PODIJELI

Ibrahim beg Firdus se smatra vodećom i najuticajnijom ličnošću u Zapadnoj Bosni, u prvoj polovini XIX stoljeća. Među narodom je ostao upamćen kao narodni političar koji je žrtvovao sebe za dobrobit naroda, ali kojeg je pohlepa odvela na stranputicu. Njegova porodica je bila gospodar Livanjske kapetanije. Ipak, njegova politička uloga, za taj period, i danas predstavlja enigmu. Kada je na savjetovanju u Tuzli, od 20. januara do 5. februara 1831. godine, za vođu pokreta za autonomiju Bosne izabran Husein kapetan Gradaščević, bosanski velikaši se podijeliše na dvije strane: jedna za autonomiju a druga za sultana. Iako su se tada na jednu od strana stavile gotovo sve znamenite ličnosti Bosanskog ejaleta, tada se među protivnicima pokreta, ali ni podržavateljima, nije našlo ime Ibrahim bega Firdusa. Iz toga se može zaključiti da se on držao veoma rezervno prema novim političkim dešavanjima i vješto je čekao rasplet događaja. Međutim, ovakav njegov stav, u tako burnim danima, kada su se svi značajni faktori političkog života angažirali za ili protiv pokreta Huseina kapetana, ostaje veoma čudan.


Hercegovački velikaši u zajednici sa bosanskim beglerbegom Namik pašom, koji je iz Travnika pobjegao u Stolac, a koji su većinom stali na stranu sultana, već u prvim naletima Huseinovih pristalica postigoše velike uspjehe. Borci pokreta za autonomiju su 16. i 20. juna 1831. godine izvršili dva snažna napada na Stolac ali su odbijeni. Kada je Ibrahim beg Firdus uvidio da su sultanovi ljudi, na čelu sa Ali begom Rizvanbegovićem, moćniji odluči i on pristupili sultanovim pristalicama, te uzima učešće u borbama protiv Gradaščevića kod Nevesinja, gdje je nanio još jedan poraz borcima za autonomiju. Nakon ovih poraza dolazi do promjene političke situacije u Hercegovini. Gradaščeviću polazi za rukom da preko Ahmed bega Resulbegovića iz Ljubuškog osvoji Trebinje od Husein bega Resulbegovića, koji pobježe u Dalmaciju. Pošto je Gradaščević uspio uspostaviti stabilnu vlast u jednom dijelu Hercegovine, pristupi likvidaciji protivnika, pa čak i među svojim pristašama. Tada veliki broj Bošnjaka pobježe preko Save na austrijski teritorij. Pokret je tada vidno ojačao, a i Ibrahim beg Firdus, zbog ovakvih previranja, napusti Rizvanbegoviće i pristupi Gradaščevićevom pokretu. Toliko je vješto propagirao novi smjer, da ga je Gradaščević 24. marta 1832. godine imenovao za komandanta za mobilizaciju svih trupa na području glamočkog, livanjskog i duvanjskog kadiluka, te mu povjeri rukovođenje operacijama oko Stoca protiv Rizvanbegovića.

Interesantno je Firdusovo držanje i u momentu stagnacije Gradaščevićevog pokreta, kada je bilo sve izvjesnije da će on neslavno završiti. U prvoj polovini juna 1832. godine u Livnu, u samom sjedištu Firdusove kapetanije, održa se sastanak nekih pristaša Gradaščevićevog pokreta. Samim time činjenica je da je Firdus i pored promjene strane do posljednjeg momenta ostao borac za autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu. Ipak, bez obzira na to Ibrahim beg Firdus će i nakon ugušenja pokreta, dekretom od samog sultana i obnašati funkciju livanjskog kapetana. Kada je bosanski beglerbeg Vedžihi paša, polovinom februara 1836. godine, donio odluku da se ukinu kapetanije, a da se umjesto njih uspostave muteselimluci, Ibrahim beg Firdus se tada javlja na položaju livanjskog muteselima. Kada se sastanak završio Vedžihi paša naredi da se ubiju banjalučki muteselim Selim zade Abdulah Hifzi efendija i timarski defterdar iz Travnika, Mustaj beg Teskeredžić. Krajišnici su bili ogorčeni ovim umorstvom te se odlučiše obračunati sa beglerbegom. Na putu prema Sarajevu, usput svratiše u Livno, da pozovu Ibrahim bega Firdusa da im se pridruži. Međutim, Firdus to odbi a Krajišnici otvoriše vatru na Livno, ali uvidjevši da ga neće moći zauzeti opljačkaše i razoriše okolicu Livna. I ovaj momenat ukazuje da je Firdus ponovo korektan prema sultanu i njegovom beglerbegu, zbog čega je imenovan kapidžibašom.

Ovakvo ponašanje, samovolja i nasilje, dovest će do poznatog Livanjskog ustanka, koji je trajao nekoliko mjeseci. Jedna grupa ustanika, u martu 1836. godine, dođe u Bili Brig, u Dalmaciji, te u razgovoru sa nekim austrijskim oficirom izjaviše da su oni vjerni sultanu, ali da će se boriti protiv Firdusove samovolje. Tom prilikom su se požalili na njega da im traži 300 regruta i 70 kesa poreza, dok su oni, po sultanovom naređenju, dužni davati samo 75 regruta i 40 kesa poreza. Narodne mase su bile ogorčene, te su odbile i posredovaje ljudi koje je bosanski beglerbeg poslao. Čvrsto su odlučili da se Firdusova vladavina može oboriti samo silom, ukoliko ne odstupi sa položaja muteselima. Beglerbeg tada, plašeći se većeg sukoba, smijeni Firdusa i naredi mu da se povuče u Livno na svoje imanje ili da se iseli u Sarajevo. Ipak, Firdus je na ovo prkosno reagovao, kazavši da će ostati u Livnu i boriti se do posljednjeg čovjeka. Ovakva situacija dovela je do teških pregovora nakon kojih je dogovoreno da se Firdus iseli iz Livna, ali da mu se obezbijede prevozna sredstva kao i da se sa njime mogu iseliti njegove pristaše. Tako se Firdus sa 100 svojih pristaša 21. marta 1836. godine povuče na svoje imanje u Čelebićima. Firdus nije odustajao od svoga položaja, pa dva dana kasnije posla austrijskom namjesniku u Dalmaciji, Lilijnbergu, zahtjev u kojem ga moli da on preko austrijskog ministarstva posreduje kod Porte za njega, te da mu Lilijnberg dozvoli da dođe u Dalmaciju. Lilijenberg mu odgovori da sam pokuša opravdati svoje postupke kod bosanskog beglerbega, a ako ne uspije da će mu on pružiti gostoprimstvo i zaštitu u Dalmaciji. Ustanici su namjeravali da Firdusa iskoriste, te mu ponudiše da zajedno krenu na Sarajevo, ali Firdus to ponovo odbi, nakon čega ustanici krenuše prema njegovom imanju, koje je on prethodno utvrdio. Obaviješten o premoći ustanika, Firdus pobježe na svoje drugo imanje u Crni Lug. Ipak, kada je saznao da je njegov brat Kulin kapetan sa 240 ljudi prišao ustanicima, Firdus pobježe u Dalmaciju. Ovim činom on je potpuno eliminisan iz političkog života Bosanskog ejaleta. Nakon toga gotovo da nemamo podataka o Ibrahim Firdusu, ali se sigurno zna da ga je beglerbeg prihvatio nazad jer je umro u Travniku, u maju 1837. godine. Također, u septembru iste godine beglerbeg se uputio u Livno da se obračuna sa ustanicima koji su srušili sve Firdusove konake. Ustanici su zamolili beglerbega da im oprosti, jer će obnoviti sve konake, što je on i učinio. Naredio im je da Firdusovoj djeci plate 400 kesa na ime štete koju su im nanijeli.

Komentari