Početna Zanimljivosti Krfska deklaracija – kako su hrvatski i srpski političari sami kreirali plan...

Krfska deklaracija – kako su hrvatski i srpski političari sami kreirali plan o formiranju zajedničke jugoslavenske države

0
PODIJELI

U toku Prvog svjetskog rata konačno se ukazala prilika o stvaranju zajedničke države južnih Slavena. Kada je Srbije 1914. godine svojim ratnim ciljem proglasila ne samo borbu za vlastito oslobođenje, nego “oslobođenje i ujedinjenje sve neoslobođene braće Srba, Hrvata i Slovenaca” došlo je do velikog uzbuđenja među političkom elitom u Austrougarskoj monarhiji. Uz finansijsku podršku Srbije u Londonu je 1915. godine osnovan Jugoslavenski odbor kojeg su činili južnoslavenski narodi iz Austrougarske. U odboru su iz Bosne i Hercegovine bila tri političara: Nikola Stojadinović, Dušan Vasiljević i Milan Srškić.

Uspjesi sila Antante na frontu u toku 1917. godine doveli su do ubrzanog procesa na formiranju južnoslavenske države. Još prije ključnog sastanka na otoku Krfu vođene su žustre rasprave a jedno od ključnih pitanja bilo je i pitanje Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u novoj državi kojima nije bio namijenjen ravnopravan status. Hrvatski intelektualac Ivan Meštrović opisuje sastanak Jugoslavenskog odbora i predstavnika srpske vlade Stojana Protića održanog u Nici 10. februara 1917. godine: “Sastanke smo držali u Nici, gdje je živio Protić, ili u Kanu, gdje smo živjeli Trumbić i ja (…). Trumbić je smatrao da je najdelikatnije pitanje u cijelom našem kompleksu pitanje kako će se postupiti sa  Bosnom i da će to biti ispit naše zrelosti. Istakao je kako ni on nema ništa protiv muslimanske vjere kao takve, a zatim rekao da je Bosna jedna od najvažnijih pokrajina u smislu dobrog i lošeg zajedničkog života, te da je u prijašnjim sukobima bila glavni razlog nesloge između Srba i Hrvata; zato će trebati naći način da nas Bosna veže, a ne da nas rastavlja. Na to je Protić uzvratio: ‘Mi imamo rešenje za Bosnu. Kad naša vojska pređe Drinu, daću Turcima dvadeset četiri sata, pa makar i četrdeset osam, da se vrate na pradedovsku veru, a što ne bi htelo, to poseći, kao što smo u svoje vreme uradili u Srbiji”.

Dana 20. jula 1917. godine na grčkom otoku Krfu došlo je do događaja koji je odredio buduće odnose na prostoru jugoistočne Evrope. Toga dana potpisana je Krfska deklaracija između tadašnje srpske kraljevske vlade, koju je predstavljao premijer Nikola Pašić, i Jugoslavenskog odbora sa sjedištem u Londonu, kojeg je predvodio splitski advokat Ante Trumbić. Time su udareni politički temelji i određena je sudbina svih južnoslavenskih naroda. Deklaracija je najavila južnoslavensko ujedinjenje i formiranje nove državne tvorevine na Balkanu – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno buduće Jugoslavije.

Srpska kraljevska vlada, kao jedan od nosilaca sila Antante u pregovore je ušla sa velikim očekivanjima. Sa druge strane prostor BiH, Hrvatske i Slovenije se našao na strani poražene Austrougarske monarhije, te su njezini narodi sa izuzetkom Srba, bili svjesni da će teško doći do nekog kompromisnog rješenja. Sa druge strane u srpskom taboru preovladavao je izvjesni strah da bi uslijed izlaska iz rata glavne saveznice Rusije i mogućnosti pridobijanja Bugarske na stranu Antante ostali bez svojih interesnih područja, u prvom redu Makedonije. Zbog toga je srpska strana moguće neostvarene teritorijalne apetite željela kompenzirati dobijanjem cijelog prostora Bosne i Hercegovine i južne Dalmacije sa Dubrovnikom. U tom naumu imala je itekakvu mogućnost – posjedovala je vojsku koja se borila na strani Antante koja je imala bolje izglede da dobije rat. Hrvatima, kao najznačajnijem faktoru Jugoslavenskog odbora, apsolutno je odgovaralo da južnoslavenski prostori koji su bili pod Austrougarskom monarhijom (Hrvatska, Slovenija i BiH) uđu u sastav novoformirane države, prvenstveno iz razloga što bi u suprotnom prostore Dalmacije, a vjerovatno i Slavonije, okupirala Italija sa kojom Hrvati nisu bili u dobrim odnosima. Smatralo se da bi ujedinjenje sa Srbima bilo daleko povoljnije nego sa Italijanima kojih ima deset puta više. Poslije jednog od prijedloga da Zagreb bude glavni grad novoformirane države, Trumbić navodi da je vladalo uvjerenje kako će Hrvati biti glavni u novoj državi.

Potpisana Deklaracija sadržavala je 14 tačaka. U prvoj je navedeno da “Država Srba, Hrvata i Slovenaca, poznatih i pod imenom Južnih Slovena ili Jugoslovena, bit će slobodna, nezavisna Kraljevina s jedinstvenom teritorijom i jedinstvenim državljanstvom. Ona će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu sa dinastijom Karađorđevića, koja je dala dokaze, da se s idejama i osjećanjima ne dvoji od naroda i da stavlja narodnu slobodu i volju vrh svega”. Iako je došlo do formiranja zajedničke države u kojoj su Srbi imali prevlast, što dokazuje da je donesena odluka da se na čelu države nalazi dinastija Karađorđevića, Vlada Kraljevine Srbije nije bila u potpunosti zadovoljna jer je primarni cilj Nikole Pašića bio “rješavanje srpskog i jugoslavenskog pitanja kroz proširenje Srbije” čemu svjedoči njegova izjava: “Sad je u našem interesu da Austrougarska proživi još dvadeset i pet do trideset godina, dok mi ovo na jugu ne pripojimo tako da se više ne može razdvojiti, jer od pamtiveka onaj ko ima Maćedoniju, bio je uvek prvi na Balkanu”. U konačnici Nikola Pašić je pod pritiskom sila Antante potpisao deklaraciju.

Povodom Krfske deklaracije javno su se izjasnili bošnjački i hrvatski političari sa prostora BiH. Prvi je istupio vođa klerikanaca Josip Štadler koji je zastupao tezu očuvanja Austrougarske ali pod trijalističkim uređenjem po kojem bi se Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i BiH ujedinile u jedan državno – pravni centar. Od bošnjačkih političara prvi je istupio Šerif Arnautović, vođa Ujedinjene muslimanske organizacije, koji je 17. avgusta 1917. godine predao memorandum sa prijedlogom da se državno – pravni položaj BiH riješi njenim priključenjem Ugarskoj sa osiguranom autonomijom. Nasuprot njega mlada politička inteligencija podržala je formiranje nove države ali i već formirane političke ličnosti. Reisul – ulema Džemaludin Čaušević je podržao deklaraciju a uz njega i dr. Halid Hrasnica. Najistaknutiji bošnjački političar Mehmed Spaho je izjavio: “Muslimanska inteligencija a većim dijelom i široke narodne maše, uviđaju da im je spas u slozi i jedinstvu svih Srba, Hrvata i Slovenaca”. Predsjednik Bosanskog sabora, Safvet beg Bašagić je smatrao da BiH treba da dobije autonomiju ili da se prisjedini Hrvatskoj. Iz ovakvih izjava bilo je sasvim jasno da je bošnjačka elite bila bezorjentisana i neupućena dešavanjima na otoku Krfu. U sastavu Jugoslavenskog odbora i na Krfskoj konferenciji nije bio niti jedan predstavnik bošnjačkog naroda, a Krfska deklaracija unije, kojom su formalno bile izjednačene sve tri vjere, biće dokument za pravni, politički i svakojaki osnov za vršenje genocida nad Bošnjacima, čime će se jedan historijski narod pretvoriti za dugi niz godina u izbjeglički i potlačeni narod.