Početna Zanimljivosti Kruna i ostale vladarske insignije Kraljevine Bosne – simboli suvereniteta, dostojanstva i...

Kruna i ostale vladarske insignije Kraljevine Bosne – simboli suvereniteta, dostojanstva i moći bosanskih vladara

0
PODIJELI
dav

Veoma veliki značaj tokom srednjeg vijeka se pridavao vladarskim insignijama, u prvom redu kruni, a zatim i žezlu, vladarskom globusu, maču i prijestolju. U tom segmentu srednjovjekovna Bosna se ugledala na Ugarsku sa kojom je imala mnoštvo zajedničkih tačaka, ali su na vladarske ceremonije bosanskog dvora utjecale i prilike u srednjovjekovnoj Srbiji i zapadnoevropskim zemljama. Kruna, odnosno vladarski vijenac, je najznačajniji i najpoznatiji simbol vladarskog dostojanstva, a tradicionalno je korištena kao izraz moći, pobjede, časti i legitimiteta vladara. Ona je prije svega u državama srednjeg vijeka, pa time i u srednjovjekovnoj Bosni, simbolizirala vezivno tkivo između bosanskog vladara i naroda, te svojom simboličnošću obezbjeđivala državno jedinstvo.

U savremenim izvorima kruna Kraljevine Bosne se naziva “bogodarovani vijenac”, “sugubi vijenac” ili češće “poštena kruna bosanska”. Samo jednom, u povelji kralja Tvrtka II Tvrtkovića Veneciji iz 1422. godine ona se spominje kao “sveta kruna”. Time se i koncept vlasti približio savremenim shvatanjima ostatka srednjovjekovne Evrope, zbog čega je ona tokom XV stoljeća postala osnovni simbol državnog grba, tako što je postavljena na centralno mjesto štita. Takav status rezultirao je bogatim likovnim izvorima zahvaljujući kojima poznajemo njezin izgled. Predstava bosanske kraljevske krune sačuvana je na kamenoj plastici pronađenoj na glavnoj vladarskoj rezidenciji na Bobovcu, na pečatima i novcima, u iluminiranim rukopisima, na brokatnoj tkanini u grobu kralja Tvrtka, na jednom pečatnom prstenu pronađenom u Milama, na portalu tvrđave u Jajcu, na kamenoj stolici iz Bukovica i na svim prikazima je uvijek predstavljena frontalno kao dijadem, tj. otvorena ljiljanova kruna sa tri vidljiva zupca koja se razvijaju u trolisni cvijet ljiljana. U njenom obodu nalazila su se najmanje četiri velika ljiljana, i četiri manja između njih. Kralj Tvrtko je vjerovatno za svoju krunidbu 1377. godine naručio da mu se izradi posebna kruna, koja je samo u simboličnom smislu bila “suguba” ili “dvostruka” tj. kruna kraljevstva Srbije i Bosne.

Kruna, koja je čuvana na Bobovcu, vjerovatno je ostala u upotrebi sve do posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Njegovom ocu je papa Eugen IV poslao krunu, ukrašenu biserima, ali je ona zadržana u Splitu a njena sudbina je nepoznata. Zbog toga je papa Pio II posljednjem bosanskom kralju Tomaševiću poslao novu krunu, kojom je kralj svečano krunisan u novembru 1461. godine u crkvi sv. Marije u Jajcu. Međutim, nije sačuvan niti opis niti predstava krune koja je u Bosnu došla iz Rima. Niti jedan izvor precizno ne navodi šta se desilo sa krunom nakon pada Kraljevine Bosne 1463. godine. Postoji tek niz teorija o njezinoj sudbini. Jedna kaže da su je zaplijenile Osmanlije zajedno sa kraljevskom riznicom te otpremile u Istanbul. Jedna od teorija je i ona da se kruna našla u riznici sultana Sulejmana Veličanstvenog prilikom njegovog pohoda na Beč 1529. godine. Nakon poraza kruna je zarobljena te se danas nalazi negdje u Beču.

Pored krune veliki značaj imaju žezlo i globus. Dok se u vrijeme banova Stjepana II i Tvrtka I na novcu žezlo prikazivalo kao kraći ili duži štap sa završetkom u obliku križa. Proglašenjem Kraljevine Bosne na završetku se nalazio ljiljan. Vladari su žezlo držali u desnoj ruci, a u lijevoj globus sa križem kao simbol svjetovne vlasti. Uz ove insignije, korišten je i mač kao oznaka moći, posebno u periodu banovine. Ban Stjepan II i Tvrtko I se na novcu veoma često pojavljuju sa mačem uzdignutim u desnoj ruci ili položenim preko krila. Uz krunu, kao drugi značajan simbol, pojavljuje se prijestolje koje je igralo bitnu ulogu u krunidbenim i dvorskim svečanostima. Dok se vladarske rezidencije nazivaju “stolnim mjestima”, u poveljama se često spominje “uzdizanje na prijestolje praroditelja mojih”. Na kovanicama Stjepana II i Tvrtka I vidi se jednostavno široko prijestolje bez naslona, dok je ono na aversu velikog dvostranog pečata bosanskih kraljeva prikazano kao monumentalna i raskošna gotička rezbarija sa velikim naslonom i zavjesom iza kraljevih leđa. Ovakvo ili slično prijestolje, bez sumnje, je bilo smješteno u velikoj dvorani na Bobovcu gdje je svojim izgledom trebalo impresionirati brojne dvorjane i ugledne zvanice iz evropskih zemalja.

Znak kraljevskog dostojanstva predstavljalo je i vladarsko ime Stefan, odnosno Stjepan. Ime je kralj Tvrtko preuzeo iz srpskog kraljevskog ceremonijala, gdje je označavalo vijencem “ovjenčanu” osobu. Poslije toga svaki bosanski vladar je stupanjem na mjesto vladara uzimao i ime Stefan ili Stjepan. Tako u povelji koju je bosanski kralj izdao Dubrovčanima u Jajcu 23. novembra 1461. godine, kralj se imenuje “mi gospodin Štefan Stepan Tomašević”. Na isti način ga je kao pokojnika oslovio i ugarski kralj kada ga je 17. oktobra 1463. godine nazvao “Stephanus Stephanus”.