Početna Zanimljivosti Lov i sokolarstvo u srednjovjekovnoj Bosni – omiljena zabava i sport srednjovjekovne...

Lov i sokolarstvo u srednjovjekovnoj Bosni – omiljena zabava i sport srednjovjekovne bosanske vlastele

0
PODIJELI

Osnovni plemićki sport i omiljena zabava viših vlastelinskih slojeva u srednjovjekovnoj Bosni bio je lov na sitnu i krupnu divljač, a po pravilu obavljan je sa velikom pompom i raskoši. Vještina i uspjeh u lovu smatrani su najkarakterističnijom odlikom plemića i važnim faktorom društvenog utjecaja. Iako je prije svega bio privilegija bogatih slojeva društva, lov je predstavljao obavezu i zabavu zavisnog stanovništva, koje nije direktno učestvovalo u lovu ali je pratilo lovce te im nudilo pomoć, usput se zabavljajući. Imao je veliki značaj i prilikom odgoja mladih plemića na način da su oni tim činom stjecali fizičku i psihičku pripremu i upoznavali se sa oružjem i konjima. Ujedno bio je odlična prilika da se plemići pokažu u svom raskošu – odjeći, oružju i konjima, pa se može reći da je lov na jedan način predstavljao i “sajam taštine”, što se moglo vidjeti još samo na viteškim turnirima. Pored toga što je on osiguravao bogatu trpezu i kvalitetno krzno za skupocjenu odjeću, važnost lova se ogleda i u tome što je smatran bitnom vježbom za rat i način da se oružje koristi mimo ratnih sukoba. U srednjovjekovnoj literaturi pod lovom se nije podazumijevalo samo hvatanje i ubijanje životinja, nego je on predstvljao izuzetno važnu manifestaciju čija se procedura morala poštovati kao i svaka druga dvorska ceremonija kojoj je i sam lov pripadao.

Lov je pozitivno utjecao na fizičku spremu i kondiciju srednjovjekovnih vitezova, a u likovnim kompozicijama bio je i veoma čest motiv na stećku. Na tim predstavama najčešće je prikazan lovac, pješak ili konjanik, naoružan raznim oružjem, najčešće kopljem, ali i mačem i lukom, a divljač koju je lovio bili su jelen, medvjed, vepar i sl. U tim scenama dominira motiv lova na jelene, koji je po uzoru na evropske srednjovjekovne zemlje bio omiljena zabava svih feudalaca. Bez sumnje da je meso jelena, pripremano na više načina, bilo najukusnija prehrambena poslastica i cijenjeno u tolikoj mjeri da se uvijek serviralo na raskošnim trpezama koje su organizovane od strane bosanskog srednjovjekovnog plemstva. Na scenama sa stećaka lovce obično prate psi i ptice grabljivice, jastrebovi i sokolovi. Pas je tokom srednjeg vijeka bio izrazito cijenjena i plemenita životinja, veoma odan svom gospodaru, pa ne čudi što je bio posebno cijenjen od strane srednjovjekovnih vitezova. Slično je i sa sokolovima, koji su bili na posebnom glasu kao plemenite, lijepe i inteligentne ptice. Mnogobrojne predstave stećaka imaju kao svoje motive poznavanje gotovo svih aspekata sokolarenja – vitez se isto toliko ponosio sokolom na ruci kao i mačem opasanim o bedro. Sokolarenje nije uvijek podrazumijevalo hvatanje životinja, već se daleko češće praktikovalo kao sport ili zabava viših društvenih slojeva srednjovjekovne Bosne. Ono je iziskivalo vrijeme i novac koji je samo nekolicini pojedinaca bio pristupačan. Sam čin treniranja ptice oduzimao je puno vremena, a posebna procedura je bila njihovo pripitomljavanje. Najbolji sokolovi bili su izrazito skupi. U alegorijama mjeseci Hrvojevog misala za mjesec maj predstavljen je vitez u crvenom odijelu sa šeširom na glavi i kako jaše na bijelom konju. U lijevoj ruci drži užde, a u desnoj raskriljenog sokola. Prati ih pas koji se zabavlja po zelenoj travi. Identična predstava viteza na konju sa sokolom u ruci, koji u pratnji psa odlazi u lov, nalazi se u gotovo svim francuskim kodeksima kao simbol maja. Ta slika je predstsavljala aktivni život viteza i do XVI stoljeća je važila kao moćan simbol viteško – dvorske kulture.

Koliki su značaj sokolovi imali za stanovništvo srednjovjekovne bosanske države svjedoče brojna naselja i mjesta u Kraljevini Bosni – Soko, Sokol, Sokolac, Sokolovo, Sokograd i sl. Sokolovi su obično uzgajani na dvorovima, ali je veliki broj dobijan i preko poklona ili je kupovan. Da su sokolovi bili veoma cijenjeni kao pokloni svjedoči činjenica da su ih bosanski vladari poklanjali Mletačkoj. Prvi takav zabilježen primjer je iz 1402. godine kada kralj Ostoja Mlečanima poklanja konja i sokola, koje je zatim mletačka vlada proslijedila markizu Ferrare, čuvenom kondotjeru Nikolu III Esteu. I naredne godine bosanski kralj šalje Mletačkoj dva sokola, koja su proslijeđena savojskom knezu Amadeusu III. Ostojin sin, kralj Stjepan Tomaš, nastavio je sa očevom praksom. Početkom 1451. godine uputio je Mletačkoj svoje poslanike sa darom u kojem su se između ostalog nalazili i sokolovi i četiri konja. Razmjena ulova kao diplomatskog dara odvijala se i u bližem susjedstvu. Dubrovačka vlada je jednom prilikom nagradila poslanika vojvode Sandalja Hranića koji im je na poklon donio jelene.

Bosansko plemstvo učestvovalo je i na velikom sedmodnevnom lovu organiziranom na polju Rakos, nedaleko od Budima, kao i na obližnjem otoku Čepalj prilikom velikih viteških svečanosti upriličenih u Budimu 1412. godine. Vojvoda Sandalj Hranić bio je zadovoljan poslom kojeg je dubrovački “pictor” Ivan Ugrinović odradio na njegovoj kući u Dubrovniku, te ga je 1429. godine angažirao da mu uređuje i dvorove na posjedima u Bosni. Na koji način su bili ukrašeni zidovi Sandaljevih dvoraca nije poznato, ali je bitno spomenuti da se isti umjetnik u jednom posebnom ugovoru iz 1438. godine obavezao da će naslikati platno 13 lakata dugo, sedam široko, s predstavom dva grada, lova, šume, figura u kolu te sv. Stjepana ili sv. Jurja. Nema sumnje da su slični motivi preovladavali i na dvorovima Sandalja Hranića koje je uređivao.