Početna Zanimljivosti Ko je organizovao Sarajevski atentat? – od tvrdnji da je u pitanju...

Ko je organizovao Sarajevski atentat? – od tvrdnji da je u pitanju djelo masona do tajnih kanala u Srbiji

0
PODIJELI

Obzirom da je Sarajevski atentat bio varnica koji je pokrenuo Prvi svjetski rat i općenito niz događaja svjetskih razmjera, odgovornost za njegovo izvršenje dospjelo je u centar raznih teorija zavjere. U vremenu nakon atentata govorilo se o raznim ličnostima i organizacijama koje su počinile ovaj zločin. Pored srpske vlade i tajne organizacije Ujedinjenje ili smrt, tj. Crne ruke, na čelu sa Dragutinom Dimitrijevićem zvanim Apis, optuživane su: tajna služba carske Rusije – Ohrana, britanski Intelligance Service, mađarski premijer grof Ištvan Tica, boljševici, Slobodni zidari – jevrejski masoni, sin Franca Ferdinanda Maksimilian fon Hohenberg je optužio njemačku tajnu službu da je sarađivala sa atentatorima, dok su pojedini mediji navodili da je atentat čak osveta Elenore fon Habsburg, vanbračne kćeri bivšeg austrijskog prestolonasljednika princa Rudolfa, ili da je Nedeljko Čabrinović bio Ferdinandov saučesnik u lažnom atentatu kako bi se dobio povod za rat sa Srbijom.

Teorija o masonskoj zavjeri pokrenuta je odmah na sudskom procesu mladobosancima. I pored priznanja da su oružje dobili u Srbiji, od komita, tj. članova tajne organizacije Ujedinjenje ili smrt, Čabrinović i Princip su izjavili da su ovi crnorukci istovremeno i Slobodni zidari, koji su im, navodno, saopćili da je masonska loža zapovijedila likvidaciju Ferdinanda. Ipak, u ovo je teško povjerovati jer je jedini mason među crnorukcima bio urednik oficirskog nacionalističkog magazina “Pijemont” Ljuba Jovanović Čupa, koji je umro od kolere u Skoplju 1913. godine, dakle prije atentata. Sa druge strane, Ivo Kranjčević – jedan od organizatora atentata, je tvrdio da im je jedan od advokata, Konstantin Premužić, prišao u zatvoru te pokušao Čabrinoviću objasniti da “Slobodni zidari mora da imaju svoje prste u zavjeri” i da bi bilo korisno “za Srbiju” ako bi priznao da je mason i da je atentat rezultat masonske zavjere.

O saradnji ruske carske tajne službe Ohrane s Apisom prvobitno je pisao 1916. godine bečki list “Neur Freie Presse”. List se pozivao na arhivsku građu koju su, navodno, bugarske trupe zaplijenile u Nišu nakon kolapsa srpske vojske na Balkanskom frontu. U njoj su stajali navodi ruskog ministra u Beogradu Nikolaja Hartviga prema kojima su “ruski službeni krugovi u Petrogradu očekivali vijest o ubistvu Ferdinanda, jer su dobro znali da će se ubojstvo dogoditi”. Ipak, obzirom da niti njemačka, ni bugarska, a ni austrougarska vlada nisu nikada objavile dokumente koji su vezani za rusku ulogu u atentatu, svjedoči da je u pitanju ratna propaganda. Poslije rata bečki list “La Federation Balkanique” je pisao da se ubistvo desilo pod organizacijom i finansijskom palicom pukovnika Apisa uz znanje Hartviga, Nikole Pašića i Aleksandra Karađorđevića, dok je izvor informacija bio mladobosanac i crnorukac Mustafa Golubić. Ipak, kada je sovjetska vlada otvorila kompletnu arhivu ruske carske vlade, kao i vlade Karenskog, u njima se nije našlo ništa što bi moglo potvrditi ovakve navode.

Glavni izvor za tvrdnje o umiješanosti njemačke obavještajne službe u ubistvu Ferdinanda jeste intervju njegovog sina Maksimilijana kojeg je dao za francuski list “Paris Soir Dimache”, u kojem je tvrdio kako je njegov otac ubijen u zavjeri njemačkog cara Vilhelma II i komita, koji su imali zajednički cilj sprječavanja transformisanja Austrougarske u trijalističku državu. Iako u Ferdinandovoj politici nije bilo govora o prihvatanju ideje trijalizma, pristalice ove teorije su ukazivale na Apisovu germanofilsku fazu, koja je nastupila nakon njegovih boravaka u Njemačkoj tokom prvih godina XX stoljeća. Maksimilijan je naveo i problem velikog propusta u organizaciji obezbjeđenja njegovog oca dok je bio u Sarajevu, gdje se više pažnje posvetilo tome kako on ispija vino ili koju će muziku slušati na ručku, nego tome da je njegovu rutu osiguravalo svega 120 policajaca. Navodi i ulogu Ištvana Tice koji je Apisu obećao da u slučaju uspješnog atentata neće doći do objave rata Srbiji. Ipak, niti za ovo nisu pronađeni dokumenti, dok je nakon približavanja Vilhelma II i Ferdinanda 1913. godine “Pijemont” počeo pisati o “pokvarenosti germanske rase”.

Za razliku od pobrojanih mogućih atentatora, saradnja atentatora i Apisovog pokreta Ujedinjenje ili smrt je veoma dobro dokumentovana. Crnorukci Tankosić i Ciganović su bili ti koji su Principu osigurali oružje i prelazak preko granice. Ipak, Princip i njegova grupa su bili jugoslavenski nastrojeni tako da je “Pijemont” Principove riječi izrečene tokom suđenja, da se “zalaže za ujedinjenje Južnih Slavena u bilo koju državnu formu” preokrenuo u “učinio sam to [ubio Ferdinanda] kako bi se obnovilo Srpsko carstvo”. Crnorukci su na atentatu radili još od 1913. godine. Svi oni su manje – više sarađivali sa ilegalnim revolucionarima u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji i drugim zemljama Habzburške monarhije gdje su živjeli Južni Slaveni, te pokretima u Srbiji. Obzirom da je Mustafa Golubić Principa upoznao sa komitima još dok je bio gimnazijalac, bilo je sa sasvim jasno da je najlakše oružje nabaviti u Srbiji. Apis je pristao na to i objezbijedio oružje. Obzirom da je Srbija neposredno pred atentat bila gotovo pred građanskim ratom između pristalica premijera Nikole Pašića i regenta Aleksandra, sa jedne, i Apisa i njegovih pristalica, sa druge strane, vjeruje se da je Apis atentatom zapravo želio da oteža Pašićeve i Aleksandrove odnose sa Austrougarskom, iako ni sam u njega nije vjerovao, kako bi njihova prevlast u Srbiji bila uništena. Na osnovu ovoga bi se moglo zaključiti da atentat nije u potpunosti rukovođen od strane Beograd, tj. vlade Nikole Pašića ili dinastije Karađorđevića, pogotovo nakon činjenica da je Srbija iz balkanskih ratova izašla isuviše slaba i vojno nespremna da bi rizikovala rat sa silom kakva je bila Austrougarska. Uostalom, posebni izalasnik bečkog Ministarstva vanjskih poslova Fridrih fon Visner, koji je u Sarajevo bio poslan 10. jula 1914. godine da ispita postoji li ikakav dokaz o odgovornosti srpske vlade za atentat, poslao je u Beč 13. jula telegram u kojem je stajalo: “Ne postoji bilo šta što bi ukazivalo na odgovornost srpske vlade u organizovanju ubistva ili pripremama ili u snabdijevanju oružjem. Niti ma što bi navelo čovjeka da posumnja u tako nešto. Naprotiv postoje dokazi koji, izgleda, mogu da navedu na zaključak da je tako nešto izvan svake sumnje.” Prema tome ideja o atentatu potakla je iz revolucionarnih i primitivnih ideala mladobosanaca, kojima zbog urođenog divljakluka i otpora civilizaciji ništa nije predstavljao ubiti jednu važnu ličnost.

IZVOR: List “Dani” 23. novembar 2007.