu bosanskohercegovačku javnost. Neki su se htjeli i saprati, uključujući i list “Slobodna Bosna”, koja je napisala članak “Ubiše nam generala”. Reakcije su stizale sa svih strana. Jednu od prvih je dao Mirsad Bešić za Bošnjačku zajednicu “Kula”: “Neočekivanu vijest o smrti velikog krajiškog sina, našeg generala Mehmeda Alagića, dočekali smo šokirani i u nevjerici. Legenda BiH, a posebno Krajine, dao je nemjerljiv doprinos u oslobodilačkoj borbi u proteklom ratu. Nažalost, jedan broj onih za čiju se slobodu naš general borio, učestvuju u kompromitaciji i obezvređivanju lika generala Mehmeda Alagića, nanoseći mu brojne nepravde, koje je teško podnosio, a što se, zasigurno odrazilo i na generalovo zdravlje. Ponosni smo što smo imali izvrsnu saradnju sa komandantom kad je najviše trebalo. Zasigurno, general Mehmed Alagić je još za života upisan krupnim slovima u historiji svoga naroda i domovine. Neka mu Uzvišeni Gospodar podari vječni rahmet!”

“Nezavisni” mediji zabijali su skoro tri godine kolac u živog čovjeka. Četiri godine kasnije preselio je na bolji svijet. Sam i ostavljen. Kao otpadnik. A bio je heroj svoje države koja ga je ponizila. A žalio se kako mu nakon dolaska iz Haga niti jedan aktuelni političar nije došao u posjet, a već je bio vidno iscrpljen od života. On je naša sramota, sramota svih nas… Bosne i Bošnjaka. Za nas ovakve ostavio je jednu poruku: “Pamtite me po imenu i prezimenu”. Zvao se Mehmed Alagić.