Početna Zanimljivosti Legenda o dobrim Bošnjanima – rasprava bosanskih heretika sa pravoslavnim kaluđerima o...

Legenda o dobrim Bošnjanima – rasprava bosanskih heretika sa pravoslavnim kaluđerima o njihovom historijskom imenu

0
PODIJELI

Kada su Gendija Skolarija, prvog carigradskog patrijarha pod osmanskom vlašću, radoznali sinajski kaluđeri pitali kako da oslovljavaju bosanskog episkopa i Hercega Stjepana i, uopšte, kako se njihovi podanici zovu, on ih je, slegnuvši ramenima, uputio na jednog znatnog bizantijskog pisca kao pouzdanog čovjeka koji zna znanje. Laonik Halkokondikl zapisao je da su stanovnike Sandaljeve, odnosno hercegove zemlje Bosne pravovjerni zvali Kadugerima, što je bio pogrdan grčki izraz za dualističke heretike.

Kalugeri, dakle. Moje je pravo da pojavi koju uočim dam ime na svom jeziku i niko ne može uskratiti to neotuđivo pravo – izjavio je Prvi. Neka se zovu Babuni. To je dobro ime koje lijepo zvuči, ne obavezuje i ništa ne objašnjava. Osim toga, te siromahe ne veže s pojmom o zemlji, a to je onda važna stvar. Dakle Babuni. Neka se zovu Kalojani jer im se jedan prokleti biskup baš tako – reče Drugi. A šta bi im falilo da se zovu Kankorećani, to je jedno jako lijepo mjesto kod Milama, – predloži Treći. To su njihovi istovjernici, a njima je vjera bliža od zemlje. U neko doba se u diskusiju uključiše i dobri ali skromni heretici bogumili, učiniše to stidljivo i krotko, u pola glasa, prepuni obzira prema drugima. Ako o vlastitom imenu imamo pravo i mi kazati pokoju riječ, mi bismo, ako naša išta u ovom znači, također, progovorili o imenu. Hoćemo reći da postoji logika po kojoj i mi, poput vas, možemo učestvovati u raspravi o imenu koje ćemo nositi kroz život. Radi bismo se, naime, zvali Bošnjani, jer nam se zemlja zove Bosna.

Svi su jedno vrijeme bili zatečeni i začuđeni: više su razmišljali o boji glasa kojeg prvi put čuju, nego o poruci tih vibracija. Otud jedno vrijeme muk. Pa to baš i nije mnogo logično ni pravedno, jer zašto bi veće pravo na zemlju imao onaj koji je čuva od onoga koji je ruši. A osim toga, kosi se s dobrim običajima – prvi se pribra Prvi. Mom sinu je, kum dao ime. Zamislite koliko bi trebali čekati da moj sin, Krsne mi slave, odraste i dobro razmisli prije nego što odluči koje mu ime najviše odgovara? Ali, ti nisi naš otac. Ergo, mi nismo tvoji sinovi – rekoše dobri i heretici bogumili. Nema druge, – odluči Četvrti – zvaće se Patareni i nikako se drugačije neće zvati. U milanskom kvartu Pataria rado se okupljaju ti dualistički bijednici. Patareni, dakle.

Ja svoje ime takođe nisam birao i prokleli su mi ga hiljadu puta, – javi se opet Prvi – Tako postajemo neravnopravni i ugroženi, a to je onda nepravedno. Ali, mi smo imali svoje ime pa su nam ga oduzeli i zabranili – objasniše heretici, bogumili, dobri Bošnjani. Sigurno je da su imali sto i jedan razlog da vam ga oduzmu i zabrane. Nikom se to još nije dogodilo na pravdi Boga, – odmahnu Drugi. Nije bilo razloga, ili ga mi barem ne znamo, a htjeli bismo znati, – rekoše u jedan glas. Jednostavno, prestali su upotrebljavati naše ime i izbjegavali su da ga spomenu. Izuzev kada su nas psovali – tada su se, u žaru i pjeni, sjećali našeg starog imena. Ostali uopšte nisu znali o čemu govore ovi dobri ljudi, niti su, živeći sa njima i pored njih, ikada naslućivali šta ih je sve ove godine tištilo.

Njihove ideje dobrote i jednakosti među ljudima zaista su čiste tako da ih možemo zvati Katarima – predloži Peti dobronamjerno, ali pod težinom pogleda ostalih, ipak je dodao još nekoliko riječi. Mislim da vrijedi razmisliti i o imenu Popelicani – javi se opet Prvi, grohotom se smijuću. Zašto ne Albižani, a može i Texerani, jer su tkači ionako najveće heretičke pristalice u Francuskoj – složi se Drugi. Mi bismo se, ako može, rado zvali Bošnjanima. To nam je ime nekako priraslo srcu, – predloži opet jedan dobri heretik. A mogli bi, sasvim lijepo, da se zovu Sklavini, – odgovori Treći. A Bulgari ili Boregresi? A Garatani, to vam se ime sigurno dopada? Možete nas zvati samo Bošnjanima, a po vjeri smo Bogumili onako kako ste vi katolici ili ortodoksni, – rekoše heretici, ohrabreni šutnjom koja je bila izazvana više iznenađenjem nego čuđenjem.

A Begini? A Katafrigi? A Bagnolezi? A zašto uopšte morate imati neko ime, dođavola? – reče neki kome dozlogrdi njihovo izbiranje i nezahvalnost. Svaka stvar ima svoje ime kako je ne bismo svaki put objašnjavali, opisivali ili morali prstom pokazivati. Tako je i sa nama ljudima i narodima. Zato bismo mi… ipak… ako može… – rekoše heretici sa sve manje daha u plućima – Ako ikako može da se zovemo… Ne može! – rekoše ostali u jedan glas. Znamo da sva imena govore o istom, ali mi ćemo vam odabrati ono pravo s kojim ćemo svi, a valjda i vi, biti zadovoljni.

Možda je zato onako pjevao onaj vrli bogumilski pjesnik: Davno/Dastekoh tisuću imena/Davno/Da zaboravih svoje ime. Bog jedino zna gdje su danas i kakvo ime nose heretici, bogumili ili se oko svog imena, sretnici, još premišljaju, puni obzira i drhata zagledani u mrak ispod sebe kao u mutnu vodu u kojoj se, na radost svijeta, rastače njihova zemlja.