Početna Zanimljivosti Kako su fratri spasili vareškog imama Muhameda Hadžibaščauševića – svjedočenje o masakru...

Kako su fratri spasili vareškog imama Muhameda Hadžibaščauševića – svjedočenje o masakru u Stupnom Dolu

0
PODIJELI

Uz pomoć specijalnih jedinica snage Hrvatskog vijeća odbrane su već 1. jula 1992. godine preuzele vlast u Varešu, čime su pod svoju kontrolu stavili 75% općine. U Vareš je 21. oktobra 1993. godine stigao Ivica Rajić, tadašnji komandant Druge operativne oblasti iz Kiseljaka, sa oko 200 vojnika. Dva dana kasnije pripadnici HVO-a pod njegovom komandom napadaju selo Stupni Do, u kojem su uglavnom živjeli Bošnjaci. Tom prilikom opljačkani su domovi mještana, a ubijeno je 37 ljudi od čega je bilo samo šest pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Jedno od prvih svjedočenja o masakru u Stupnom Dolu dao je vareški imam Muhamed Hadžibaščaušević. Muhamed je rođen 9. oktobra 1928. godine u Sarajevu, a u Varešu je radio kao imam gdje ga je dočekao i početak rata. Nakon što se 28. oktobra 1993. godine probio na slobodnu teritoriju dao je izjavu ovlaštenim službenim licima. Njegov iskaz svjedoči o strahotama u Varešu ali i okolici: “Svoj iskaz počeo bih riječima: crna subota, 23. oktobra 1993. godine za islamski živalj u Varešu. Hoću da kažem da su se tog dana i poslije tog dana događali strašni zločini nad muslimanskim življem u Varešu. Spominjući ovaj datum, naglasio bih da je tog dana skroz uništeno i spaljeno selo Stupni Do u Varešu i izvršen masakr nad nedužnim civilnim muslimanskim stanovništvom od strane bojovnika HVO-a, odnosno ustaša koji su u Vareš došli iz Kiseljaka, Kaknja i Travnika da bi počinili ovaj zločin, a pod komandom zlikovca Rajić Ivice. Istog dana ustaše su počele s torturom i nad civilnim stanovništvom muslimanske nacionalnosti u Varešu. Tog dana ujutro, oko 6 časova, još dok sam spavao, u moj stan su provalila tri bojovnika HVO-a, namaskirani raznim bojama po licu, i s uperenim automatskim puškama prema meni rekli mi: ‘Balijo hodža, diži ruke u vis!’ Ja sam to učinio, a onda su mi oni zatražili da im predam pare koje posjedujem kod sebe. Iz džepa sam izvadio novčanik u kome se našlo 800 DM i predao im, a onda su mi oni skinuli s ruke sat i rekli mi da se spremam. Ja sam ih počeo ubjeđivati da sam bolestan i stariji čovjek i da me ostave na miru, međutim, oni su i dalje insistirali da pođem s njima. Zamolio sam ih da mi ostave vremena da se spremim i da mi kažu gdje se trebam prijaviti i da ću to odmah i učiniti. Oni su se još jedno kraće vrijeme zadržali u stanu, pokupili još nekih sitnijih i vrednijih stvari, a potom izašli iz stana i rekli da će ponovo navratiti po mene. Spremio sam se i jedno vrijeme ih čekao, a potom sam se predomislio i odlučio da uđem u džamiju i da se sakrijem u mektebu koji se nalazio na spratu džamije. Poslije sat vremena, bojovnici su se ponovo vratili u moj stan tražeći mene i, kad me nisu našli, moj stan su opljačkali. Iz stana su iznosili tehničke predmete, televizor, video i druge živežne namirnice, kafu, šećer, deterdžent, ulje i sl. Po izlasku iz stana uzeli su ispred džamije moj automobil Reno 4, a onda počeli pucati iz vatrenog oružja po džamiji. Potom su nogama razvalili ulazna vrata u džamiju i, kad su ušli u džamiju, jedan cijeli šanžer ispucali su u levhu na zidu džamije koja je od kuršuma pala, da bi potom počeli u cipelama gaziti po džamiji i nešta pričati, nakon čega su izišli iz džamije. Sjeli su u moj auto i počeli vikati: ‘Balijo hodža, više ga vozati nećeš!’ Čuo sam da su tada pjevali i neke ustaške pjesme, a onda se udaljili od džamije. Iz mekteba sam cijeli ovaj prizor kroz odškrinuta vrata posmatrao i vidio sam da ih je bilo šestorica. Nakon sat-dva vremena po njihovom odlasku, izišao sam iz džamije i obišao oko nje da vidim kakva je šteta načinjena. Izbrojao sam 18 oštećenja od metaka koji su pogodili spoljne zidove džamije. Isti dan, tj. 23. 10. 1993. godine, u mektebu me je oko 19 časova posjetio katolički fratar fra Ilija i ponudio mi smještaj kod sebe. Zahvalio sam mu se na tom prijedlogu i odbio ga da ne bih njemu stvarao probleme od strane ustaša. Fra Ilija me je narednog dana ponovo posjetio s fra Antom i donijeli su mi jednu količinu životnih namirnica da se prehranim narednih nekoliko dana. Tokom te posjete oni su mi govorili da su zločine po Varešu počinile ubojice i divljaci iz Kiseljaka i Kaknja, pritom napominjući da navodno vareški Hrvati u tome nisu učestvovali i osuđujući te zločine. Pomenuta dvojica fratara, zajedno s fra Mišom, nastojeći da mi pomognu da se izbavim, išli su 25. 10. 1993. godine u stožer HVO-a u Ponikve tražeći od zapovjednika HVO-a da mi izdaju potvrdu o napuštanju Vareša. Međutim, oni ih nisu htjeli ni primiti. Isti su 26. 10. 1993. godine i od predsjednika Pejčinović Ante tražili potvrdu za mene, međutim, on ih je odbio govoreći da me ne može pustiti zato što ću ja na slobodnoj teritoriji reći pravu istinu o počinjenim zločinima, pa će na Hrvate u Varešu pasti velika ljaga od domaće i svjetske javnosti. Od 23. 10. 1993. pa do 28. 10. 1993. godine, koliko sam ja boravio u Varešu, vršena su hapšenja i odvođenja muslimanskog stanovništva u prostorije SŠC-a i OŠ ‘Vladimir Nazor’. U salu SŠC-a ustaše su privele oko 230 muslimana, a u OŠ ‘Vladimir Nazor’ oko 130. Svaki od privedenih muslimana bio je fizički zlostavljan. U tom periodu ustaše su popljačkale sve muslimanske stanove po Varešu. Prilikom pljačke i zlostavljanja muslimana ustaše su i pobile jedan broj građana. Od komšinice Arapović Zade saznao sam da su radnici civilne zaštite Vareša poslije 23. 10. 1993. godine na muslimanskom groblju ‘Glavica’ sahranili 12 lica muslimanske nacionalnosti. Od meni poznatih lica čuo sam da je ubijena Imamagić Esma, stara 92 godine, koju su ustaše ubile za vrijeme obavljanja vjerskog obreda u stanu. Također sam čuo da su ubijena i dva pekara Albanca čija mi imena nisu poznata. Od mojih komšija saznao sam da su teže pretučeni Librić Nedžib, sekretar Odbora IZ Vareš, i njegov sin, čije mi ime nije poznato, a zatim Karamehić Satko i njegov sin Alija, te Parić Nihad, Gondžo Remzo, Arapović Muris i dr. U vrijeme navedenih zločina po gradu Varešu je viđen i veći broj četnika koji su hodali u patrolama s bojovnicima HVO-a. Prebačen sam 29. 10. 1993. godine uz pomoć UNPROFOR-a iz Vareša u Dabravine. Više nemam šta da izjavim, ukoliko se prisjetim još nekih detalja, spreman sam dati dopunu izjave”.


IZVOR: List “Stav”, 26. decembar 2016.

Komentari