Početna Zanimljivosti Kako su se Tuzlaci oprostili od stradalih na tuzlanskoj Kapiji – “Tuzlanski...

Kako su se Tuzlaci oprostili od stradalih na tuzlanskoj Kapiji – “Tuzlanski dani ispunjeni suzama”

0
PODIJELI

“Čaršijom zvone zvona, čuju se munare. Kapija sva u krvi, liječi žive rane…”. Bila je ovo jedna od strofa pjesme koju je upakovanu u nepromočivi najlon ostavio neko na grobu Lejle Atiković, djevojke poginule u masakru na tuzlanskoj Kapiji, 25. maja 1995. godine počinjenog od strane Vojske Republike Srpske, projektilom sa Ozrena. Ona je zajedno sa 48 drugih sahranjena na zajedničkom groblju civilnih žrtava rata na Slanoj Banji u Tuzli. Tih dana sahranjeno je 48 mladih života, poredanih jedno do drugog, ali su postavljene i još 23 svježe humke koje se nalaze po mezarima i grobljima u Tuzli i drugim opštinama (devet žrtava nije porijeklom iz Tuzle) svakodnevno su mjesta koja posjećuju i obilaze braća, sestre, prijatelji, uglavnom mladi ljudi, ali i stariji, uplakani roditelji, bliža i dalja rodbina, ali i mnogi građani koji se osjećaju dužnim da obiđu grobove tuzlanske mladosti i na njih polože barem jedan cvijet.

“Dana 25. maja 1995. godine dušmanska granata ispaljena na tuzlansku mladost prekinula je i živote četiri učenika hemijske škole: Vesne Kurtalić (16), Indire Okanović (15), Amire Đape (19) i Murisa Fetušića (15). U istom času život je izgubio i njihov profesor geografije Fahrudin Ramić”, ispisano je u danima nakon masakra, krupnim crnim slovima na plakatu postavljenom na tuzlanski zid plača, ispod tri panoa na koja su bile izlijepljene sve posmrtnice ugašene tuzlanske mladosti. Posljednja sahranjena djevojka u zajedničkom groblju na Slanoj Banji je Dijana Ninić, buduća studentica, rođena 1978. godine. A pored groba Andrijane Milić, majka i neko drugi bliži ne može a da glasno ne jeca za ubijenom mladošću, radošću, ljepotom, naprijeko ugašenim životom. Adrijana je živjela tek 17 godina, maštala je o studiranju i svojoj budućnosti.

“Jedino što me drži u životu je nada i saznanje da ću i ja, kada umrem, doći kod Tebe i opet ćemo bizi zajedno”. Djevojka Majda je ovu poruku ostavila na grobu Senada Hasanovića (25). Tu je bila i traka na kojoj je stajalo: “MUP RBiH – CSB Tuzla”. Senad je vjerovatno imao predah između dvije naporne smjene, došao među svoju raju i izgubio život. Na svježim humkama nalazile su se i sljedeće poruke: “Ljubila Dragana Biljana”, “Tebi za rahmet, prijatelju (Sena); “Dabogda tvoje proklete oči od mojih bile mrtvije. Što si mi ubio zjenicu moju, što bježe srcu najmilije”, poručio je neko počiniocima ovog zlodjela.

“Tuzla vidi najbolnije rane. Za više od tri godine rata nije je zadesila veća tuga. Nakon velike tragedije poduzeto je sve da se nešto slično ne bi ponovilo. Nema okupljanja na javnim mjestima, sve škole i fakulteti su završili rad, ugostiteljski i drugi objekti posluju samo u zatvorenim prostorima. A da je bilo raskomoćenosti mogao je primjetiti svaki građanin. Čuje se da su zbog toga tuzlanski čelnici dobili i ozbiljnije kritike.”, zapisao je u danima nakon tragedije novinar Mato Bikić. Dalje dodaje: “Na groblju civilnih žrtava rata svaka humka ima svoj znamen. Onakav kako je ko živio i osjećao. Po njima se vidi da su na zajedničkom groblju sahranjeni Bošnjaci muslimani (najviše), Hrvati katolici, Srbi pravoslavci, ateisti… Tu, samo desetak metara iznad groblja, na brdašcu je i jedan zajednički znamen, koji tu stoji odranije. Riječ je o jednom velikom stećku, koga je neko nekad i ovdje izložio na razgledanje građanima i posjetiocima, a što je zajednički znamen za sve Bosance…”

“Onaj ko je dao ideju da se baš na ovoj lokaciji otvori novo groblje civilnih žrtava rata vjerovatno je imao u vidu da će se u neka bolja dolazeća vremena sve ovo urediti i tako podsjećati na žrtve pale na putu do slobode. Vjerovatno će tu biti podignuti i novi spomenici koji će svjedočiti o jednom novom razdoblju Tuzle koja je zakoračila u drugi milenij postojanja. Komunalci su prionuli na posao, kako bi se obezbijedio pristup novom groblju i mezarju i humkama. Pijetet prema žrtvama velika je obaveza ovog grada”, završava Bikić.