Početna Uncategorized Književni dvojac Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević – jedinstven kulturološki fenomen...

Književni dvojac Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević – jedinstven kulturološki fenomen u historiji bosanskohercegovačke književnosti

0
PODIJELI

Osman – Aziz je bio zajednički pseudonim za Osmana Nuria Hadžića i Ivana Milićevića, Mostarce koji predstavljaju jedinstven kulturološki fenomen u historiji književnosti Bosne i Hercegovine. Još tokom školskih dana u Sarajevu, ovaj dvojac se udružio a motiv im je bila ista ideja koju su pronaši u književnosti. Osman Nuri Hadžić se rodio u Mostaru 1869. godine, a Šerijatsku sudačku školu je završio 1893. godine u Sarajevu. Nakon toga upisuje studije u Beču i Zagrebu, gdje diplomira 1899. godine. Radio je u Okružnom sudu u Mostaru i Sarajevu, a zatim u Zemaljskoj vladi u Sarajevu, gdje je obavljao dužnost profesora u Šerijatskoj sudačkoj školi. Završetkom Prvog svjetskog rata biva postavljen na funkciju načelnika u Ministarstvu unutrašnjih poslova u Beogradu, gdje umire 1937. godine. Ivan Milićević se rodio 1868. godine, također u Mostaru u porodici Frane Milićevića koja se bavila tiskanjem poznatih listova “Hercegovački bosiljak” i “Glas Hercegovine”. Osnovnu školu je započeo u rodnom mjestu, a završio u Dalmaciji, dok je Gimnaziju pohađao u Splitu, odakle dolazi u Sarajevo i upoznaje Osmana. Na studij prava u Beč odlazi 1899. godine, a dvije godine kasnije studentski život nastavlja u Zagrebu. Tu se aktivno uključuje u društveni život kao novinar i književnik. Pokreće list “Osvit”, kojem je bio glavni urednik. U Sarajevo biva premješten 1911. godine gdje preuzima redakciju “Sarajevskog lista”. Nakon penzionisanja uređuje listove “Hrvatska sloga” i “Pravda”. Umire u Sarajevu 1950. godine.

Osman Nuri Hadžić je tokom studentskih dana u Sarajevu bio pretplaćen na izdanje “Matice hrvatske” što upućuje da je podržavao ideju hrvatstva, koja se tada nametala bošnjačkoj inteligenciji. Uslijed saradnje sa Milićevićem ta ideja je prerasla u književnu vodilju. Prve radove oba pisca izdaju u pravaškim listovima Ante Starčevića, a Hadžić svoje najbrojnije radove izdaje u časopisu “Obzor”, upravo u vrijeme početka saradnje sa Milićevićem. Nedugo nakon toga nastaju prva književna ostvarenja Osman – Aziza, objavljena u “Matici hrvatskoj”, “Društvu sv. Jeronima” i “Hrvatskoj biblioteci”. O nastanku pseudonima Osman – Aziz, napisao je Milićević tekst “Nekoliko uspomena iz prošlih vremena”, u kojem oktriva interes za književnost i saradnju sa Hadžićem. Navodi da njih dvojica ne žele pisati knjige koje će služiti za “razbrigu sinim ljudima”, nego da žele pokrenuti “domaći svijet s mrtve točke u život”. Kao ključni problem slabe svijesti vidi u domaćim ljudima koji su bili više bazirani na duhovnu naobrazbu, koja je jedina i bila zastupljena, pa su čekali dugo vremena da se preurede “prema iskustvu vremena”. Objašnjava tadašnje prilike i navodi da su ogrezle u tradicionalnoj duhovnoj okamenjenosti.


Ključni trenutak u formiranju kniževne koalicije Osman – Aziz, desio se onog trenutka kada je Hadžić počeo studirati u Zagrebu i stanovati zajedno sa Milićevićem. Nedugo nakon toga, zbio se i događaj zbog kojeg će Hadžić završiti pola godine u tamnici. Naime, 1895. godine otvoreno je hrvatsko pozorište pored Sveučilišta u Zagrebu, a na otvaranje je došao i austrougarski vladar Franjo Josip. Mađari, koji su došli na otvaranje, nastojali su pokazati svoju vrhovnu vlast. Tada Hadžić, sa još par ličnosti, na Jelačićevom trgu pogazi i zapali mađarsku zastavu. Radi toga je osuđen i bačen u Bjelovarsku tamnicu. Sve do 1894. godine Hadžić i Milićević su zajedno pisali svoje radove, nakon čega je došlo do zbližavanja i prijedloga da zajedno pišu pod pseudonimom Osman – Aziz. Tada je Hadžić nabacio kostur za roman “Bez nade” sa idejom prikaza konzervativnog čovjeka koji propada, nasuprot čovjeka koji se uzdiže radom. U jednom svjedočenju o nastanku romana “Bez nade” Miličević je izjavio da je Hadžić davao ideje za roman, dok ih je on sam najčešće zaobljavao. Tako je ujedno 1895. godine nastao prvi bosanskohercegovački roman “Bez nade”, za svega četrdeset dana pisanja. Vijest da je roman objavila “Matica hrvatska” toliko ih je oduševila da su odmah počeli rad na nekim drugim stvarima: “Pogibija i osveta Smailage Čengića”, “Marijanova rana” i zbirka “Pripovijesti iz bosanskog života”. Dvije godine kasnije objavljen je i njihov drugi roman, “Bez svrhe”.

Tema romana “Bez nade” neusmnjivo predstavlja traumu bošnjačkog etnosa u procesu smjene društvenih paradigmi, dok je sama radnja smještena u trenutku dolaska Austrougarske monarhije na naše prostore. Politička osnova romana formirana je prvenstveno na osnovu odjeka Hercegovačkog ustanka i njegove sudbine. Kao oslonac na samom početku romana spominje se Salih aga Forta, koji se istakao tokom okupacije i koji je odigrao bitnu ulogu prilikom ulaska okupacione vojske u Mostar. Forta je dobio pismo iz Novog Pazara da tamo dođe i da se sastavi sa sultanovom vojskom, a u Skadar je došlo trideset tabora, pa tamo pozvaše i Fortu. U proljeće 1881. godine Forta je sa jakom vojskom udario. Alaga, jedan od glavnih junaka romana, čvrsto je vjerovao da će Forta udariti upravo 1881. godine, jer su po sijelima kružile glasine kako ga šalje osmanski sultan. Forta se ipak nakon toga u romanu više ne spominje, a ne spominje se više niti jedan od vođa ustanka. Uznemirenost koja je nastala donošenjem Vojnog zakona i u romanu je objašnjena težnjom za iseljavanjem u Osmansko carstvo.

Komentari